Kada je prije nešto više od godinu dana objavljeno da će film Amanet (Mirza Begović, 2022.) dobiti svoj nastavak u vidu filma Testament, šira kino publika u BiH (i dijaspori) zasigurno je s velikim uzbuđenjem počela iščekivati novo Begovićevo ostvarenje, vjerojatno kao što nitko nijedan film u Bosni i Hercegovini dosad nije priželjkivao da izađe. Ovoj naizgled pretjeranoj hipotezi u prilog idu brojni pokazatelji; naime, samo u periodu od izlaska filma krajem 2022. godine pa sve do velikog objavljivanja njegovog nastavka, film Amanet postao je ne samo najgledaniji bosansko-hercegovački film u kinima u 2022. godini (u jednom trenutku gledaniji i od holivudskog Black Adama redatelja Jaume Collet-Serre) nego je postao i jedan od najgledanijih bosansko-hercegovačkih filmova ikad sa preko 40 000 gledatelja samo u BiH kinima; pritom, Amanet je sveukupno igrao na preko osamdeset lokacija, ne samo u BiH nego i u osam europskih zemalja (naravno, onih sa najvećom bosansko-hercegovačkom zajednicom), čime je njegova gledanost neslužbeno dosegla puno veću brojku. Pored toga, u 2023. godini Amanet je osvojio tri nagrade (najbolji igrani film, najbolji scenarij, najbolja glumica) na South East European Film Festivalu te imao svoje prikazivanje na 29. Sarajevo Film Festivalu i na Balkan Panorama Film Festivalu u Izmiru.[1]
Ukoliko navedeni pokazatelji nisu dovoljno uvjerljivi, onda možemo konzultirati i glas publike, koju u slučaju filma Amanet čine pripadnici svih kategorija bosansko-hercegovačkog puka. Puk i pučki običaji su, istini za volju, glavne tematske i stilske inspiracije za ovaj film, ali Amanet crpi od puka nešto puno više – puk nadograđuje Amanet izvana, svojim priznavanjem i odobravanjem on mu daje jedan neformalni certifikat vrijednosti koji kvalitetu filma Amanet uzdiže na neku, uzmimo sebi pravo to reći, ozbiljniju razinu. Puk je, dakle, generator uspjeha filma Amanet, pa nas stoga ne čude komentari gledatelja nakon jedne od projekcija u Kinu Novi grad u Sarajevu:
„Pravi bosanski… I nasmijala se, i zaplakala.“
„Naša stvarnost… Podsjeća me na moju mladost, tako se nešto dešavalo prije…“
„Divan film stvarno… Divan i za djecu i za odrasle, poučan…“
„…Baš mi je prijao. Na kraju, ljubav uvijek pobjeđuje, to je poenta.“[2]
Kao što možemo zaključiti iz reakcija publike, a navedeno je i na službenoj stranici filma[3], Amanet od početka prati glas o „filmu koji ima dušu“. Nerijetko se uz tu formulaciju pridodaju epiteti poput „bosanska duša“ ili „ono nešto naše“. Ova svojevrsna apstrahizacija sadržaja filma nije nimalo bezazlena budući da je upravo ona, ta mitska „duša bosanska“, kroz sinergiju puka i filma, učinila da Amanet ostvari sve uspjehe na lokalnom i međunarodnom planu.
