Zabacivši glavu malo unazad, Elsa ga je gledala kroz duge trepavice, donekle spuštenih vjeđa, i smiješila se: onim drskim smiješkom kakav imaju samo mladi i zaljubljeni. Okrenula se i pošla prema kući, primamljivoj, otvorenih vrata; ali malo prije nego što će stići do njih, osvrnula se prema njemu, nasmiješila mu se i koraknula prema malom grobu sa strane. Zaustavila se, sanjarskim očima zagledala u njega i nestala. Zapravo, Piera je probudilo jako probadanje u želucu, koje ga je prisililo da s poljskog kreveta u kom je spavao spusti noge i presamiti se prekriženih ruku uslijed strahovite boli. Tek je sad razabrao da Else nema, nema njegove kuće ni njezina groba; sve je ostalo u Istri.
Pogledao je u onu vrstu platna koja su zamijenila pregrade između njega i drugih nevoljnika koji su s njim dijelili spavaonicu: slična paravanima u bolnicama ili još gore, u mrtvačnicama.
Sjećanja i bolovi još su ga mučili, a suze su pekle oči; čuo je susjeda kako se okreće u krevetu i pljuje. A možda i on plače: noću ga je slušao dok moli psalme za pokojne. Iz hodnika je dopiralo nekoliko udaraca čekićem i povremeno ženski glas koji je davao upute. Malo je odmaknuo zastor koji je dijelio sobu i vidio da postavljaju među za još jedan odjeljak u koji će namjestiti poljski krevet za još jednog izbjeglicu: paviljon je već bio dupkom pun, gotovo da se nije imalo kuda prolaziti.
„Bo“, pomislio je Piero, „stvarno ne znam kamo nas sve to vodi!“
Potražio je cipele pod krevetom i obuo ih, ali ih nije svezao: spavao je odjeven i brzo stavio jaknu: jedva je čekao da izađe iz paviljona. Kamo da ode? U drugi niz baraka, u drugi geto.
Prolazeći ispred radnika, na sanduku s alatom primijetio je konopac, kakav su koristili za vješanje platna između kreveta. Osvrnuo se oko sebe i hitro uzeo najmanji kalem pa ga tutnuo u džep; prešao je dugi hodnik i izašao iz paviljona.
Marco, njegov susjed s onu stranu platna, čuo je Piera kako u snu razgovara s mrtvom ženom i znao koliko pati u okolnostima izbjegličke besposlenosti. Vidio je da uzima konopac i odmah ga je prožeo jeziv predosjećaj. Zabrinut za prijatelja, ustao je, stavio hlače, stopalom napipavao cipele pod krevetom; jednu je nehotice šutnuo i ona se otkotrljala u susjednu izbu. Uznemireno je čučnuo da je dohvati, proklinjući zadržavanje, u sve većoj brizi.
Hladan zrak koji je Piera udario u lice do kraja ga je razbudio: Elsa i kuća bile su samo uspomene, divne uspomene. Uspravio se koliko mu je bol u želucu dopuštala i krenuo prema izlazu iz kampa uza sam zid paviljona da se zaštiti od bure.
Marco, koji ga je slijedio, nije vidio kad je zašao za ugao i nekoliko je trenutaka stajao nasred glavne ceste tražeći ga pogledom; onda je krenuo prema baraci koju su dodijelili Pierovoj kćeri, sada trčeći, onoliko koliko je od starosti i uzbuđenja mogao.
„Noemi, trči, otac se želi ubiti!“ vikao je Marco udarajući šakama po vratima barake.
„Ta što to govoriš? Lud li si?“ ali Noemi se nije dalje bunila, kao da je već neko vrijeme očekivala tu vijest; ogrnula se pelerinom i uzela djevojčicu u naručje.
Trčala je Noemi svom snagom, maloj je glavica ritmički udarala po njezinu ramenu, ali je od straha šutjela; mala je osjećala da se nešto grozno zbiva.
