Desilo se zimus, kad sam, u nameri da se odmorim i oporavim od monotonog kancelarijskog posla, odlučila da provedem dve nedelje u banji “Vodice”. Banja je blizu grada, neću se namučiti u putu, mislila sam, promeniću sredinu, pročitati par knjiga, možda upoznati nove ljude. Ta nada je uvek postojala jer, ja sam bila slobodna žena. Biti slobodna žena nije ni prokletstvo ni blagoslov. Isto je kao i sve drugo. Ima svoje dobre i loše strane. Na primer, nikad ne možete doći u jednu potpuno novu sredinu, otvoriti karte i reći da ste slobodna žena. To, nikako. Osobito tamo gde ima dokonih muškaraca kojima je svašta na pameti. Slobodna žena nikada nije dobro prolazila u našoj sredini. Ni ovaj, 21. vek nije ništa bolji. Živela sam i u prošlom, pa mogu da uporedim. Nema tu mnogo napretka, za sad. U takvim situacijama moj odgovor je, bez izuzetka: “Udata.” Dešavalo se da ni to nije dovoljno, pa bih unosila amandman: “Udata. Nisam slobodna.” Udate umeju da se raspomame, pa i uprkos bračnom statusu, dobijaju i prihvataju nepristojne ponude. Tako je to sada, od udatih se na red ne može doći. Nije ni čudo što ima toliko usedelica i raspuštenica. Zato i mislim, brak više nikom nije svetinja.
Kod mene, pak, treba da prođe vremena i vremena dok se ne uverim da određeni muškarac zaslužuje da sazna nešto više o mom bračnom i emotivnom statusu. Slobodna sam, preciznije, razvedena, već decenijama i imala sam priliku da upoznam muškarce. Ne robujem predrasudama, nisu svi isti, ali oprez je neophodan.
*
Plivala sam leđno u polupraznom bazenu, od jedne do druge ivice bazena. I kako nisam nikom smetala, potpuno sam se opustila i predala mislima. Maštala sam, u stvari, o tome da bih za koji mesec mogla da otputujem u neku finu inostranu banju. Slovenija, Austrija, pa čak i Švajcarska su mi se motale po glavi. Nekad se i sama zamislim, zašto uvek banja a ne neko drugo, lepo putovanje. Od kada sam ušla u četrdeste moje zdravlje nije više savršeno. Škljocne mi tu i tamo koleno, pa lakat i rame, ujutro mi se šake malko skvrče a ni prsti na rukama nisu pravi kao nekad.
Te šake me i brinu najviše. Moje ruke su moje sve. Naravno, nipošto ne želim da kažem da se moji problemi mogu porediti sa ozbiljnim problemima ljudi koji u “Vodice” dolaze posle operacija na kičmi, posle preloma ili teških saobraćajnih nesreća. To nikako. “Vodice” su renomiran rehabilitacioni centar koji je mnoge spasio. Tako i meni, terapije termalnom vodom čine dobro. To sam iskusila odmah, još kada sam bila prvi put. Čovek je banjski tip ili nije banjski tip. Banje su moj izbor jer želim da sačuvam zdravlje i mladost dokle god mogu. To mi je važnije nego da vidim svetske gradove i zemlje u kojima nisam bila.
Osim toga, svako može da zapazi da među banjskim gostima spadam među mlađe i sposobnije ženske osobe, što mi odmah podigne samopuzdanje. Taj doživljaj nije za potceniti. Dok plivam u bazenu i radim podvodne vežbe, potpuno je nesumnjivo da moja elastičnost i čvrstina nemaju premca. Bazen mogu da preplivam savršenom kraul tehnikom. Doduše, upozorili su me da svojim stilom plivanja ometam bolesnike koji se teško kreću i još uz to moraju da nose naočari u bazenu, pa sam prešla na mirno prsno i leđno plivanje. Obično započnem podvodnim saltom pri čemu mi se kosa raspe po leđima i crnom jednodelnom kostimu koji lepo ističe moju figuru. Uz to, moja šminka je uvek postojana, oko toga ne brinem.