Ipak, čemu sve ovo, što možemo saznati i na službenoj stranici filma, i danas, godinu dana poslije? Zar se o filmu Amanet ima još nešto reći, a da nije već rečeno? Možda bi i bilo suvišno da Amanet nije nastavio nizati (ne)očekivane uspjehe čak i u 2024. godini; prvi dan nove godine, Amanet je imao TV premijeru na BHT-u, u udarnom terminu u 20:15, a za vrijeme premijernog emitiranja bilo je upaljeno nekoliko stotina tisuća televizijskih prijemnika. Na valovima tog uspjeha, Amanet je ubrzo objavljen na platformi YouTube, točnije 27. januara 2024., gdje je besplatno dostupan za gledanje i do danas je ostvario preko 1 680 000 pregleda. Poredbe radi, niti jedan bosansko-hercegovački film podjednako dostupan na YouTube-u do danas nije ostvario sličan uspjeh. Odgovor se, dakle, nameće sam od sebe, on dolazi u tom nezaustavljivom naletu pučkog zadovoljstva koje održava Amanet na životu čak i dvije godine nakon njegovog izlaska. Ako se osvrnemo na suvremenu kinematografiju BiH, uočit ćemo da su filmovi koji su do te mjere probudili interes naroda za odlazak u kino i neprestano gledanje bili zaista rijetki; ali, ne treba spekulirati, nego tek baciti pogled na komentare gledatelja na YouTube-u:
„Može i Hollywood napraviti 1000 filmova, ali nema tu duše kao u bosanskom filmu. Dosta je tužnih krajeva, napokon jedan happy end.“
„Najbolji domaći film u zadnjih 10 godina…“[4]
No, ostavimo sada iza sebe statistike, brojke, rezultate i hvalospjeve filma Amanet, odnosno, ostavimo po strani sve kratkoročne učinke i probajmo razlučiti kakve dugoročne posljedice ovaj film ima za bosansko-hercegovačku kinematografiju. Objektivno gledano, Amanet je film koji je ostvario nemjerljiv komercijalni uspjeh, čak i zavidan uspjeh, pomalo bajkovit i nerealan, za standarde bosansko-hercegovačkog filma jer je u kina uspio dovesti i ljude koji inače ne običavaju ići u kina. A, ipak, to je ono čemu težimo svi mi koji se bavimo filmskom umjetnosti, bez obzira na naše autorske i umjetničke ambicije – svima nam je u interesu da nam filmovi budu gledani, da možemo, pa makar samo jednom, spontano privući veliki broj ljudi na projekciju našeg filma. To je, uostalom, temeljno načelo filmske umjetnosti koje je ustanovljeno još u njegovim početcima, ta interakcija djela s publikom i novo značenje koje se rađa prilikom te interakcije. Ponašati se kao da film koji smo napravili nadilazi shvaćanja publike opasna je stvar jer time sam film zapravo gubi: ukoliko ga manje ljudi vidi, ukoliko ga manje ljudi razumije, ukoliko se manje ljudi poistovjeti s filmom, njegov se životni vijek skraćuje, odnosno, on biva jako brzo zaboravljen.
Pitanje se nameće: koliko je potrebno prilagoditi se očekivanjima i ukusu publike kako bi film mogao ostvariti tu komunikaciju? Također, znači li to prilagođavanje sadržaja ili forme filma? Ili, pak, i jednog i drugog? Osvrnimo se za početak na posljednjih šest godina, kada se u bosansko-hercegovačkoj kinematografiji rađa ideja za proizvodnjom filmova koji bi svojim sadržajem i formom mogli ostvariti uspješnu kino i televizijsku distribuciju. Drugim riječima, javlja se inicijativa za obnovom interesa publike za domaći film. Razlog je bio očit – nakon prvog uspješnog naleta filmova nove generacije bosansko-hercegovačkih redatelja i redateljica iz prve polovine 2000.-ih (Ničija zemlja Danisa Tanovića, Gori Vatra Pjera Žalice, Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića, Grbavica Jasmile Žbanić), film u BiH počeo je svoju stagnaciju, možda ne toliko na autorskom, umjetničkom planu, koliko na planu gledanosti. Stoga, ova revitalizacija domaćeg filma među domaćom publikom (podržana sredstvima TRT-a), koja nastupa nakon više od deset godina stagnacije komercijalnog uspjeha, prepuštena je u ruke upravo onih etabliranih autora koji su nekoć pravili popularne filmove. Nakon prvog, pilot projekta, filma Dobar dan za posao (Martin Turk, 2018.) koji je prošao prilično nezapaženo, uslijedili su filmovi u koje se polagalo više nade – Koncentriši se, baba (Pjer Žalica, 2020.) i Deset u pola (Danis Tanović, 2021.).
