Lutajuće odzvanjanje
Gdje svjetovi idu kada im dosadi putanja određena
Da li za izmaglicom što lamentira za saputnikom
Uskomešane mješavine srži i jezgre breskve
Što kroz meso vidi putanju dalju od slobodnog pada
Možda neće zasijati kao obala očajniku što grca
Nedaleko od smaknuća ali opet daleko od poleta
Ka zaboravu i smjeni paralelnih solisticija
Omen cikličnosti što uvlači za sobom u transu
Znajući da odgovor postoji koliko i pitanje
Da li noć sniva kao i mi ili čeka na Mjesec
Da krene za vlastitim odrazom
Gdje smiraj spava
Oda sazdana od umijeća umiranja
Svetog kao trzaj živaca besmisla
Može oplemeniti odvaženog slušaoca
Sa karanfilima oko vrata i uljem na dlanovima
Misleći da je najlakše čuti željenu melodiju
Ako se prekine crtanje kruga očima
Uprtim u kobaltne nanose svijesti
Odsjaja nepoznatog ali dobrodošlog
Dodira stranog ali poželjnog
Postane jasno zašto glas traži zrak
A sluh može i nijem da zaiska
Tragom sjete
Saprati kaskade sjete sa sebe je nemoguće
Poput pronalaska tačke spajanja dna i vrha
U sumanutom plesu vrtloga horizonta nedodirljivog
Olimpi naših čežnji nikad neće preživjeti put
Od skoka u nepregledno bjesnilo ispunjenog prohtjevima
Nježnijih od izdisaja, življih od uzdisaja
Jakih poput snebivanja orkestra vatre
Proždrljivog jezika i jarkog dodira
Možda neće ponuditi kap zrnu pijeska
Da riješi muke razlaganjem sudbine
Na kvarkove jestive dušama poletnim
U ritmu raspadajućih rasutih kometa
Požele biti bliže svjetlu u hladnoći
Ne znajući da ista svoje sjeme sije
Tamo gdje početak plašt obavija uz izlazak sunca