Svadba
Za Enu
Svadba se održavala u Fojnici, na posjedu Davorovih roditelja. Desilo se to prije nekih šest ili više godina. Još jedan dan koji bi bez fotografija bio tek izblijedjela freska. Sjećanje je nagoren film, često izbaci nedovršene slike. Ostaje samo srž trenutka. Nakon problema sa navigacijom, konačno smo naboli pravo skretanje. Ukazala se lijepa vikendica s bazenom i okućnicom, zaklonjena živom ogradom. Subota je bila sunčana, julska. Prostor je mirisao na uzbuđenje i ljeto. Stigli smo oko četiri popodne. Brzo se presvukli u svečane košulje i haljine. Enu smo vidjeli tek kratko, bila je izolirana u sobi za uljepšavanje. Dočekali su nas Davorovi roditelji, srdačni i blagi ljudi s aurom ostvarenih osoba. Otac mu je dohvatio flašu rakije da nazdravimo. Eksirao sam dvije da postavim gravitaciju, ujedno se prodam za ležernog gosta. Porazgovarali smo kratko. Spomenuo sam franjevački samostan i želju da ga sutra posjetim ako bude vremena. Misliš, ako bude snage, poentirao je veselo.
Zakuska je polako pristizala za viseće stolove, mi pijuckali prve špricere i vina. Zagrijavanje pred glavne obrede i rituale. Mali broj zvanica isticao je intimnost okupljanja. Bazen se bijelio zatrpan plutajućim balonima. Krenulo je upoznavanje s Davorovim bratom Borisom, sestrom Miom i taborom prijatelja. Mi iz Eninog već smo se družili godinama. Intenzitet je s vremenom oslabio, ali drugarska linija držala se postojano. U našem društvu je bila i Mirna, Enina kuma i moja bivša djevojka. Hodali smo možda godinu dana tokom srednje škole. Bili smo djeca nespremna za ozbiljne emocije, tek zaljubljeni drugovi u tami gradskih parkova. Poslije sam žalio što nismo imali bolju priliku. Među nama je ostalo nešto topline, ali smo jasno živjeli prijateljstvo.
Matičar je zaključio brak pod srednjovječnim hrastom kraj potoka. Konfeti su poletjeli u zrak, čaše zazveckale. Lijepa ceremonija pred sumrak, smočena mekanom nijansom plave. Sve najvažnije dešava se u tom satu gdje svjetlo predaje smjenu. Noć može da se odmetne bilo kuda, nagrize planove i zamete puteve, ali suton uvijek obećava blagost. Njegov klimaks podsjeća na prolaznost vremena i neizbježnost promjene u životu, ukazujući da nakon svake tame dolazi lumen, noseći novu priliku i nadu.
Nakon poduže serije fotografija, bilo je vrijeme da zauzmeno pozicije za stolovima. Konstelacije lampica lebdjele su nad glavama dajući paganski ton, vijenci livadskog cvijeća su ga pojačavali. Sjedio sam sa Azrom, Omarom i Aminom. Na gitari je zabavljao Bojan, glumac, tezgaroš po mostarskim kafanama i pabovima. Gledao sam ga u nekoliko predstava. Talentovan i simpatičan dečko uskoro je otišao za Dubrovnik, odnijevši sa sobom repertoar vrijedan posjeta tim zagušljivim jazbinama.
Imao sam zadatak da puštam muziku između Bojanovih setova, rasplešem masu kad se večera završi. Bilo je tu Haustora, Idola i skrajnutih pop hitova iz osamdesetih. Mladenci su predvodili podij kraj bazena. Svi su plesali osim mene. Nisam imao ritma u kukovima. Nezgrapno tijelo, krakate ruke, komfort zona. Plešem samo pod dozom MDMA i kad techno ritam polomi unutrašnju konstrukciju. Pretvori me u vodenu materiju podređenu zvučnicima. Točio sam još vina i dizao čašu prema osmijesima. Bilo mi je drago što se Ena udaje i što je tip jedan kroz jedan. Uvijek sam se plašio da će neko od ženske ekipe završiti s bitangom i da ću ih viđati sve manje i blijeđe, dok se ne pretvore u sjećanje.