Film Pjera Žalice imao je nesreću doživjeti premijeru za vrijeme COVID-19 restrikcija (cca 800 gledatelja od početka prikazivanja u kinima u BiH), pa je prebačen na VOD platforme, a premijerno prikazivanje ovog filma na online izdanju SFF-a 2020. godine brojalo je 14 000 ljudi iz 42 zemlje[5] (ipak, film nije naišao na ogromno odobravanje publike, a posebno kritike, nakon toga). Tanović je, zahvaljujući laganom i pitkom tonu svoje komedije Deset u pola,uspio bar na trenutak ponovno povezati publiku i domaći film (na kraju kino prikazivanja u BiH ostvario je 40 508 gledanja); no, da bi to ostvario, Tanović se morao spustiti ispod one razine ozbiljnosti kakvu smo navikli od njegovih filmova. Nasuprot tome, autori koji su pokušali učiniti svoje umjetničke vizije pristupačnima široj publici, bez direktnog podilaženja ukusu puka, ostvarili su malenu ili neznatnu gledanost. Primjer su filmovi Balada (Aida Begić, 2022.) i Ekskurzija (Una Gunjak, 2023.); u oba filma zatičemo nove tematske preokupacije ili čak žanrovske izlete, sa provjerenom glumačkom postavom, ali željena komunikacija s publikom nije ostvarena – dok je Balada ostvarila tek 5000 gledanja u kinima, Ekskurzija je uspjela ostvariti neznatno više, 6500 gledanja. Pjer Žalica probao je ići sličnim putem s novim filmom Praznik rada iz 2022. godine i isprati gorak okus koji je ostavio njegov prošli film, ali je djelomično uspio u svom naumu; dok je Praznik rada bio narativno i stilski puno ambiciozniji od Koncentriši se, baba, teme i način na kojima se Žalica njima bavi nisu predstavljale ništa novo za bosansko-hercegovački film, pa samim time nisu bile dovoljno zanimljive održati interes publike, zbog čega je taj film u 2022. godini ostvario gotovo 7000 manje gledanja od filma Amanet (ukupno 23 279 gledanja)[6]. U posljednjih šest godina, film koji je najbolje uskladio autorski izričaj s komercijalnim uspjehom zasigurno je bio Quo Vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, 2020.), sa 11 450 gledatelja u kinima za vrijeme COVID-19 restrikcija koje nisu dozvoljavale puna kina; tome je, pored same vizije redateljice Žbanić, zasigurno najzaslužnija težina i važnost teme genocida u Srebrenici kojom se film bavi.[7]
Međutim, odgovor na pitanje nismo dobili, a možda kinematografija BiH nije najzahvalnije mjesto za preispitivanje takvog odnosa između filma i publike. Primijetimo sljedeće: većina navedenih redatelja i redateljica temelji distribuciju svojih filmova na vlastitom renomeu, izgrađenom u onim godinama kada je domaći film široj publici predstavljao nešto važnije. I šira publika i kolege iz struke zanimat će se za novi film Tanovića, Žalice ili Žbanić, ali taj inicijalni interes je tek prvi sloj – da bi film živio, on mora postići vezu s publikom, a to, jednostavno rečeno, znači da film narodu mora biti zanimljiv. Budući da je filmska kritika u Bosni i Hercegovini jalova i skoro pa ne postoji, usmena predaja je i dalje najbolja vrsta marketinga. U slučaju filma Amanet to je i više nego evidentno jer se čitava njegova distribucija temeljila na tome što su ljudi međusobno preporučivali film i pozivali jedni druge u kina (neki su otišli pogledati film i više puta). Ovdje se javlja jedan paradoks koji tiho provocira bosansko-hercegovačku kinematografiju: Amanet je u nekom hipotetskom smislu mogao režirati bilo tko (Begović je manje važan publici, iako je možda znao šta treba servirati), dok filmove poput Praznika rada ili Deset u pola nije mogao potpisati neki Begović, jer bi time prošli manje zapaženo. Obratno, akademski obrazovani bosansko-hercegovački redatelji i redateljice sebi nikad ne bi dozvolili napraviti Amanet upravo zato što im njihovo akademsko obrazovanje i profesionalizam postavljaju jasne uvjete kako film treba izgledati.
