Kada je prvi put posetila farmu, Matilda je pomislila: „Predaleko je.“ Brinula ju je tolika osamljenost. U to vreme, 1947. godine, nisu imali kola, pa su tih dvadeset pet kilometara što ih je delilo od Meknesa prešli na starim taljigama kojima je upravljao neki Ciganin. Amin nije obraćao pažnju na neudobnost drvene klupe niti na prašinu koja je njegovu ženu terala na kašalj. Video je samo pejzaž i bio nestrpljiv da stigne na zemlju koju mu je otac ostavio.
Godine 1935, nakon što je godinama radio kao prevodilac u kolonijalnoj vojsci, Kadur Belhadž je kupio hektare te kamenite zemlje. Ispričao je sinu kako se nada da će od nje napraviti napredno gazdinstvo koje će hraniti generacije dece Belhadževih. Amin se sećao očevog pogleda, njegovog glasa koji nije drhtao kad je izlagao planove za farmu. Jutra i jutra vinograda, objašnjavao mu je, i čitavi hektari pod žitaricama. Na najosunčanijem delu brda valjalo bi sagraditi kuću, okruženu voćkama i pokojom alejom bademovog drveća. Kadur je bio ponosan što je ta zemlja njegova. „Naša zemlja!“ Te reči nije izgovarao kao nacionalisti ili kolonisti, niti u ime moralnih principa ili nekog ideala, nego kao srećni punopravni vlasnik. Stari Belhadž je želeo da tu bude sahranjen i da tu budu sahranjena njegova deca, želeo je da ga ta zemlja hrani i da u njoj bude njegovo poslednje prebivalište. Ali umro je 1939. godine, kada je njegov sin već bio stupio u spahijski puk i ponosno nosio burnus i šalvare. Pre nego što je krenuo na front, Amin, stariji sin i odsad glava
porodice, dao je imanje u najam nekom Francuzu poreklom iz Alžira.
Kada je Matilda upitala od čega je umro taj svekar kog nikad nije upoznala, Amin je dodirnuo stomak i ćutke klimnuo. Matilda je kasnije saznala šta se dogodilo. Kadur Belhadž je po povratku iz Verdena patio od hroničnih bolova u stomaku, i nijedan marokanski ili evropski lekar nije uspeo da mu olakša muke. On koji se hvalio da je čovek od razuma, ponosan na svoje obrazovanje i svoj dar za strane jezike, odvukao se, posramljen i očajan, u suteren u kojem je živela neka vračara. Veštica je pokušala da ga ubedi da su na njega bačene čini, da mu neko nešto zamera i da je taj bol delo nekog strahovitog neprijatelja. Pružila mu je načetvoro presavijen list papira u kojem se nalazio prah šafranžute boje. Iste te večeri popio je lek rastvoren u vodi i umro za nekoliko sati, u užasnim bolovima. Porodica nije volela da govori o tome. Stideli su se očeve naivnosti i okolnosti njegove smrti, jer je uvaženi oficir ispraznio creva u unutrašnjem dvorištu kuće, umazavši govnima belu galabiju.
Tog aprilskog dana 1947. godine Amin se osmehnuo Matildi i požurio kočijaša, koji je prljave bose noge trljao jednu o drugu. Seljak snažnije ošinu mazgu, a Matilda poskoči. Ciganinova nasilnost ispunjavala ju je ozlojeđenošću. Coktao je jezikom, „điha“, i udarcima biča zasipao kao kostur mršave sapi životinje. Bilo je proleće i Matilda je bila trudna dva meseca. Polja su bila prekrivena nevenima, slezom i boražinom.
Stabljike suncokreta njihale su se na prohladnom vetru. S obe strane puta nalazila su se imanja francuskih kolonista, koji tu žive već dvadeset ili trideset godina i plantaže im se protežu niz blagu padinu, sve do linije horizonta. Većinom su poticali iz Alžira i vlasti su im dodelile najbolju zemlju i najveće površine. Amin je ispružio jednu ruku, a drugu postavio iznad očiju kako bi se zaštitio od podnevnog sunca i posmatrao prostranstvo koje se pružalo pred njim. Kažiprstom je svojoj ženi pokazao aleju čempresa koja je opasavala imanje Rožea Marijanija, što se obogatio na vinu i uzgoju svinja. Sa puta se nisu mogli videti njegova palata, pa čak ni jutra pod vinogradima. Ali Matildi nije bilo nimalo teško da zamisli bogatstvo tog seljaka, bogatstvo koje ju je ispunjavalo nadom kada bi razmišljala o svojoj sudbini. Pejzaž spokojne lepote podsećao ju je na gravuru okačenu iznad klavira njenog profesora muzike u Miluzu. Sećala se njegovih objašnjenja: „To je u Toskani, gospođice. Možda ćete jednog dana otići u Italiju.“
Mazga stade i poče da pase travu pored puta. Nije imala ni najmanju nameru da se uspinje uz padinu pred njima, prekrivenu krupnim belim kamenjem. Kočijaš se sav besan uspravi i zasu životinju uvredama i udarcima. Matilda oseti suze na kapcima. Pokuša da se suzdrži, prilepi se uz muža, kojem je njena nežnost izgledala neumesna.
– Šta ti je? – upita Amin.
– Reci mu da prestane da tuče tu jadnu mazgu.
Matilda spusti ruku na Ciganinovo rame i pogleda ga poput deteta koje pokušava da umilostivi besnog roditelja. Ali kočijaš postade još nasilniji. Pljunu na zemlju, podiže ruku i reče: „Hoćeš i ti da popiješ bič?“
Raspoloženje se promenilo, kao i pejzaž. Stigli su na vrh brda ogoljenih padina. Više nije bilo cveća, čempresa, tek je nekoliko maslina opstajalo usred kamenjara. Iz brda je izbijao utisak jalovosti. Više nismo u Toskani, pomislila je Matil-da, ovo je far west. Sišli su s taljiga i odšetali do male bele građevine bez imalo ljupkosti, koja je umesto krova imala običan komad lima. Nije to bila kuća, već zbijeni niz malih prostorija, mračnih i vlažnih. Jedini prozor, postavljen veoma visoko radi zaštite od upada štetočina, propuštao je slabu svetlost. Na zidovima Matilda primeti velike zelenkaste krugove koje su napravile poslednje kiše. Bivši stanar je živeo sam; žena mu se vratila u Nim nakon što je izgubila dete, a njemu nikada nije palo na pamet da od ove zgrade načini toplo mesto gde bi mogla da živi porodica. Uprkos prijatnom vazduhu, Matilda oseti kako se smrzava. Planovi koje joj je Amin izlagao ispunjavali su je zabrinutošću.
Lejla Slimani, Zemlja drugih, prevela s francuskog Olja Petronić, Booka, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Booka