Zbog Đanija se nisam smio tući. I nisam bio loš u školi. Hvalio sam mu se kako mi dobro ide ovo ili ono i on je bio lud od sreće. Bio sam drugi u brzom čitanju od svih prvih razreda, pa za nagradu dobio knjigu 1000 zašto, 1000 zato i još jednu o hrvatskim kraljevima, o tome kako su bili hrabri i uvijek pobjeđivali. Pred cijelom školom su nas postrojili, svi su nam pljeskali, ajaj, a meni srce veliko. Na priredbi su bili i neki roditelji, na primjer od onog dečka koji je bio prvi, Mihael Pintarić se zvao.
Njegova mama je poslije priredbe došla k meni i rekla mi da neka djeca idu k njima na zabavu jer Mihael ima sutra rođendan, pa sam i ja pozvan. Reko sam da poslije škole moram kući. Ode ona, ali me za rame uhvati Mihaelov tata, kaže: ja te vozim kući, pitat ću mamu i tatu ako smiješ na zabavu.
Bojo sam se da će Đani biti ljut, kao kad sam se najeo graha kod Tompe. Zamolio sam Mihaelovog tatu da stane na ulazu u selo. Utrčo sam u kuću i pokazo knjige, u jednoj rečenici reko da me Mihael pozvo na rođendan, da me čeka njegov tata.
Moraš znati da u Đinjcu nitko ne vjeruje napisanoj riječi. I onaj koji zna slova ne čita. To bi značilo ili da ga je uhvatila neka žalost, ili da s njim nešto nije u redu. U knjizi može svašta pisati, svašta. Može čovjek napisati potpunu laž u knjigu i nikom ništa. Tko misli ozbiljno, kaže naglas, ništa knjiga, toga se drže moji. A Đani gleda te moje dvije knjige kao da su od čistog zlata, pa ih stavi na televizor, pa opet uzme u ruku, pokazuje Albini:
– Jebo te bog, vidi ovo, Albina. Sandi osvojio knjige.
Obuko mi drugu majicu, izvadio iz vitrine ručni sat, u kutiji od materijala sličnog tepihu. Dobio ga u vojsci nekad davno jer je bio dobar šofer. Nikada ga nije nosio.
Reko mi je da pozdravim kad dođem, da odgovorim kad me netko stariji nešto pita, da pratim što drugi rade i da o Mihaelu govorim samo lijepo, jer je njegov rođendan. I da će mi prebiti noge ako čuje da sam se potuko. I da ne dam nikome da me zajebava. Dopratio me do ceste, mahno Mihaelovom tati.
Čvor ćeš odvezati u Vugrinovcu, odmah kod crkve, na desno, kuća s crvenkastom fasadom, ispred nje čempresi. Kakav čudan dan. Očekuješ jedno, dobiješ sve naopako. Mislio sam, Mihael će sjediti za stolom, na glavnom mjestu, primati darove dok se drugi zabavljaju. A ja sam ga na tom dvorištu punom djece jedva uspio uhvatiti i predati mu poklon. Reko je hvala i odnio ga svojoj mami. Htio sam joj reći da je to poseban sat pa sam trčo za njom do kuhinje. Stao sam pred vratima. Ona je pred drugim roditeljima otvorila kutiju. Svi su ozbiljno gledali, samo se jedan čovjek glasno smijo. Srce mi je bilo puno jer sam mislio da svi znaju kakav je to sat, najvrednije što je Đani ikada imo.