U međuvremenu je Piero prošao ogradni zid kampa, prešao lokalnu cestu i ušao u šumarak gdje je ponekad brao divlje šparoge ili samo plakao daleko od svojih najbližih.
Bio je bez cilja i misli: pošao je jer se htio udaljiti od jada, otići, i ni na što nije mislio jer bi mu se inače vratila bol želuca. A i jer bi mu razmišljanje do kraja istisnulo predivne snove; htio se samo načas vratiti tamo, u Istru, kući, Elsi; i biti bolje. Makar i samo na trenutak; bolje stati, prestati s ovom tjeskobom, agonijom, poniženjima.
Sjeo je na kameni zidić i podignuvši očajnički pogled prema nebu, ugledao je; bila je to smokva, nevelika, ali za ovu priliku dobra.
Ni na što Piero nije mislio, samo na bol i kako da si u toj boli pomogne.
Kad je stigla do kraja glavne ulice, Noemi je pogledala desno i lijevo u potrazi za ocem, a slijedile su je neke Istranke iz kampa koje su čule Marca i vidjele je kako sumanuto trči; naslutile su što se zbiva: ne bi bio prvi put da se neki Istranin ubije. Jedna joj je susjeda gotovo istrgnula malenu iz ruku i viknula: „Idi Noemi, trči prije nego što bude prekasno!“
I malena je gledala za majkom dok je trčala u šumicu i dozivala: „Tata, gdje ste? Tata!“
I Marco je trčao, krenuo je drugom stazom, teže prohodnom, ali kraćom; nakon nekoliko koraka vratio se natrag i uzeo malenu u naručje. Marco je opet trčao koliko se po kamenitoj stazi moglo i rekao djevojčici: „Sad glasno zovi djeda, izgubio se, a mi ga moramo naći prije nego što dođe zločesti vuk.“ Kad je čula za vuka, malena je svom snagom dozivala: „Nono, gdje ste? Nono!“, ali su joj riječi od jecanja zamirale u grlu. „Ne, ne“, rekao joj je Marco, „kako ćemo naći djeda ako budeš plakala? Kakva si ti Istranka ako se bojiš vuka?“ Dirnuta u ponos, malena se umirila i još glasnije povikala: „Nonooo!“
U međuvremenu je Noemi, koja je u sebi mrtvu majku molila da joj pomogne, pod stablom ugledala oca, kao u transu zagledanog u jednu točku na drvetu. „Tata, tata, zar ste poludjeli? Što činite? A na mene ne mislite? Udovica, sin mi u Kanadi, a i Vi me želite ostaviti? Tata!“ i bacila se na koljena pred njega, grcajući i bez snage, od straha i trčanja.
Marco je upravo izašao iz grmlja, a malena mu se, ugledavši djeda, izmigoljila iz naručja i počela dozivati „Nonoooo!“; tek je njezin glasić probudio Piera koji se okrenuo k unučici dok se u travi spoticala i trčala prema njemu.
„Nono, nemojte plakati, vuk ne postoji.“ Kad je došla do mame koja je još bila na koljenima, malena joj je dirnula rame i rekla: „Mama, jesi ranjena?“ a djedu: „Hajde nono, ne smijete ići sami u šumu, možete se izgubiti.“ I uzela ga je za ruku i vukla prema stazi: „Dođite, idemo kući.“ Piero je na te riječi dignuo suzne oči prema prijatelju Marcu te pomažući kćeri da ustane rekao: „Da, imaš ti pravo, idemo kući.“
I tako se grupica Istrana uputila prema ulazu Izbjegličkog kampa Padriče.
Tko bi ih bio vidio, bio bi na čelu povorke primijetio četverogodišnju djevojčicu koja je starca držala za ruku, a za njima nekoliko žena.
Podalje od povorke išao je prijatelj Marco, koji je sada, kad je opasnost prošla, mogao u tišini isplakati svu gorčinu izbjeglištva.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
Prvonagrađena kratka priča na Prvom književnom natječaju „Tu lascerai ogni cosa diletta…“ Kuće sjećanja (ANGVD-a) u Rimu 2016. godine