*
Plutajući bezbrižno na leđima, neoprezno sam uplivala u krug nekolicine muškaraca koji su se zadržali u prijatnom ćaskanju. Džentlmenski su se pomerili da me propuste, a kad sam se okrenula i ugledala ih oko sebe, nije mi preostalo ništa drugo nego da im se izvinim. Oni su ovo moje obraćanje iskoristili kao priliku da započnu šaljiv i neobavezan razgovor koji mi je u početku zaista prijao. Jedan od muškaraca je bio mojih godina, vižljast i stamen, i odmah mi je zapao za oko. Pošto sam došla sama i bila smeštena u jednokrevetnu sobu, bilo je neminovno da ponekad razmenim koju reč sa banjskim gostima. Računala sam, ženama ili muškarcima, nije ni važno. Šta više, najradije sam ćaskala sa starijim ženama koje su imale značajne i očigledne teškoće prilikom kretanja i volela sam da im se nađem pri ruci. Mislila sam da je njima pažnja preko potreba i da je dobro delo posvetiti im vreme i koju lepu reč. Nije mi bilo teško da dodam baki štaku, pridržim je dok izlazi iz bazena ili propustim da uđe u lift pre mene. Osim toga, bez te male konverzacije i ja bih se osećala usamljeno. Nisam osoba kojoj je potrebno mnogo društva niti smatram da su mi ljudi neophodni da se ne bih dosađivala, ali razmeniti po koju reč sa onima koji te okružuju je znak uvažavanja i pristojnosti. Vedra sam po prirodi pa sam se možda malo više i smejala upravo u toj situaciji, okružena nekolicinom muškaraca. Ali, svakako, postarala sam se da čuju da moj muž dolazi po mene za vikend.
-Sve lepe žene su zauzete, na moju žalost. – prokomentarisao je naočiti muškarac kojeg sam odmah primetila. Uprkos svojoj konstataciji pružio mi je ruku negde između vode i vazduha i predstavio se.
-Šilja. Od Šiljegović.- rekao je, a ja sam odmah pomislila kakav je to muškarac koji je prihvatio da ga čitav život zovu Šilja. Ni malo privlačno. U tom momentu sam ga u svojoj glavi svrsatala u kategoriju “nezanimljivi”.
-Šilja vam je ovde glavni – prokomentarisali su ostali muškarci pri čemu nije bilo jasno da li se šale ili to misle ozbiljno. Znate kakvi su, ništa im nije milije nego da podbadaju jedan drugog pred ženama.
U trenutku kad je Šiljina ruka bila u mojoj osetila sam neobičnu otvrdlinu na njegovom dlanu. On je primetio moju reakciju, verovatno, naviknut na slične, otvorio je svoj dlan i pokazao mi svež ožiljak.
-Dipitrenova kontraktura. Operisana. – rekao mi je kao da je reč o nečem opštepoznatom. Ali upravo meni, na žalost, ta stvar je i bila poznata.
-Nećete verovati, Šiljo, moj doktor sumnja da je kod mene ista dijagnoza, doduše u veoma početnoj fazi.- odgovorila sam mu, odjednom veoma zainteresovana za njega. U stvari, za njegove šake. Želela sam da mi ispriča sve o Dipitrenu koji je možda čekao i mene. Kontrakturu tetiva na dlanu i skvrčene prste kao u veštice, želela sam, po svaku cenu, da držim pod kontrolom. Upijala sam svaku njegovu reč. Šta čovek može da radi kada ruke prestanu da ga služe?
-Dajte mi vašu ruku da je pogledam. – rekao je i uzeo moj dlan. Pažljivo ga je opipavao kružnim pokretima kao da ga masira. Potom je prešao na drugi dlan i kad mi je već bilo pomalo neprijatno, obuhvatio je na kratko obe moje šake međusvoje dlanove pa ih nežno spustio u lekovitu vodu.
