STRANE
Lamija, pišeš prozu, esejistiku, filmsku i pozorišnu kritiku. Ujedno si urednica u izdavačkoj kući Buybook. U kojoj formi se osjećaš najbolje? Šta je ono čemu ipak daješ prednost?
LAMIJA MILIŠIĆ
Od formi koje si nabrojao, mislim da pri uređivanju književnog teksta najviše primjenjujem znanje iz nauke o književnosti i to je nešto što usrećuje moj štreberski duh. Tad zaista vidim kako teorija funkcioniše u praksi i to posebno u susretu s tuđom estetikom, s kojom se saživljavam posredstvom nauke. Takve susrete također iskušavam pri pisanju kritičkih tekstova, ali u uredničkom procesu sam podrobnije izložena umjetničkom djelu, ne smijem zanemariti nijedan njegov aspekt. Odgovorna sam ispoštovati tuđi pogled na svijet pa mi je to, u odnosu na prozu, trenutno smjelije.
STRANE
Od 2023. godine obnašaš funkciju urednice i izvršne direktorice Međunarodnog festivala književnosti Bookstan. Koliko je Bookstan važan za lokalnu i regionalnu književnu scenu?
LAMIJA MILIŠIĆ
Dio sam direkcije Bookstana od njegovog sedmog izdanja 2022. godine, a prethodno sam festival pratila od osnivanja, te bila na Bookstanovoj radionici književne kritike 2017. Boostan je prvi književni festival međunarodnog tipa u BiH i u Sarajevo je dosad doveo oko 500 autora iz cijelog svijeta. Ako se osvrneš na teme kojima se Bookstan bavio proteklih godina, sve su politične i meni je to jedan od najdražih aspekata identiteta festivala – književnost kao kritički, a ne eskapistički posrednik između pojedinca i svijeta. Pored međunarodnog obima, Bookstan je važan za lokalnu i regionalnu scenu u smislu da okuplja različite izdavače, ali i autore i autorice iz regiona da predstave svoja recentna djela i da vode razgovore s drugim autorima-kolegama o njihovim djelima. Tu je bitan susret / dijalog autora i autorica različitih generacija – mislim da kod nas vlada generacijski jaz i nijemost u kulturnoj sceni. Mlađi nemaju mentore, a stariji se lišavaju odgovornosti za to – svi su zagledani u svoje traume. Nadam se da se Bookstan bori protiv toga.
STRANE
Rođena si 1995. godine koju je obilježio Dejtonski mirovni sporazum i kraj rata. Koliko je bosanskohercegovačka književnost neodvojiva od ratne tematike i na koji način ona oblikuje savremenu književnu produkciju u ovoj zemlji?
LAMIJA MILIŠIĆ
Prošle godine sam imala priliku biti dio Booksinog kritičkog kolokvija pod naslovom „Kritika – od nostalgije do spekulacije“, koji se jako dobro iznio s temom koju spominješ. Regionalni kritičari i kritičarke su za kolokvij pripremili tekstove na razne teme, okupljene u zborniku Između otpora i trenda: tendencije u suvremenoj regionalnoj književnosti. Za taj zbornik sam napisala tekst o generacijskoj prozi u regiji i mislim da postoji dobar razlog za njenu popularnost, kao i za popularnost autofikcije u savremenoj regionalnoj / bh. produkciji – a to je činjenica da je jedna generacija savremenih književnika (naravno, lišena ličnog odabira) bila primorana na rat. To znači da je rat obilježio i uvjetovao pripadništvo toj generaciji. Njeni članovi ne mogu ostvariti osjećaj zajedništva sa ljudima oko sebe, svojim vršnjacima, bez aspekta rata. Stoga se okreću generacijskoj prozi, donekle zagledanoj u samu sebe, te autofikciji, donekle „samozadovoljavajućoj“ književnoj estetici. To čine i njihovi potomci, današnja mladost, ti i ja. Ali meni se to čini sve pretjerano sebičnim. Zato sam ranije spomenula odgovornost za poštivanje tuđeg pogleda na svijet – meni je draži taj put od opsesivnog zanimanja za sebe, iako ti putevi nisu međusobno isključivi.
STRANE
U kakvoj se poziciji nalazi književna kritika danas? Koliko je obrazovanje presudno da bi se pisala istinska kritika, ako je tako možemo nazvati?
LAMIJA MILIŠIĆ
Obrazovanje je naravno presudno, ali pod njim ne podrazumijevam isključivo obrazovanje pod akademskim staklenim zvonom. Ne treba koncept obrazovanja esencijalizirati, kao što to ne treba raditi ni s književnom kritikom (i otud je nazivati „istinskom“). Obrazovat se možemo na različite načine, bitno je da više čitamo nego što pišemo, da se bavimo književnošću i kritikom kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Ja ovdje karikiram jedan idealistički stav, ali ako se bavimo kulturnim radom, on je društvu u pragmatičnom smislu – suvišan. Međutim, to je rad koji nas čupa iz statusa quo, koji nas tjera na akciju a ne pasiju. Književna kritika danas sve manje protestuje, a sve više promoviše. Kao da pristaje na tu „suvišnost“. Međutim, treba imati na umu da kritika nikad nije bila mainstream. Važno je samo ne zapasti u kulturu odustajanja i poslušnosti.
STRANE
Kako gledaš na sve manju zastupljenost tiskane periodike? Objavljivala si za časopise Život, Umjetnost riječi, Novi izraz. Ima li smisla tiskati u vremenu hyper digitalizacije?