Autori Amaneta nemaju tu tendenciju – štoviše, oni sve autorske elemente filma stavljaju u službu komercijalnog uspjeha i dijaloga s publikom (ukoliko su, naravno, uopće svjesni postojanja autorskih elemenata filma). Dakle, radnja filma Amanet smještena je u nepoznatom selu u Bosni i Hercegovini 1989. godine kada se Asad (Zlatan Školjić) vraća u rodni kraj da oženi ljubav svog života, Aminu (Iva Filipović). Njegov otac Agan (Faik Salihbegović), ne znajući da Asad ima drukčije planove, sinu ugovara brak s Almasom (Lamija Muminović), dok Asadov najbolji prijatelj Dževad (Nusmir Muharemović) planira vjenčanje s Aminom. Asadova situacija komplicira se kada Agan iznenada umire – suočen s očevim „amanetom“, Asad mora birati hoće li ispoštovati tradiciju ili slijediti svoje srce.
Na prvi pogled, radnja filma, koja evocira neku telenovelu, čini se jasna i precizno usmjerena, pojednostavljena do krajnjih granica kako bi svaki gledatelj, od 7 do 77 godina starosti, mogao razumjeti i poistovjetiti se s njome. Međutim, kada radnja filma dođe do svog kraja, čini se da tematski i idejni sloj sami sebe poništavaju. Cijelo selo opominje Asada da je očev amanet najsvetiji i ugroziti ga značilo bi istovremeno i pogaziti ne samo očevu čast, nego i obraz cijele obitelji. Asadovo kolebanje te sukob s najboljim prijateljem Dževadom i majkom Merimom (Faketa Salihbegović – Avdagić) na vrhuncu filma rezultiraju nevoljnim popuštanjem kojim se Asad pomiri s očevim amanetom i odlazi na vjenčanje Amine i Dževada. Tamo ga dočeka neočekivan obrat kada uvidi da je selo zapravo pripremalo vjenčanje između Amine i njega, a time se čitav sukob tradicije i lične emocije završava pomalo naivnim sretnim završetkom koje zapravo pokazuje da nitko iz sela ne mari za pitanje očevog amaneta i važnosti tradicije. Ali, to zanemarivanje tradicije je samo prividno; ovaj neočekivani scenaristički obrat u filmu zapravo je samo formalni zaokret, ako ne i kozmetički, koji uzdigne u nebesa pučko oduševljenje viđenim; tako se film ovjeri klasičnim sretnim raspletom koji čini nevažnim činjenicu što Asad nije ispoštovao očev amanet, onaj isti amanet koji je toliko važan u filmu i po kojem je sam film i dobio ime, ne iznevjerivši ni sebe ni publiku, pružajući joj upravo ono što ona želi u okviru u kojem želi, a to je ostvarenje bajke, istinska ljubav između dvoje ljudi na selu koje ipak poštuje tradiciju i običaje i vjeru, ovjekovječenu pravim pučkim veseljem, svadbom, uz hranu, piće i muziku.