Pili smo sok, jeli sendviče, igrali ono kad jedan vrti uže, a ostali preskaču. I meni su dali da vrtim. Mihael mi je pokazo kako hrani ribice u staklenoj kocki. Japica, bilo mi je toliko lijepo. Djeca trče, baš kao i naša, ali se svakih pet minuta vrate ocu, majci, uzmu nešto slatko sa stola. Kod nas stariji djecu izazivaju, čeliče. A bijeli djecu uče kako zabiti gol, kako bolje napraviti ovo ili ono. Viču i oni na djecu, ali nitko nikoga nije udario, čuo sam samo prijetnju da će dobiti doma. Igrali smo nogomet, po mraku, nas valjda trideset. Usta su mi puna trave, grlo mi mokro i sretan sam. Neki od očeva su igrali, a i jedna mama. Imala je kratku crnu kosu, bila je mala i okrugla i nosila maramu oko vrata. Smijala se puno i hrapavo. Igrala je za moje, zapamtila mi je ime i rekla da joj dodam. Nisam je nikada poslije vidio, ali nije otada prošo ni jedan dan, Japica, ni jedan dan, a da je se nisam sjetio. Žene kojoj ne znam ime, a ona zna moje.
Kad živiš kao oni, živiš u miru, nevolje te zaobilaze, imaš pravo plakati za mrtvima, umrijeti star. Imaš pravo na pravdu. A kad živiš kao u Đinjcu, iz jedne svađe u drugu, iz duga u dug, prema dnu, uvijek prema dnu. Ako je prokleto, ništa nije do kraja tvoje, umiru ljudi, odvlače ih u zatvor. Za tebe nikad pravde.
Oni se ne svađaju, ne tuku se, paze da se ne zamjere bezveze, oni idu spavati i dižu se. Sve se dogovore i nitko nikome ne razbije glavu sjekirom. Nikom nisu dužni. Oni su čisti, mi smo prokleti, eto tako sam mislio, a znao sam da ne smijem. Oni znaju kako izgleda drugo jutro. Oni leglo, mi nakot.
Bio sam dijete, Japica, a već sam znao da ne pripadam u Đinjc.
Nisam mogo zaspati te noći, teško mi srce. Đani je pušio na prozoru. Pitao sam ga o bijelima, sto pitanja. Bio je mrk.
– Ti je netko nešto ružno reko?
– Ne.
– I dobro da nije.
Pričam mu da su stariji igrali nogomet s nama, pričam što smo jeli pili, što je sve Mihael dobio za rođendan. Đani šuti, pa progovori kratko, samo da nešto kaže. Kaže: nisu bijeli toliko loši koliko ljudi u Đinjcu govore.
– …samo ima da se paziš. Za njih budeš uvijek manje vrijedan.
– Zakaj mi nemremo biti kao oni?
– Ajde, taš! Dobit ćeš flisku – vikne. Albina otvori oči. – Puna ti je glava sad. Isti su oni kao i mi.
– Nisu.
– E pa jesu.
– Ne razbijaju si glave. Ne kradu.
– Ljagu ljimbe! Začepi! Kradu i oni. Samo ih manje to radi. Ne moraju, žive dobro. A kad ukradu, onda puno. A ovi naši puno puta pa po malo… Zato se čini da samo naši kradu.
– Oni žive bolje, Đani – reko sam svoju zadnju i bio spreman da me klepi po glavi.
– E, tu si u pravu – reko je, ipak blago. – Ali to možeš i ti. Teže je tebi nego nekome od njihovih, ali možeš. Ima da si mi dobar, čuješ me, ima da slušaš, idi u školu i brzo čitaj, to za početak. Pusti ove budale iz sela, nemoj za njima. Ako čujem da si ukro, ja te v Muru hitim, čuješ me? Ja te hmorim. Ako što nucaš, ja sam tu da ti dam. Nemoj slučajno da čujem. Rej fišori grade svoju sreću na tuđoj nesreći, to je truli temelj. Skupljači, ni to ne valja, gradiš iz dubine, i nikako da se makneš od zemlje. Ovi što vladaju, oni grade na svima drugima. Ne valja ti ni to. Ti potraži čisto mjesto, učini ga svojim i tamo gradi. I zapamti da uvijek može drukčije, samo je teško.
Tako je reko, i ja sam mislio toga dana kako je Đani možda prije bio ovakav ili onakav, možda posudio pare pa nije vratio, ne znam, ali je sada ljudina, zaslužio je čisto. I bio je ljudina sve dok nije nesto jednog dana, taman metar do sreće.