-Da, to je to.- rekao je samouvereno i detaljno mi objasnio, preciznije od bilo kog lekara do sad, šta su uzroci, koje su mere opreza, koji tretmani pomažu, a šta moram izbegavati. Sve u svemu, taj slučajni susret za mene je bio od velike koristi. Nakon što sam saznala sve što me je zanimalo o problemu koji je zadesio i moje šake, pitala sam se kako da mu se odužim. Da ga pozovem u banjski kafe, nije dolazilo u obzir. Ni u kom slučajunisam želela da budem viđena, sama, sa nepoznatim muškarcem. Veoma je lako doći na loš glas kada ste slobodna žena, bilo gde da ste pa i tu, u ovoj banji gde vas, u stvari, niko ni ne zna. Pitam se i sama zašto je to onda važno? Ne znam, ali tako sam radila ceo život.
Ostala sam da mislim kako da zahvalim Šilji a u isto vreme da zadržim distancu koja mi je potrebna.
*
U narednim danima Šilja je izrazio neumoljivu nameru da me sretne i da bude bar na tren sa mnom nasamo. Očito, imao je plan da ostvari sa mnom veću bliskost od one koju sam ja u tom trenutku mogla da podnesem. Pitala sam se i sama zašto bi blisko poznanstvo s jednim naočitim gospodinom bio problem? Imam osobinu, možda je to i ćudljivost, da izgubiminteres za muškarcekoji vrše ma kakav pritisak na mene i suviše nedvosmisleno mi daju do znanja da sam im poželjna. Ponovo sam mu, ali sada direktnije, dala do znanja da nisam slobodna i da ne želim da budem viđena s jednim muškarcem u društvu nasamo, i da očekujem da će me razumeti. Složio se sa mnom i, da tako kažem, odstupio. Ali i dalje me je, kad god bi mu se ukazala prilika, pratio, bilo pogledom, bilo da se zadržavao u okruženju u kom sam bila. Na bazenu je plivao u traci pored moje i to ponekad čak i meni u susret, za večerom bi sedao tako da ima pogled na moj sto, a svoje terapije je zakazivao u istim terminima kada su bile moje. Ne znam kako je uopšte uspevao sve tako da uredi. Nameštao je stvari tako da sve ide njemu na ruku.
Kako su dani odmicali osećala sam se sve više uznemireno i poljuljano. Banja više nije imala dobro dejstvo na mene, izgubila sam san, a ništa ne može da me poremeti kao nesanica. Najradije bih ceo dan ostala u krevetu spuštenih roletni.Šta da radim? Ostalo mi je još osam dana.
*
Tog dana sam žurno ustala od večere i izašla iz restorana brzim koracima sa namerom da izbegnem svako zadržavanje u hodnicima i liftu. Vešto sam zaobišla grupicu žena koja me je pozvala na kartanje i dokopala se svoje sobe. Dva put sam okrenula ključ i kad sam bila sigurna da sam bezbedna, uzela sam knjigu da se smirim. Ali čitanje mi nije polazilo za rukom. Uskoro sam čula kucanje na vratima i u tom trenutku sam se sedeći u svojoj postelji pretvorila u kip. Nisam disala. Čekala sam da prestane. I prestalo je, samo dva tiha pokucaja. Ponadala sam se da je bila spremačica, mada one ne dolaze tako kasno. Legla sam da se opustim i razmišljala sam o opcijama koje mi stoje na raspolaganju. Jedna je bila da istog trena pozovem rođaka iz grada i zamolim ga da dođe po mene kao što smo se i dogovorili pre polaska. Ipak, želela sam da svoju napetost kojoj sam inače sklona, držim pod kontrolom. U čemu se ogleda snaga čoveka ako ne u tome da bar sebe drži pod kontrolom. Uveravala sam sebe da ne smem pokleknuti zbog malih neprijatnosti jer, kako god okreneš, život bez neprijatnosti nije moguć. Ako počnem da ih izbegavam, u budućnosti više neću uopšte moći da se nosim sa njima, bodrila sam sebe. Istpeti, podneti, ojačati bio je moj životni moto kojim sam kontrolisala svoju osetljivost i težnju da sve stvari stavim na svoje mesto. Otkako su mi deca odrasla i odselila se, svoj život sam i suviše iskrojila po svojoj meri.