Po svemu priloženom, ako bi pokušali analitički pristupiti ovom filmu, činilo bi se da Amanet pruža autoironičan pogled na pitanje tradicije govoreći da nitko više ne vjeruje u tradiciju zato što je tradicija samo konstrukt bez ikakvog stvarnog značenja. Ipak, sam film, u svoj svojoj kontradiktornosti, nam ne dozvoljava vjerovati da je toliko slojevit, zato što upravo toj tradiciji i religijskoj sferi pristupa krajnje ozbiljno, štoviše, čak ih i veliča na svoj provincijalni način. Lik hodže (Irfan Kasumović) postavljen je kao centralna figura kojemu svi iz sela odlaze na savjetovanje; replike u filmu su često melodramatične te obiluju arhaizmima, kolokvijalizmima i terminima koje pripadaju pučkom govoru; film otvara i zatvara Asadov monolog u off-u koji evocira pripovijedanje neke narodne bajke. Dakle, film niti u jednom trenutku nema svjestan ironijski odmak prema temi tradicije zato što njegovi autori žele da publika s oduševljenjem prihvati upravo tretman narodnih običaja i tradicije. To je ono što puk bezrezervno prihvaća, ne obazirući se u velikoj mjeri na sam zaplet i priču filma; priča postoji negdje u pozadini, tek toliko da stvori razlog smjenjivanju prizora koji hrane ovaj festival jednog specifičnog etničkog i religijskog miljea. Na to nam ukazuje nedefiniran društveno-politički kontekst u filmu – niti jedan element filma ne sugerira nužnost poznavanja perioda u kojem se radnja odvija, a opet kao da na neki čudan način autori žele uvjeriti publiku da je ovdje nepobitno riječ o prošlosti.
Postavljanje Amaneta u neodređeno vrijeme i geografski nedefiniran prostor doprinijelo je svojevrsnoj bajkovitosti ovog filma, a ta se bajkovitost ogleda prema onome kako puk zamišlja život na selu. Selo u Amanetu je idealizirano selo, to je ono selo kojeg se sjećamo iz djetinjstva kad smo odlazili kod dede, bake, rodbine; Amanet je slika o životu na selu „kako je nekad bilo“, s tim da tako kako je u filmu Amanet zapravo nikad nije bilo, nego je to samo projekcija želje puka (ili barem dijela puka) da se tako nekad živjelo u jednom bosansko-hercegovačkom selu, s jakim utemeljenjem u tradicionalnim i religijskim vrijednostima, i da se tako može opet živjeti kada nas ne bi izjedale iskrivljene vrijednosti suvremenog svijeta. Puk vjeruje u to i puk odobrava to, diveći se idiličnim, pastoralnim slikama prirode i ambijenta kojima autori prikazuju tu svoju viziju sela iz „onih vremena“. Istovremeno, čini se da vrijeme radnje može biti bilo koja godina, ali 1989. izabrana je ad hoc u sinopsisu kako bi, barem djelomično, opravdali neka narativna rješenja ili manjak autorske preciznosti u odabiru kostima, scenografije ili šminke. Stoga, ostaje nedorečeno jesu li autori zaista htjeli publiku uvjeriti u vrijeme odvijanja radnje filma; u svakom slučaju, nabrojani filmski elementi odaju autorsku nedosljednost u izgradnji željene epohe, ali i nedostatak budžeta u produkciji filma kojim bi se takva ideja mogla sprovesti u djelo.
Zaobilaženjem društveno-političkog konteksta, isticanjem pastoralne slikovitosti i pojednostavljenjem fabule autori čine Amanet vrlo dopadljivim i jednostavnim za razumijevanje široj publici. Ipak, najveći problem cijelog njihovog postupka zapravo je manjak svjesnog autorskog odabira. Svojim stilskim i formalnim pristupom, Amanet nas ni u jednom trenutku ne upućuje na to da je bilo kakav autorski odabir u tom filmu unaprijed promišljen. Počevši od već spomenutog kostima, u kojem se miješa suvremena obuća s retro košuljama koje na prvi pogled asociraju drugo vrijeme i narodna nošnja koja referira na tradiciju, preko montaže u kojoj se rezovi nižu bez jasne svrhe i dosljednog ritma, do proizvoljne kompozicije kadrova, primjećujemo da ne postoji promišljen redateljski rukopis iza stvaranja ovog filma. Tim više, činjenica da je Amanet uspješno ostvario komunikaciju s publikom, govori samo o tome da publika, odnosno širi puk koji je gledao film i koji se i dalje vraća njemu, uopće ne mari za to je li film pismen ili nije, odnosno ne mari hoće li biti dosljedan u stilskom smislu, zapravo, ne mari hoće li film imati vizualnog ukusa ili ne; puk želi da film ispuni njihove temeljne potrebe, da potvrdi njihove fantazije, da ih zabavi i, u konačnici, da im da nadu u bolje sutra, u sutra koje zapravo ima sretan kraj.
