Kako se htjela baviti anđelima! Imali su tamno crvena usta u stilu berlinskog kabareta tridesetih. I dvostruke obrve su imali, i krute steznike, hlače na puf, i recitirali su stihove. Primijetila ih je dok su se smiješili i namigivali, otkrivajući nekakve bijele zašiljene zube kao noževe. Htjela ih je slijediti, slijediti i slijediti, ne bi li vidjela gdje će naposljetku padati. Ali ne, sad se treba pozabaviti drugim stvarima, stvarima koje su je još vezivale za onaj svijet kojeg se sjećala i nije sjećala. Bilo je kao imati telefonsku slušalicu čija veza gubi kontakt i iznenada se opet uspostavi: „Sad se sjećam, sad se ne sjećam. Sjećam!“
I kad se iznenada sjetila, zavirila je staroj tetki nad glavu dok je usredotočeno čitala osmrtnice objavljene u lokalnom dnevnom listu „Glas Istre“. Pročitala je i htjela prigovoriti. Činila joj se prilično neumjesnom činjenica da su i psima i svinjama svima, i na tako nedelikatan način, htjeli objaviti njezine godine. Rođaci – kurjaci. Stekla je dojam da su joj namjerno dodali jednu godinu: „iznenada preminula u 47. godini naša draga nevoda i zermana…“ Kako to misle 47? Kraj je ožujka, a ona će 47 navršiti krajem listopada. Dakle, još joj je više od šest mjeseci do rođendana, a to znači da i dalje ima 46, četrdeset i šest! Ni njezin ginekolog od povjerenja nikad nije uspio otkriti njezinu pravu dob, a sad su tetka i sestrične osjetile zadovoljstvo da joj dodaju godinu. Naprotiv, nije imala ništa protiv izabrane fotografije za nekrolog objavljen u „Glasu Istre“. Oni iz „La Voce del Popolo“, kao uvijek, iskoristili su užasnu fotografiju na kojoj se smije, ali je razroka i sa suknjom koju je vjetar podignuo, u društvu istarskog župana i slavnog književnika, pokretača pograničnog književnog susreta, povodom otvorenja godišnje izložbe istarskog cvijeća.
„Preminula je Soraya Bloom“, govorio je naslov za kojim je slijedio podnaslov „Istra oplakuje predsjednicu Kluba prijatelja cvijeća“. Lijep nekrolog, nema se što dodati. Rigorozno napisan s malo sentimentalnih tonova, naglašavao je njezinu ulogu „pionirke u intenzivnom uzgoju cvijeća na Istarskom poluotoku i postupnoj transformaciji istarskog poljodjelstva u korist uslužne djelatnosti s perspektivom veće gospodarske dobiti za cijelu županiju“. Nekrolog je zaključen s nekoliko biografskih podataka: „Kći Istranke i Irca koji je obitelj napustio kad je Soraya još bila dijete, nikad se nije udavala i nema djece. Prije nekoliko godina izgubila je majku i mlađu sestru u saobraćajnoj nesreći. Smrt juje zatekla u punom poslovnom usponu.“
Zapravo, smrt ju je zatekla usred seanse kod pedikera. Otišla je rano poslijepodne na Veliki petak. Ulice su praktično opustjele. Ljudi su već obavili kupovinu i zabili se u kuće jer je dan bio ružan. Cijele je noći i jutra pljuštalo kao iz kabla, kiša je i sad padala prkosno i žestoko uporno. Na cesti je bilo samo nekoliko turista koji su se ogledavali oko sebe, obeshrabreni sivilom i vlagom. Soraya je već neko vrijeme trpjela zbog nezgodnog kurjeg oka koje je pod tabanom podmuklo raslo i mučilo je te je odlučila riješiti ga se baš toga poslijepodneva, s obzirom na to da je vladalo polublagdansko raspoloženje, a ona nije imala odviše poslovnih obveza.
