Težak, znojan zrak guši korake. Zgusnut je ritam disanja ljudi u podzemlju. Čvorovi stopa vuku se po stepenicama.
Iz navike hodam uz zid, dodirujem ga prstom, blagim pritiskom jagodica, umišljam oslonac. Pokraj mene prolazi šepava žena. Plače. Ruke je kao u zavežljaj položila niz krilo, bolno iskrivivši zglobove. Drži ih nepomično, kao da spava. Pogled je crn, životinjski. Izlivena zjena. Spuštam jednu slušalicu iz uha niz vrat. Rida jače. Želi da je svi čuju. Odsustvo stida. Osvrnula se na moju pažnju i sada je traži više.
Naivno umišljam ove usputne veze, iskre ljudskih susreta. Nema ničega, jaz, i kroz njega leden vjetar. Kada zakoračiš u srce te klisure, vjetar te nosi duž vrebajućih krhotina; lebdiš duž praznog prostora, zračni te protok tuče ravno u stomak. Pogled odozgo je lijep, nezamjenjivi panoptikon. Od vjetra se, vremenom, pričinjava zvižduk.
Silazim u stanicu, nadajući se da sam utekla uplakanoj ženi. S lijeve strane osjećam jak udarac u rame – mutna prilika u trku već je odmakla, glava mi pravi tek usporen tik. Ispada mi i druga slušalica, pada pod đon, tijelo posrće prema blatnjavim pločicama. Zaustavlja me betonski stub, čelom i nosom udaram snažno.
Ostala sam stajati nekoliko trenutaka, pogleda utisnutog u sjenu i sram. Vezivo užarenih žmaraca u čelu roji ugruške pljuvačke i koči dah. Čežnjama za iščeznućem uvodim se u muk.
Muzika se čuje pod čizmama, prenula sam se iz kukulje tupe panike. Voz je otišao i prazna stanica liči na raku, optočenu masnom keramikom i korodiranim željezom.
Čuje se tutanj niz tračnice. Tamo bih htjela poći, u susret crnom crvu tunela. Razlika od jednog koraka – sve je uvijek blizu. Treba ostati učahuren.
Čujem otegnuto mumljanje. Bezizražajan zijev, isprekidan užurbanim koracima, otiče iz nečijih usta. Čovjek trči uz stepenice. Kosa mu je kratka i na potiljku mu je razliven ptičji izmet. Opskurna kainska figura. Sasvim slučajan biljeg, sasvim slučajni znaci, kojima se kroti stvarnost, izmaštava smisao. Zbog svog znaka, Kain je lišen slobode, zauzdan; kainsko tijelo oronulo je, samo biljeg ostaje netaknut, znak na Kainu, da ga ne ubije ko ga udesi.
Čahure su krhke, to im je suština, u rascjepu je njihovo utočište. Treba ostati zaštićen, ispariti kroz sporadičnu rupicu na kukulji, izblijedjeti, otići bestraga. Jenjava sučelje misli o Kainu, čovjek se na stepenicama savio u krušku, kao da osjeća snažnu silu teže oklijevanja. Možda ga nešto potmulo boli.
Potom posrne, primičem se da mu pomognem, ali Kain se u transu instinktivno odmiče. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji. Penjemo se prema hodniku do ulaza u metro. Struže prstom od zid, spušta tjeme okomito na tu hladnu površinu. Moj pokušaj vriska samo je titraj nutrine, blagi potres prstiju crta zamišljene oblike. Zaplićem stopala, odjekuje gumena škripa, slabim pred bolom koji si nanosi, slika tanku crvenu sluz za sobom na zidu.
U blizini smo ulaza. Uz obrub širokog portala gnječi se nova gomila ljudi. Svi ga se klone, oko Kaina je sada bijela aura zimskog daha prolaznika, usta im zjape dok hvataju dah. Neko dijete u svom skučenom bunilu ne može obuhvatiti čitav obzor – udara Kaina u koljeno, on zastaje.
Dlanovima mu gužvam ramena i pridižem glavu. Zuri negdje daleko, licem androgina ne pomiče ni nozdrve. Oko usta mu je skoreno mlijeko, povraćao je nedavno. Oči su mu kao pred čudom, zastakljene. Čekam da se smrve. Mrtva leća mjesečara. Kapke spušta, tako skriva napukli pogled i duboko udiše. Kad sam pomislila da se budi, nastavlja s mumljanjem. Masa nas ubrzo napušta u pravcu metroa, hor njihovih stopa ujednačen je, izuzev jedne muške prilike što se polagano kreće. Kao da jeca. Zvuke tuge guši gužvanjem novina u desnoj ruci.
Držim Kainovu glavu, potiljak mu je odjednom leden, boja mu se s lica topi. Čovjek prolazi kraj nas. Teško, skoro nevoljko diše. Novine se rasipaju za njim. Kraj Kainovih stopala pada list sa slikama mrtvaca.
Težak je, ne znam kako ću ga odvući van. Novi topot ljudi silazi u stanicu. Kainu umivam lice maramicom, brišem hladni potiljak. Iz njegovih usta i dalje se čuje nerazumljivo predanje, kapci se lagano dižu. Ljudi prolaze jednakim taktom omamljeni. Nečije dijete prosipa narančin sok po smrtovnicama. Kain se naglo budi – nisam osjetila da se prenuo iz sna, samo mu se vrat odvojio od mog dlana, ostatak njegovog tijela me dočekao u zagrljaj.
Ustaje i krene se vraćati prema vozu kroz vojsku kaputa. Svi su prekriveni ptičjim izmetom. Sasvim slučajni znaci.