Ipak, fenomen filma Amanet otkriva jedan dublji problem koji nije nužno samo problem priče i stila unutar samog filma, pa čak ni samo problem cijele kinematografije BiH, nego je i sociološki problem. Naime, autori filma Amanet sasvim su slučajno, ili barem prema nekim instinktima kojih nisu ni svjesni, nabasali na formulu koja je uspješno privukla bosansko-hercegovačku publiku. Ta formula nije zasigurno nova, ona leži negdje između filmova Ovo malo duše (Ademir Kenović, 1987.), Gori Vatra, Kod amidže Idriza (Pjer Žalica, 2004.), Deset u pola, ali je istovremeno i potpuno različita. Problematika uspjeha filma Amanet najviše dolazi do izražaja kada uočimo da korijeni njegovog nastanka uopće nisu spomenuti filmovi spomenutih bosansko-hercegovačkih redatelja i redateljica, odnosno u svojim produkcijskim i tematskim aspektima film Amanet ne nadovezuje se na tu liniju bosansko-hercegovačkog filma; njegovi filmski preci gotovo uopće nisu filmski, kinematografski, nego video-amaterski i kriju se na YouTube-u, u moru uradaka dugog metra niza video entuzijasta snimanih mahom po srednjoj Bosni, u Visokom, Brezi, okolici Sarajeva, koje možemo lako naći upišemo li u tražilicu samo pojam „Brezawood“ (pojam koji označava amatersku produkciju iz Breze), a brojni naslovi koji potom izlaze sasvim jasno upućuju na tematiku ovih uradaka: Došo dedo iz Njemačke (Brezawood), Brutalna osveta (Brezawood), Udar škorpije (Brezawood), potom filmovi Djelidba i Begovica Admira Mušinbegovića, Mujo gleda lijepu Nizamu Naska Karića, itd., pri čemu svaki od navedenih uradaka ima po stotine tisuća pregleda, a neki premašuju i milijun.
Film Amanet po svemu je sličan ovim uradcima jer se, kao i oni, fokusira na malo mjesto ili selo u kojem se odvija jedna sasvim pučka fabula, stavljajući primarni fokus na etno-religijske i tradicionalne principe života, uz naravno, potpuno odsustvo stila ili bilo kakvog filmskog jezika. Ono što, pak, film Amanet uzdiže iznad tog miljea kojem pripadaju njegovi daleki rođaci, ono što mu daje oznaku „filma“, a ne samo „uratka“, jest puno ambiciozniji produkcijski, pa i tehnički, aspekt koji je ovjeren profesionalnom glumačkom postavom i ozbiljnom distribucijom koja mu je, barem površinski, dala da izgleda kao „pravi film“. No, upravo u tom trenutku kada film Amanet doživljava metamorfozu iz uratka u film, kada mu kino dvorane otvaraju svoja vrata i daju priliku za prikazivanje i kada mu publika daje neformalni certifikat vrijednosti, kinematografski problem postaje ujedno i sociološki problem; jer, da je film Amanet ostao kojim slučajem u okruženju svojih dalekih rođaka, da je isprva otišao u nepregledni eter YouTube-a, gdje bi dijelio mjesto zajedno s gomilom ostalog sadržaja koji, iako možda bez stila i ukusa služi isključivo da zabavi narod, onda film Amanet ne bi postao komadić koji tvori kulturološki mozaik našeg društva. Film Amanet, kao komadić kulturološke slike našeg društva, obezvrjeđuje tu sliku i degradira ju; koristeći se retrogradnim fabulama, stilom ili propagiranjem etno-religijskih i tradicionalnih vrijednosti, on zavodi publiku, podsjećajući ju na svoje daleke rođake, video uratke u kojima ta ista publika, ili barem njen veći dio, uživa na YouTube-u, i stvara sebi gledanost koja afirmira te vrijednosti, prvo kod publike, pa zatim i unutar kulturološkog obrasca društva, limitirajući tako mogućnosti za bilo kakav stilski i tematski napredak.