-Pa, šta ako je neko pokucao u osam. Da si otvorila znala bi i ko je! – rekla sam sama sebi i ponovo pokušala da čitam.
Posle pola sata kucanje se ponovilo. Sada nešto odlučnije i intenzivnije. Moraću razgovarati sa upravnikom ili bar sa recepcionerkom, pomislila sam grozničavo. Ovo nije u redu. On ne bi mogao da zna broj moje sobe izuzev ako mu ga nije dao neko sa recepcije.
Tada je zazvonio sobni telefon. Brojala sam, deset puta. Hodala sam gore dole po malenoj sobi a pritisak u meni je rastao. Bila sam usplahirena i srce mi je ubrzano lupalo. Osećala sam se potpuno nezaštićemo iako sam znala da su oko mene ljudi i, na kraju krajeva, lekari. Dežurni lekar je mogao da mi pomogne za tren ako bi mi pritisak skočio previše što mi se ponekad dešavalo od uzbuđenja.
Ali znala sam da svi oni ne bi marili za mene već bi pomislili “sama je kriva”. To je ono što bih dobila od njih. Uvek se tako misli o ženi koja je u nevolji sama. Uvek je ona ta koja je izazvala, podstakla, isprovocirala, tražila. Da, tražila. Ako dobiješ to što si tražila, onda se sama nosi s tim, režali su glasovi u mojoj glavi. Bolje da gledam kako da sama ovo da rešim, uveravala sam sebe.
*
U polubudnom stanju sam dočekala jutro. Spakovala sam kofer i nazvala recepciju. Rekla sam im da su mi iskrsle neodložne obaveze i da moram da otputujem prvim autobusom. Recepcionerka je delovala iznenađeno, a onda me je pogledala pažljivije i, učinilo mi se, sažalila se videvši podočnjake na mom licu. Mada, ko zna šta je ta pomislila!
-U redu je, gospođo, možete iskoristiti ovih preostalih sedam dana, kad vam bude odgovaralo. Samo nazovite nekoliko dana ranije. – rekla je. Nikad u životu, prostrujala mi je misao. Krenula sam prema autobusu koji je upravo trebalo da stane na parking ispred lečilišta i izruči nove goste.
– Oprostite, skoro da zaboravim, imam nešto za vas. – dotrčla je recepcionerka do mene i dala mi paketić kad sam već bila na izlaznim vratima. – Sinoć je koleginica pokušala da vam ga preda ali ste bili već zaspali.
– Da li znate šta je? – upitala sam je sa zebnjom.
-Ne, gospođo. Ali, slučajno, znam od koga je. Ostavio ga je dr Šiljegović, naš upravnik. Posle svoje operacije i on je koristio usluge našeg lečilišta, sigurno ste imali prilike da ga upoznate. Divan čovek i lekar, u ponedeljak se već vraća na posao.
Zbunjeno sam preuzela paket i krenula prema autobusu. Morala sam da potrčim sa koferom jer je autobus upravo lagano kretao sa parkinga put grada. Kad sam sela na svoje sedište, nesigurnim pokretima sam otpakovala kutiju. U njoj se nalazio komplet injekcija i krema za usporavanje razvoja moje kontrakture. Pokušala sam da pročitam uputstvo za upotrebu ali nisam uspela jer je lek bio nemačke proizvodnje. Okretala sam kutiju da bih pronašla poruku ili vizit kartu. Uzdahnula sam.
Autobus se polako spuštao niz zavejane obronke na kojima su voćke i vinova loza dremale pod snegom.