LAMIJA MILIŠIĆ
To je promjena medija. Ništa tragično, iako se uvijek na to tragično gleda, kao da se radi o kakvoj ideološkoj promjeni. Od novih medija ne treba bježati, već zapravo iskušavati potencijale oblikovanja poznatog sadržaja u nepoznatoj, novoj formi. Novi medij vas tjera na učenje novog jezika ili na evoluciju onog koji već poznajete. Pokažite da vladate jezikom, a ne da ste naučili napamet nekoliko fraza.
STRANE
Koje knjige i autori su formirali tvoje književne afinitete i na koji način su oni utjecali na tvoje pisanje, ujedno i viziju svijeta?
LAMIJA MILIŠIĆ
Knjiga zbog koje sam upisala studij filozofije i književnosti je Kuća listova Marka Z. Danielewskog iz 2000. godine. Ona je svojevrstan prozni poduhvat književnih invencija koje smo u ranom 20. vijeku vidjeli u nadrealističkoj poeziji. Otkrila mi je način na koji se znanje o svijetu formira kroz priču, kroz ambivalentan odnos znakova i u toj ambivalentnosti porađa. novo značenje, čime život imitira umjetnost. Na tom tragu mi je kasnije postao presudno važan James Joyce, njegovo Finegana buđenje. S tim djelom sam između ostalog počela razmišljati o ontologiji književnih likova – da li su oni bića, zašto mijenjaju našu realnost iako znamo da sami nisu realni itd. Danas najviše volim čitati narative koji u sebe uključuju lika sa amnezijom ili nekim poremećajem sjećanja. Jako volim naučnu fantastiku i stripove, bilo šta što potpisuju Moebius, Jodorowsky, Moore, Druillet, Charles Burns, Dave McKean.
STRANE
Pored svega baviš se i videoigrama. Kako vidiš odnos između književnosti i videoigara? Postoji li neki aspekt tog medija koji bi se mogao više integrisati u književnost? Misliš li da videoigre mogu biti smatrane oblikom književnosti? Zašto (ne)?
LAMIJA MILIŠIĆ
Napisala sam nekoliko tekstova o ovoj temi, a iskreno većinu svog vremena provodim igrajući videoigre ili igre na ploči / board games. Ostatak vremena čitam. U oba se slučaja na neki način igram. 😀 Ako pogledamo historiju videoigara, one su se od svog početka formirale u dva smjera. Jedan od njih su sportske igre, bez puno narativa. Tetris, Pac-Man, Super Mario, FIFA itd. Drugi od njih su tekstualne videoigre, zavisne od narativa. MUD, Zork, Colossal Cave Adventure itd., sve do današnjih RPG-jeva (role playing games). Ono što možete vidjeti igrajući RPG jeste da ta igra posjeduje scenarij / narativ u kom vi kao igrač imate specifičan odnos sa likom kog igrate. Tu dolazimo do spojnice književnosti i videoigara – obje su ludička aktivnost. Drugim riječima, u oba slučaja vi se igrate znakovima, poigravate se određenim fiktivnim svijetom. Da odgovorim na tvoje pitanje o tome da li su videoigre oblik književnosti. Postoji knjiga iz 1997. pod nazivom Cybertext E. J. Aarsetha koja sve ovo vrlo dobro objašnjava – autor tu književnost srodnu mediju videoigara naziva “ergodičkom”, a jedan njen oblik su i tekstualne videoigre. Primjeri za ergodičku književnost koje sam analizirala u jednom svom tekstu su Device 6 i Maginary, toplo ih preporučujem.
STRANE
Objavila si roman Crna kugla. Od tada je prošlo neko vrijeme. Namjeravaš li uskoro izdati novu prozu?
LAMIJA MILIŠIĆ
Crna kugla je samizdat iz 2014. godine. Mnogo je vremena prošlo i ne namjeravam izdati novu prozu, možda nikada. Mislim da je moj kritički i urednički rad suvisliji.
STRANE
Koja je posljednja knjiga koju si uredila? Da li se nakon uredničkog rada lako prebacuješ na novu ili ostaje tvz. book hangover?
LAMIJA MILIŠIĆ
Posljednja knjiga koju sam uredila za Buybook i koja će uskoro stići iz štampe je Ljubi bližnjega svoga: Priča o ratu. Autor je američki novinar Peter Maass, koji je izvještavao o ratu u BiH (otud ova knjiga), ali i u Afganistanu i Iraku. Ljubi bližnjega svoga je vrsta dokumentarističke proze, a i sam autor na početku kaže da je njom pokušao odgovoriti na pitanje o razlozima činjenja zla. Trenutno uređujem dvije knjige koje su na sličnom tragu. Jedna od njih je logorski dnevnik sarajke Hane Levi, Iz Belzena: 1944−1945., te zbirka poezije Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu palestinskog autora Mosaba Abu Tohe. Lako se prebacujem na novu knjigu, teško mi je jedino ako više knjiga znatno različite tematike / stila radim istovremeno.
STRANE
Koje književne i filmske naslove preporučuješ čitateljima Strana?
LAMIJA MILIŠIĆ
Što se tiče proze, trenutno čitam The Apple in the Dark Clarice Lispector i oduševljena sam knjigom. Pratim jednog čovjeka u bijegu. Zasad mislim da je počinio neki zločin, ali nisam sigurna kakav. Volja za bijegom je opisana toliko brižno da postaje vrijednija od onog od čega ili čemu se bježi. Što se tiče stripova, nedavno sam nabavila prva tri dijela Lone Sloane Philippea Druilleta. Priča je gotovo klišejska naučna fantastika, ali način na koji Druillet eksperimentiše s prostorom je jedinstven. Što se tiče filmova, Anatomy of a Fall je najnoviji koji me oduševio. Što se tiče serija, Scavengers Reign sjajno pokazuje potencijal naučne fantastike.
