Ljepljivi kapci dočekuju pahulje što padaju sa visine velikog, bijelog Ništa. Po tlu kročim bez škripanja – moja sjenka boji veliku bijelu grudvu na kojoj je izgrađena ova šuma. Niko neće znati da sam bio tu. Sjenka ostavlja samo slutnju o tragovima putovanja. Šumski muk simulira stanje spokoja, koje se brzo kida kad ispružiš dlanove prema nebu. Jagodice na prstima tada bivaju isječene poprečnim pokretima vazdušaste oštrice. Pomisliš kako bi i nešto drugo moglo biti tu osim tebe.
Ivice očnih duplji te žuljaju od novonastalog straha. Oko tebe više nije prazan prostor, već providna želatinska masa koja čeka na zvjerinje zube da je presijeku.
Stajao sam na raskrižju stabala i čekao prve stranjske zvukove. Gledao sam ravno u sivu drvenu koru. Pred očima su mi prolazile slike krvavih nečovječnih očiju kojima nikada neću moći da saznam namjere. Onda sam pomislio na zakrvavljene oči čovjeka. Od drhtaja mi se stresao snijeg sa ramena. Povremeni tikovi su od brašnastih pahulja pravili ljigave šparoge, koje se kao u filmu Donnie Darko kreću od jednog do drugog tijela i izmiču očitoj logici. Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam. Mislio sam da stvari miruju i da ja svojevoljno mirujem, no onda sam se sjetio da se nalazim usred heliocentričnog sistema. Sva su stabla počela da liče jedno na drugo. Bila su kao jedno prozirno, podvojeno Ništa. I Ništa ima identitet, ono je jednako samo sebi. Da li je to besmislica? Šta uistinu znači pojam smisla? Kakav je smisao drhtave prilike među visokim drvećem utisnutim u bijelu grudvu? Nešto se crni u gori bijeloj.
Niz stablo se nečujno skotrlja jedna vjeverica. Vjeva. Poče crnom njuškom da dotiče moje crvene zgrčene prste. Nema jednog oka. Desna strana lica joj je kao smežurani papir, koji ipak ne odvlači pažnju pored crvene sfere u kojoj se nazire crna zjenica. Položila je glavu na moj dlan sa strane na kojoj joj je bilo oko. Ubrzo sam osjetio igličasti bol, a vjeverica se hitro trznu i vrati među granje visokog drveta. Na dlanu mi je ostala opeklina, savršeno crven krug.
Dok za sobom ostavljam sve veći broj duguljastih rupa u snijegu, forma drveća se mijenja i debla počinju dobijati čelični sjaj. Čega su ona spomenici i ko ih je tu postavio? Nisam siguran da li me dočekuju ili tek bilježe naš susret. Put nije mjesto, put je prostor koji vodi do mjesta. Put nije oivičen, stoga, dok si na putu, nikad nisi siguran da je to baš put, a ne neko mjesto. Putujući očekuješ obznanu mjesta. I koju ja korist imam od ovog zaključka? Zašto je inače pojam koristi izjednačen sa pojmom vrijednosti?
Sve vrijeme razmišljam o tome da je ovo drveće živo i da ću jednom od njih slučajno stati na zalutali korijen sada prekriven snijegom. Ne valja gniječiti nerve, to je baš bedasto. Samorazumljive izjave poput ove posljednje se zbog svoje samorazumljive naravi čine naivnim, no one to nikada nisu. Govor je radnja. Jezik je moć. Riječ je promjena stanja stvari. No, da li je sada tačno jednačiti govor i riječ? Šutnja također mijenja stanje stvari, mogao bih reći da je ona jedna forma negativnog govora, no da li je ona i negacija riječi? Dakako, ako neko šuti to podrazumijeva da može govoriti. Bespotrebno sam se zadubio u ovu terminološku pojedinost. Pravim se važan.
Ipak, za sada samo šutim. Možda drveće ima uši. A možda sam antropocentričan? Zadrti pripadnik ljudske vrste diči se sa svojih 150 000 godina postojanja, a drveće je tu bilo prije nas. Okej, trebam da se okrenem ozbiljnosti. Ako bih ispustio neki dobro odmjereni krik, mogao bih čuti na koji način odzvanja i da li postoji neki objekt ili biće u izvjesnoj blizini. No, nikad nisam rekao da želim da komuniciram sa svijetom! Šta ti pada na pamet! Ja nisam Alisa.