Mirna je plesala s jednim od Davorovih prijatelja. Osjećao sam ljubomoru. Od tih emocija prošla je decenija i više. Imao sam djevojku i naginjao prema skorašnjem zajedničkom životu. Svejedno, javljao se trenutak nesigurnosti i potrebe za potvrdom. Nisam bio pijan, razvlačio sam tek treću čašu vina. Skrenuo sam pogled u zamukla brdašca i zapalio cigaru. Prišao mi je plećati konobar i upitao je li sve u redu. Ivan, veteran svadbenih veselja, jedini s tacnom na pedesetak gostiju večeras. Pozvao sam ga da kratko sjedne i popije nešto, ali ostao je stajati. Ispričao mi je da polako ide prema penziji, vrijeme je za unučad i branje ljekobilja. Supruga mu već odavno vodi mali obrt i štand u fojničkom Reumalu, proizvodi se šalju busevima u dijasporu. Priroda je najvelikodušniji domaćin, rekao je i otišao u još jednu turu obilaska stolova.
Osamio sam se u kupatilu i nacrtao dvije linije, čisto da se raspoloženje podigne. Izašao sam u dnevni boravak, uramljena ulja promatrala su me sa zidova, budila želju da nekad podignem sličnu jednospratnicu na periferiji grada. Bilo je to vrijeme dok je još uvijek imalo smisla graditi u Hercegovini, postojao je razmak i privatnost u vazdušnim linijama. I najvažnije, tišina. Ovaj komad zemlje, uređen sa stilom i mjerom, bio je primjer kako se moglo živjeti u zelenom miru. Danas su dulumi presvučeni betonom vilâ i osama tek iluzija. Noćima odjekuju karaoke i krici gostiju sa momačkih zabava, čvore se u ljudski lavež. San je jedino moguć u zabravljenim podrumima.
Plejlista je utihnula. Bojan je opet prebirao po gitari. Zalazilo se u sfere sevdaha, u ključu iznad fatalističkog. Starija ekipa polako se spremala povući i ostaviti mladost da se zabavlja. Upratio sam se kako se farovi pale i napuštaju travnjak vikendice. Uskoro smo svi sjedili za istim stolom. Komadali ohlađeno pečenje i pjevušili u glas. Udaljeni zvukovi grada dopirali su kao podloga našoj tihoj zabavi. Mirna je sjedila do mene, trijezna i nasmijana. Onog tipa više nije bilo. Tražila je nešto da se ogrne. Otišao sam do sobe na spratu i donio joj duksericu. Vidjeti je u komadu moje odjeće srušilo je nešto u meni. Dubio sam je očima kratko, a onda se pribrao. Nazdravio mladencima kraćim govorom o važnosti pranja zuba u braku. Za posljednji razvod koji sam čuo kriva je bila četkica i kalodont, možda malo nevjere.
Okružen ljudima, počeo sam sumirati svoj dosadašnji život. Planove za odlazak iz države. Ena je uvijek govorila kako nisam stvoren za ovo okruženje, da moram ići. Biljka koja je prerasla svoj lonac, zaglavljena u korijenima koje je sama pustila, ali svjesna da mora potražiti novo tlo da procvjeta. Godinama sam gledao ljude kako nastavljaju sudbine negdje daleko, koraci njihovih putovanja postajali su brži, a ja sam stajao na istom mjestu, ukopan u sumnje i tjeskobe. Masa roditelja gurala je djecu vani, predosjećajući svoj kraj. Strah da im neće imati šta ostaviti osim dugova odzvanjao je širom kuća i stanova. Svaki razgovor o budućnosti bio je poput upozorenja, podsjetnik da vrijeme prolazi. Da se moramo prilagoditi ili riskirati da budemo pregaženi. Shvatiti da sve ima konačni ishod nije ništa novo. Mjesec prije svadbe prisustvovao sam sahrani poznanice, djevojke od dvadeset i šest godina. Bila je tek magistrirala i pred udajom. Stomačni infarkt zatekao ju je na cesti i potvrdio okrutnost postojanja. Pitao sam se tada, čemu sav trud? Sve važno i smisleno čini se bezvrijednim na kraju. Gledajući u prazninu koja se širila preda mnom, zamolio sam Bojana da se vrati u veseliji registar pjesama. Prelomi sa Iggyevim Passengerom kojeg je znao odsvirati na koncu svojih tezga.