Ne treba upasti u zamku traženja krivca za ovu vrstu problema domaće kinematografije, jer u prvom redu nisu krivi autori filma Amanet koji su vjerojatno samo imali nevinu želju snimiti film koji će biti zabavan i dopadljiv, ali nije kriva ni publika koja bi svakako otišla pogledati film u kino pa bi, na osnovnu toga je li zanimljiv ili ne, pokrenula lavinu gledanosti, ili pak, ne bi pokrenula lavinu gledanosti. Šira publika samo je pokazala na primjeru filma Amanet da joj nedostaje domaćeg sadržaja lišenog prožvakanih važnih tema, prikazivanja teške socijalne situacije ili snažnog naglaska na društveno-politički kontekst, a film Amanet, odnosno njegovi autori, vjerojatno sami nesvjesni ovog problema, pokazali su da je ta ista publika, u nedostatku sadržaja, spremna prihvatiti bilo šta novo, bez obzira na kvalitetu samog sadržaja. Pritom, može se tvrditi da film Amanet nije ništa novo, zato što takvo nešto aktivno postoji unazad 15 godina na YouTube-u, ali je novo unutar glavne kulturološke slike, što daje za pravo publici dati neformalni certifikat vrijednosti filmu Amanet, staviti ga rame uz rame sa ostalim domaćim filmovima koji se nalaze u kinima, pa čak ga i rangirati ispred objektivno boljih bosansko-hercegovačkih filmova. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, okolnosti nam daju vjerovati u sljedeće: ako bi film Amanet suočili s jedinim dostojnim takmacem u proteklim godinama, filmom Deset u pola, vjerojatno bi kod šire publike prevagnuo film Amanet, zato što film Amanet pokazuje publici da, prije svega, njegovi autori vjeruju u teme i vrijednosti kojima se bave u filmu, a zatim i govori publici da se ni oni ne moraju ustezati od vjerovanja ili zagovaranja tih vrijednosti, na što, u svakom slučaju, masovno odobravanje filma Amanet i ukazuje.
Krivac za ovaj problem ne postoji i krivac je preoštra riječ, ali potrebno je snositi odgovornost, a najveća odgovornost spada upravo na nas, filmske radnike, akademski obrazovane bosansko-hercegovačke redatelje i redateljice. Sada kada smo, poput luka, ogulili sve slojeve, otkrivamo da srž ovog kinematografskog problema možda pokazuje da su recikliranje tema, stilova i žanrova unutar filmova koji godinama tvore mozaik kinematografije Bosne i Hercegovine stvorile takvu gledalačku klimu da jedan film kao što je Amanet može nastati; a možda i unutar srži problema postoji još jezgrovitiji problem, a to je ignoriranje, ne samo ovog spomenutog problema, nego i cjelokupnog fenomena filma Amanet. Jer, ne obazirući se ni u najmanjoj mjeri za pojavu filma Amanet, redatelji i redateljice su ga na prešutan način htjeli diskreditirati kao manje vrijednog, stavljajući ga u koš amaterskog filma. I premda film Amanet zaista možemo opisati kao uradak nekolicine entuzijasta, komercijalni uspjeh koji je ostvario stavlja ga na pobjednički pijedestal koji više ne bismo smjeli ignorirati, zbog kojeg ne bismo smjeli odbacivati film Amanet s podsmjehom i uvjeravati sami sebe da radimo dobre filmove, da radimo bolje filmove, da radimo važnije filmove, jer su možda važni samo nama, šačici filmskih radnika, jer postaje zastrašujuća spoznaja da se od sada publika ne mora obazirati na kvalitetu filma da ispuni najbazičnije potrebe vlastitog ukusa. U takvoj postavci stvari, svaki sljedeći „Amanet“ kojeg može snimiti bilo tko, ima potencijal ostvariti jednak uspjeh kod šire publike, a posljedica toga bit će ne samo pojeftinjenje čitave kinematografije Bosne i Hercegovine, nego i sunovrat cijelog kulturološkog mozaika društva, ili barem onoga što je od tog mozaika još ostalo. Činjenica da je nastao Amanet dobra je za cijelu kinematografiju; onnam treba biti zalog za budućnost i služiti kao pokazatelj da je možda vrijeme za revidiranje filma u Bosni i Hercegovini, da je možda vrijeme za osluškivanje publike i uvođenje novih tema, da rušenjem konkursa Fondacije za kinematografiju FBiH možda pucamo sami sebi u koljeno jer je možda bolje da se svi usmjerimo ka tome da nastanu dva ili tri dobra filma za publiku nego da nitko više ne snimi film, da bi možda tako udarili temelj komercijalnom filmu u BiH i da možda, ali samo možda, bez dobrog komercijalnog filma ne može biti ni kvalitetnog autorskog filma.