„Odmah mi recite ako vas zaboli pa ću stati“, rekla joj je pedikerka smiješeći se, ali ona nije stigla ni prozboriti. Kako se onaj nožić sličan skalpelu zario u meso, osjetila je da ju je strahovito probolo u stopalu i prsima. Reagirala je tako da se ritnula nogom, snažno udarivši ženu koja se bila nagnula pred njom pazeći kako barata rukama. Estetičarka se opružila na podu. Odmah zatim Soraya je osjetila mučninu i rekla: „Moram povraćati“. Položila je ruku na želudac, s naporom nekoliko puta udahnula i onda bum! Stropoštala se sa stolice na pedikerku koja je još bila ošamućena od udarca. Soraya je ustala i komentirala: „Nebesa, kako sam nespretna! Recite, Ita, nisam vas valjda povrijedila? Žao mi je.“ Ita nije odgovorila. Bila je zauzeta okretanjem prema gore lica žene koja je ležala na podu. Kad se Soraya u onoj ženi prepoznala, pomislila je: „Gledaj, uprljala mi se bluzica! Kako ću sad kad za sat vremena imam poslovni ručak s Rusima? Koje sranje!“ Onda se na trenutak zaustavila da promisli i rekla si: „Ne, sve mi se čini da ne mogu na sastanak, izgleda da se ovdje nešto dogodilo!“
Sve drugo, i cijelo to vrijeme, bila je žurba, pretrčavanje ljudi, tiiiruuu-liiiruuu, liječnici, bolničari. Jedan je bolničar bio tako sladak, da ga je prije srela, sigurno bi ga bila odvela u obilazak svog najdražeg staklenika s nevenima. Bila je to samo pomisao, zadnje nadimanje podlosti. Zapravo, sve je promatrala s radoznalošću pomiješanom s nezainteresiranošću, a kad je vidjela da patolog na prsnom košu ucrtava neku vrstu dugog reza u obliku slova V, shvatila je da više ne osjeća nostalgiju za svojim tijelom: bilo je samo dodatak, ukrasni element koji joj više nije bio potreban. Osloboditi ga se bilo je poput odbacivanja neke tegobne obveze. Upravo je zato radoznalost s kojom je pratila obdukciju, gledanje kože koja se pod pritiskom noža razlistava, pojavljivanje zašiljene linije rebara, prepoznavanje oblika unutarnjih organa, mekih ili pak naglašenih tonova, sličila onoj s kojom dijete, prilikom rastavljanja budilice, konačno otkrije nepoznati svijet čarobnih zupčanika i kotačića. „Infarkt, srce je takoreći eksplodiralo“, zaključio je odgovorni s odjela za patologiju koji je u toj rečenici, za potrebe rodbine, pokušao pojednostaviti komplicirano stanje srčane insuficijencije koja je Sorayi donijela iznenadnu smrt.
Ipak je u krajnjoj liniji ostalo nešto taštine, zanimalo ju je koliko će ljudi doći na sprovod i bila gotovo ganuta kad je vidjela svoje poslovne partnere, Jurija, Mišu i Kolju, odjevene prigodno elegantno, s upadljivim Rolexom na manžeti košulje. Sa sobom su donijeli divovski buket cvijeća ukrašen ljubičastom trakom na kojoj je ćirilicom pisalo: „Мы не будем, и никогда не забывать”. Manje je obraćala pažnju na ono intenzivno prčkanje po kompjuteru kojim su njezini ruski partneri uspjeli „riješiti“ eventualna neriješena pitanja za budućnost tvrtke. Soraya je bila vlasnica 30% dionica Flor-Istre d. d., ali uz malo domišljatih naredbi, Rusi su uspjeli sve prenijeti na sebe čim su primili vijest o njezinoj smrti. Sada su joj misli prolazile kroz neki fluid te se činilo da ih ne zadržava i ne daje im osobitu važnost. Nisu bile ni hladne ni tople, ni suhe ni mokre. Premda joj se na mahove događalo da se osjeća toliko živom da je proživljavala čežnju za onim što je ostavila i žaljenje za onim što nikad neće uspjeti napraviti. No, bili su to samo trenuci. Potom bi sjećanje opet tumaralo aurom krugova i svjetla: „Sjedila sam, a možda sam bila na nogama, ne sjećam se, i bio je neki pas kad sam bila mala, koji je imao njušku nadurene kasice prasice ili je kasica prasica imala nadurenu pseću njušku? Ne sjećam se. Stoga se i nije dugo durila zbog osmrtnice na kojoj su joj postarali dob, već se pokušala oduševiti sprovodom, pratiti ga kao nogometnu utakmicu u kojoj igra najdraži klub: „Naprijed Soraya!“ rekla si je. Cvijeće je bilo lijepo, ljudi uglavnom skrušeni, no bilo je i onih koji nisu prestajali čavrljati o svemu i svačemu i dobacivali se dosjetkama.