Mladenci su prvi otišli na spavanje. Poslije njih Mirna, Azra pa ostali. Pomogao sam sa Bojanu da spakuje miksetu i razglas. Ostao sam stajati u praznom dvorištu, lampice su sijale mekše, baloni bili uveliko ispuhani. Na hladnoći, s druge strane živice, hučao je potok. Pronosio zvuk od kojeg se moglo pobjeći samo u smrt ili snoviđenje. Misli su neprestano žamorile i mijenjale se dok sam pokušavao uhvatiti zrnce smisla u mračnom krajoliku. Ne znam šta sam tražio tu, spuštala se srebrena magla. Šumovi noći preplavljivali su prostor, stvarajući osjećaj izolacije i tišine koja je obavijala okolinu. Skinuo sam cipele i spustio stopala u mraznu površinu vode. Odnekud se javljao ćuk ili neka druga noćna ptica. Bilo je vrijeme za prigrliti slutnje i aveti.
Probudio sam se mamuran i odvukao pod tuš. Dole su već bili Davorovi roditelji, spremali se dočekati još gostiju tokom dana. Ostala je masa hrane od sinoć, čeka nas ručak onda palimo nazad. Podne sam proveo plutajući u bazenu. Plan o posjeti fojničkom samostanu se raspao. Sjedili smo okolo bazena razgolićeni i sumirali sinoćnje utiske. Dosta smijeha i anegdota, obećanja da ćemo se svi opet nekad iskupiti. Ponoviti ovo druženje. Znao sam da će proći godine dok se isti broj glava zatekne na istom mjestu, možda na Azrinoj, Mirnijoj, ili mojoj svadbi. Gdje ćemo i ko ćemo na kraju biti, nisam mogao znati. Htio sam predložiti roštilj kod mene na terasi za sedmicu, dvije, ali produžetak svega bio bi usiljena predstava. Nalik povratku u grad koji te ne želi i jedva čeka da ti opet vidi leđa.
Pri spremanju stvari u torbak, uočio sam duksericu prebačenu preko ruba kreveta. Mirna ostaje još jednu noć, trebat će joj kad se spusti ona ista sinoćnja magla. Pritisne vikendicu i snove u njoj. Koliba u predvorju šume činila se utočištem od nemira koji me pratio posljednjih mjeseci. Ali čak ni ovdje nisam mogao pobjeći od turobnih misli i osjećaja. Možda je trebalo napustiti ovaj prostor, izgubiti se među stranim ulicama i novim ljudima. Djelovalo je da sam već vidio sve što me je moglo odrediti, da su te gravure osnova i polazište. Ostalo je nastavak tog iskustva. Život je samo ono što se dešava prvi put, kada ne plašeći se bola otvaramo sljepljene kapke i udišemo oštri vazduh nečeg novog.1
Pozdravio sam se sa roditeljima i rodbinom mladenaca. Davorov brat Boris odbacio nas je za Sarajevo. Prenoćit ćemo u Azrinom studentskom stanu, pa sutra za Mostar. U supermarketu smo nakupovali vode zbog ljetnih redukcija vodosnabdijevanjem u gradskim zonama. Kotlina je žednjela usred suša i zastarjele infrastrukture. Bio sam u raspoloženju da uzmem bocu vina, ali sam odustao. Nije mi se dalo piti samom. Taj prizor uvijek mi je bio tužan. Pripit čovjek među trijeznim dušama. Ili još tužnije, trijezan među pripitima.
Stan je bio na petnaestom spratu zgrade. Pogled vrijedan milion maraka. Naseljem su stražarili socijalistički neboderi zakrpljenih fasada. Sunce je padalo, okončavši još jedan ljetni dan. Ponovo se grušao sumrak prožimajući me nadom. Izmoreni, brzo smo polijegali i zaspali. Tokom noći probudio sam se isušenog grla. Ustao sam pazeći da ne probudim nekoga i posegnuo za vodom iz frižidera. Izašao sam na balkon i oslonio se na ogradu. Kuće po brdskim mahalama iskrile su poput zvijezda na zemlji. Avion kasnonoćnog leta treperio je u komadu neba, brz i usmjeren. Išao prema uređenim državama, stranim ulicama i novim ljudima.
[1] Parafrazirani citat Vikotra Pelevina