SPOMENUTI FILMOVI:
Begić, Aida, BALADA (2022), Bosna i Hercegovina
Begović, Mirza, AMANET (2022), Bosna i Hercegovina
Gunjak, Una, EKSKURZIJA (2023), Francuska, Bosna i Hercegovina, Norveška, Hrvatska, Srbija
Kenović, Ademir, OVO MALO DUŠE (1987), SFR Jugoslavija
Tanović, Danis, NIČIJA ZEMLJA (2001), Francuska, Bosna i Hercegovina, Italija, Belgija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Slovenija
Tanović, Danis, DESET U POLA (2021), Bosna i Hercegovina
Vuletić, Srđan, LJETO U ZLATNOJ DOLINI (2003), Bosna i Hercegovina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo
Žbanić, Jasmila, GRBAVICA (2005), Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Austrija, Njemačka
Žbanić, Jasmila, QUO VADIS, AIDA? (2020), Bosna i Hercegovina, Austrija, Rumunjska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Francuska, Turska, Norveška, Hrvatska, Švedska, Crna Gora, Italija
Žalica, Pjer, GORI VATRA (2003), Bosna i Hercegovina, Austrija, Turska, Francuska
Žalica, Pjer, KOD AMIDŽE IDRIZA (2004), Bosna i Hercegovina
Žalica, Pjer, KONCENTRIŠI SE, BABA (2020), Bosna i Hercegovina, Turska
Žalica, Pjer, PRAZNIK RADA (2022), Bosna i Hercegovina
[1] https://amanet.hudhud.pro/, posjeta 30.9.2024.
[2] O filmu „Amanet“ i reakcije publike u info Novi Grad FIVA | Hayat TV, https://amanet.hudhud.pro/, objava 19.11.2022., https://www.youtube.com/watch?v=x6x9MjYPjyo&t=41s, posjeta 24.9.2024.
[3] https://amanet.hudhud.pro/, posjeta 30.9.2024.
[4] HudHudPro – Video Produkcija, Amanet (2022) – Cijeli film – Domaći 4K | NOVO!, https://www.youtube.com/, objava 27.1.2024., https://www.youtube.com/watch?v=GkA1FV4E30o, posjeta 24.9.2024.
[5] https://avaz.ba/, objava 15.8.2020., https://avaz.ba/showbiz/jet-set/588342/u-prva-dva-sata-svjetsku-premijeru-filma-koncentrisi-se-baba-na-ondemand-sff-ba-gledalo-skoro-14-000-ljudi-u-42-zemlje, posjeta 30.9.2024.
[6] https://www.klix.ba/, objava 30.1.2023., https://www.klix.ba/magazin/film-tv/u-bh-kinima-u-2022-vise-od-milion-gledalaca-medju-najgledanijim-filmovima-i-dva-iz-bih/230130066, posjeta 30.9.2024.
[7] Svi brojčani podatci o gledanosti filmova u kinima uzeti su sa stranice https://www.boxoffice.ba/, posjeta 30.9.2024.