„Naša sestra Soraya prešla je u bolji život!“ zaključio je svećenik na kraju propovijedi i pozvao prisutne da se pomole. Slušajući svećenika, Soraya je primijetila da je uvijek za sve sprovode isti, pa i za njezin. Otkad je bila dijete, događalo bi se da joj u određenom času misli odlutaju, prestala bi pratiti propovijed i mislila na drugo. Zanimljiviji joj je bio govor dopredsjednika Kluba prijatelja cvijeća koji se prisjetio koliko je Soraya doprinijela istarskom gospodarstvu i cijelom poluotoku. Zahvaljujući njezinom vizionarskom duhu, Istra je promijenila izgled i uspjela se projicirati u budućnost, postavši uporišna točka novog europskog monetarnog creda. „Cvijeće i golf tereni!“ Bila je to ideja koju su joj prije više godina dobacili njezini budući moskovski suradnici i ona ju je oduševljeno prihvatila. Borila se sve dok stara tradicija koja je izbjegavanjem izazova poluotok gurala u zatvaranje u sebe, nije prepustila mjesto novim perspektivama. „Sorayina je zasluga što istarska djeca nove generacije danas odlično govore ruski i kineski, Sorayina je zasluga što svijet Istru prepoznaje kao raj za golfere!“ zaključio je dopredsjednik Kluba prijatelja cvijeća. Soraya je stvarno osjetila zadovoljstvo, a donekle ju je i ganulo. Opet se javilo zanimanje za zemaljske stvari. Ustvari, sad kad je poslušala ovaj lijepi govor, činilo se da je življa nego ikad. Dopredsjednik je udahnuo i časkom zatvorio oči. Počešao se po nosu kao što je običavao kad bi mu bilo neugodno. Soraya je napamet znala sve geste dragog starog gospodina koji je tako dobro obavljao ulogu lútka, poštovane figure od koje se očekivalo da se pojavi i šuti, uz naknadu. Dopredsjednik je sad bio na iglama. Kao da je nešto htio dodati, ali mu je nedostajalo hrabrosti. Konačno se izlanuo: „A što sad?“ upitao je stari dopredsjednik kao da govori sam sa sobom. „Čemu joj služe svi ti megalomanski projekti? Čemu joj služi što je posjekla kilometre zdravih maslinika, pašnjake pretvorila u livade, nakljukala zemlju umjetnim gnojivima kao da je riječ o puranu, potocima tokove mijenjala, ravnala brežuljke gdje je teren bio nepravilan i dizala ih gdje je nekad bila dolina. Što sada ima od toga što je namjestila da otkažu kočnice na vozilu u kojem su joj poginule majka i sestra? Mogla je naslijediti vrijedne hektare zemlje koje je iskoristila kako je najbolje znala, ali što će joj sad?! Soraya nikome nikada nije nazdravila dobar dan ako zauzvrat nije imala koristi. Sramim se što sam znao i šutio. Gospode, pomozi mojoj sirotoj duši!“ zaključio je starac i ljutito ispuhao nos. Soraya je slušala u nevjerici, onemogućena da se uplete. Bila bi voljela replicirati, bila bi voljela starome začepiti usta onako kako je to toliko puta učinila dok je bila živa. Bilo je dovoljno da se zagleda u njega ledenim pogledom i on bi naglo zanijemio.
Među prisutnima se čulo došaptavanje, ali nitko ga nije prekinuo. Štoviše, rođakinje nanizane u polukrug oko još otvorenog groba, izgledale su kao da odobravaju i kimaju glavom. Najmlađa sestrična, gotovo djevojčica, koja nije mogla imati više od petnaest godina, zacvrkutala je glasićem koji je od uzbuđenja postao još tanji. „Istina! Sve je novce zadržala za sebe, i mamine. Učinila bi nam uslugu što nam je jednom mjesečno poslala ček, poklanjajući novac koji je zapravo bio i naš. Rasprodala je sve maslinike, vrtove, samo nam je kuću ostavila!“
Djevojka je još neko vrijeme napadala, zatim se umirila. Da je Soraya još imala ruke, bila bi ih raširila kao da želi reći: „Molim vas, prestanite, ne znate što govorite! Zašto me ne slušate, slušajte me. Ne sjećam se ovoga što govorite. Ispričat ću vam ono čega se sjećam. Znam da je postojala jedna bara koja je postala more, i oblak koji je postao kiša, i slap kojim su se slijevala tijela anđela. Anđeli, da samo znate! Primijetila sam ih. Imaju dvostruku prirodu, dvojni spol i dvostruke obrve i dvostruki glas, muški i ženski zajedno, i dvostruka krila i dvostruki niz zuba i dvostruke prijetnje i dvostruke mačeve i moraš paziti i osvrtati se oko sebe i pokušati pobjeći, pokušati pobjeći, pokušati pobjeći…“ Ljudi su počeli napuštati groblje. Ostali su samo grobari koji su imali zadatak zatvoriti grobnicu, a Soraya je postajala sve smušenija. U blizini nije bilo anđela dvojnog spola i dvostrukih obrva, ali ona je i dalje ponavljala: „pobjeći, pobjeći, pobjeći…“ i nastavila ponavljati tko zna koliko dugo, sve dok je vjerojatno zaboravila zbog čega se nalazi na tom mjestu i tko je i što radi i kamo ide i što traži i zašto je mislila da mora pobjeći.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet