PUTELJAK
Visoko bujno raslinje krilo je
djelić zavojite staze uske
zastah na tom mjestu jer zdesna je
tik do ogoljene stare brnistre
rupa u drači, kroz nju gledam,
nogama više ne zapovijedam.
Prolazom kroz trnje do vidika željenog
provučem se i gledam vode bistre,
kamen i obalu drage mi Istre,
ono plavo, smeđe i puno zelenog.
Nahrupiše sjećanja na sprud taj,
na kamenu klupu što glača je val
odakle gledasmo zavičaj.
Iza sklopljenih vjeđa riječi mi dohode:
“Iz domaje nitko sretan ne ode.”
Za leđima lahor diše: čini se
da opet oko vrata ona grli me
i snažno zamiriše ljubičica
čini se još sa mnom je kao kad bijah djevojčica.
Prenem se, oko mene nikog nema,
Zovnem, nikoga, tek ljubice ćuh.
Otrčim do zavoja, eno ih, glasove im čuh.
“Ta gdje si, tražimo te posvud.”
Još mi je u očima Istra, iza kupina.
“More sam htjela vidjeti, tamo je klupa kamena
gdje smo baka i ja sjedile
na drugoj obali zavičaj gledale,
kuću koju smo morale ostaviti,
tuđim rukama prepustiti,
jedino u mislima milovati.
Tako je draga ta uspomena pričin
i miomiris spomen na dom i korijenje
kao da baka još je uza me i kao da mi i dalje donosi bodrenje.
Ipak, prešutjet ću ono o mirisu,
da ne kažu da sam sišla s uma.
Ljubičice? Da mi se priviđa, rekli bi: “Ludice,
siječanj je, ti sa nama šališ se?!”
Nimalo, baka će uza me sa sjetom prošaptati:
“Iz srca ti zavičaj nitko neće iščupati.”
Trst, 2019.
Prevela Lorena Monica Kmet
