Alexandre i Mai
Mai je dobila u zadatak doseliti se na Alexandreovu plantažu. Bila je sretna zato što je svakoga dana mogla spasiti nekoliko stabala; na njima bi napravila predubok rez, na taj način sprečavajući da sok ponovno poteče, da ponovno krvari u korist vlasnika plantaže. Svakoga je jutra ustajala u četiri sata te ljubav prema domovini iskazivala uništavajući gazdu Alexandrea, polagano ga usmrćujući: stablo po stablo, urez po urez, poput kineskih careva. Death by a thousand cuts.
Njezinu je misiju okončala ljubav prema Alexandreu.
Alexandre je Mai odvukao u sobu povlačeći je za kosu. Naredio joj je da čini ono što rade njegove con gái. Mai ne samo da je to odbila, već se sa sjekirom u ruci nadvila nad njega, spremna prerezati mu grlo pod četrdeset i pet stupnjeva u odnosu na vertikalu.
Mai je namjeravala ubiti Alexandrea ili ga, u najmanju ruku, protjerati s teritorija, potom iz zemlje. Alexandre je bio stari vuk, otvrdnuo zbog bogatstva koje mu je lateks donosio, uboda crvenih mrava i toplog povjetarca koji je palio njegovu galsku kožu.
Ovaj je trenutak iščekivala od dolaska na plantažu. Vođena željom za ubijanjem, za osvećivanjem svojega naroda, bacila se na Alexandreove oči, dvije loptice od žada. Pokolebala ju je smirenost njegova pogleda, njezin buntovnički zanos zaustavljen je iznenadnim dojmom povratka u rodni grad, mirno i gusto zelenilo zaljeva Hạ Long. A Alexandre se, zamoren time što ga nitko ne voli, prepustio, priželjkujući dug odmor, svršetak stoljetne borbe koja neprekidno traje u ovoj čudnoj zemlji koja je igrom slučaja postala njegovom.
Da je znanstvenicima bila poznata Maina i Alexandreova ljubavna priča, možda bi štokholmski sindrom nazvali sindromom Tây Ninh, Bên Cui, Xa Cam… Mai, odlučna adolescentica, zanesena samonametnutom misijom, nije znala kako ostati nepovjerljiva prema ljubavi i njezinim apsurdnostima. Nije znala da zanos srca može biti zasljepljujući od podnevna sunca, bez ikakva upozorenja ili logike. Ljubav, kao i smrt, ne treba dvaput kucati da bi je se čulo.
Maina i Alexandrova iznenadna zaljubljenost, koja će se s vremenom pretvoriti u ljubav, djelovat će na njihovu okolinu. Idealistični i romantični sanjari u toj bi vezi rado vidjeli navještaj boljega, sjedinjenijeg, isprepletenijeg svijeta. Realisti i aktivisti osudit će bezobzirnost, čak neopreznost, zamućivanja granica obrtanjem uloga.
Na tom mjestu spajanja bliskosti i suparništva, u Tâminu rođenju, djeteta gospodara i njegove radnice, dvaju neprijatelja, bilo je ipak nečeg banalno svakodnevnog.
Tâm, Alexandre i Mai
Tâm je odrastala u nježnom i zaštićenom gnijezdu svoje male obitelji, između Alexandreove privilegiranosti zbog posjedovanja vlasti i Maina srama zbog izdaje domoljubne stvari. Rođendanska torta s kremom od maslaca predstavlja opipljivu granicu koja je odvaja od djece iz sela u kojemu žive radnici sa svojim obiteljima. Alexandre i Mai, njezini roditelji, dadilja, vrtlar, kuharice čine njezin uzak krug, s djecom radnika nikada se nije imala prilike igrati. No onoga dana kad su se suprotstavljene strane odlučile otvoreno sukobiti, svi su se susreli na istom bojištu. Metci nisu razlikovali one koji na dimu suše kaučuk od onih koji pohađaju satove klavira. Prije nego što bi ispustili posljednji dah, istovjetno se postupalo prema onome koji je vukao stotinu kilograma smotanog lateksa i onome koji je ruke upotrebljavao samo za vođenje ljubavi. Prije pojave dronova, prije napada iz daljine, prije nego što se moglo ubijati a da se ne zaprljaju oči ili ruke, područja sukoba uistinu su bila jedina mjesta na kojima su ljudi postajali jednaki međusobno se poništavajući.
Sudbine Alexandrea i Mai na taj su se način zauvijek spojile s onima radnika, svih preminulih na istome mjestu, tijela nabacanih jednih na druge pod ruševinama i u tišini užasa, usred kiše bljeskova koje se provlače kroz redove stabala.
Sakrivši ih između neprobojne metalne kutije pretvorene u štit i škrinje za posuđe, dadilja je uspjela zaštiti Tâm te je i de facto postala njezina majka.
S engleskog prevela Mirna Sindičić Sabljo