Kvrc!
Desnim stopalom sam slomio veoma malo ogledalo na tri dijela. Ako mi priđe još jedna od onih vjeverica, bit ću spreman.
Približavao sam se litici, niz čije se izlizane rubove snijeg predavao krhkim prstima vjetra. Iz daljine sam mogao čuti ritmične udare o tle. Ramena su mi se počela gužvati od nadolazećih slutnji. Odlučio sam da se ne okrećem. Pretpostavljao sam da neko ili nešto dolazi da me baci sa litice, a to bi značilo da taj neko ili nešto nije upoznat sa mojim namjerama u ovom mjestu i da možda samo želi uskratiti mi slobodu skončavanja ovog stanja koje sam nisam ni izabrao. Zvuk tih koraka postajao je sve glasniji pa sam razmišljao da li da učinim ono što sam došao da učinim prije nego to biće dotakne moja leđa i gurne me. Ipak sam shvatio da mi je znatiželja veća nego što bi trebala biti u tom trenutku. Koraci su do sada bili toliko glasni da sam mogao procijeniti da se radi o četveronožnoj životinji. Odbijajući da se okrenem, zabavljao sam se ovom misaonom igrarijom sve dok njegovo tijelo nije prošlo pokraj mog desnog oka i bez posustajanja prešlo izlizanu ivicu. Njegova griva mi je nakratko dotakla promrzli obraz.
Čekao sam zvuk sa dna. Tijelo crnog konja udar je prepolovio po sredini vrata. Bijele niti uskoro će prekriti njegova ukočena prsa i otkrivenim zjenicama služit će kao kapci. Bjelina će raspolučenu crninu stopiti sa svojom sveprisutnošću i tako održati spokoj.
No, bijele niti nisu došle. Umjesto toga sam primijetio kako je tijelo počelo polako nestajati. Do časa kada ga više nije bilo, u zraku ispred sebe sam jasno mogao vidjeti nekakvu crnu, praškastu tvar, koja je najprije lebdjela ispred mene, a potom je, nošena vjetrom, rasula svoje sitne čestice duž litice. Crne tačke su opisivale rub šume gotovo ravnom linijom. Pogledao sam opet preko ruba litice. Konja stvarno nije bilo. Ono čega jeste itekako bilo je neka čudna pisaljka, koja me je možda upućivala negdje. Gdje? U nedogled. Ono što niko u stvari ne gleda, već ga prepusti magli da ga potpuno izbriše i onda se pravi da ga nikad nije ni bilo. Ja bih sad trebao da krenem ka tom Ništa. Heidegger na djelu, čovječe. Odjednom, dakle iz ničega, sam se sjetio kako bih mogao biti jedan od glavnih likova u nekoj od epizoda Zone sumraka. Šuma bi mogla da bude džinovski papir na kom neko vanzemaljsko dijete nespretno pokušava da piše perom, ali njegov najveći uspjeh je, za sada, trapavi niz kapljica tinte. Ponekad mi se čini da mašta uopće nije lična. Time opravdavam svoj manjak inventivnosti.
Približio sam se crnim česticama samo da bih otkrio kako to nisu sitne tačke koje iscrtavaju neki put, već riječi. Neke riječi su zaprljale bjelinu. Eto šta se desilo. Taman kad sam krenuo uzduž puta, naišao sam na riječ nazad. Bila je položena lijevo od mene. Usput, rukopis je bio užasan. Nisam znao da li da se okrenem prema nazad ili da nastavim u smjeru kojim sam krenuo. Ipak sam zakoračio naprijed, no onda se nazad počela topiti. Napravio sam korak unazad i ona se vratila u prijašnje stanje. Za sada nisam mogao da procijenim u kojoj mjeri mogu da vladam ovim stvorenjima pa sam prosto nastavio koračati duž litice. Nadao sam se samo da vjetar neće zapuhati i odnijeti mi moje riječi.
