• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
poezija

Magnus William-Olsson: Homullus absconditus (izbor)

Autor/ica: Magnus William-Olsson
Hatidža MujkanovićHomullus absconditusMagnus William-Olssonšvedska poezija
Objavljeno: 07.06.2023
Istanbul
O'nun eli

Provukla je ruku kroz gustu i previše crvenu kosu
rijetka temena pred nama u gužvi pod muzikom koja je već
80-tih bila zastarala. Noć je već odavna bila jutro.
Mislio sam na tijela njihova, oznojena i mišićava ispod sjaktavih kostima,
njezina je ruka lako na mom bedru počivala
”She’s got a wonderful voice” 
”Yeah, she’s great that girl”, ali tvoja ruka 
koja nikad neće naći dojke pod mojom košuljom, dugački i tvrdi bedreni 
mišić pod tkaninom, i
koji gore u ovom gubitku, ti nikad iživljeni životi koje neprekidno gubimo moj 
dom su u svijetu, u jeziku 

Istanbul, taj morni ton u pjesmi. Lica u gužvi,
ljudi centralni u svojim životima isto kao i ja u mom, ali bezimeni. Trgovinski    pogled gori u mržnji i strahu od ropstva. Ko bi želio biti vladajuće grožđe u tvojoj šaci? Zbog tebe gubim dah, dugi nizovi

tišina svete mudrosti. Moje
klimavo pamćenje baca se nenadano o zid u jednoj  uličici gdje otisak
neke ruke još svijetli crno.
Sjećanje na pjesmu,  na Dīwān ili na put ovamo dok kao opijen mislio sam 
samo da dodirujem
tvoje kukove

Šta je sreća?
Ne sreća, već mjesta u blizini svega što nikada nisi bio?

A ovako ide šala:
Lovac koji se vratio sa afričkog safarija u svoje kurdijsko selo kaže:
„Upucao sam jednu žirafu.“ 
„Šta je to žirafa?“
„Zamisli jednog magarca, ali sa tri metra dugim vratom.“
„ Još nešto?“
„Jednu zebru.“
„Šta je zebra?“
„Zamisli magarca, prugastog magarca.“
„Još nešto?“
„Jednog pitona.“
„Šta je piton?“
„jesi l vidjela magarčevu stvar?“
„Vidjela sam.“
„Zamisli je sad osam metara dugu, ali bez magarca.“
Svi želimo nestati, zar ne? Oni dole što se kupaju u znoju, plešući. 
                        Sva
lica, sve sudbine i svi oni kojih ne bi. Da, i ja sam se volio sa sjenkom
                        mijenati,
ali dok se saginjem da pertlu privežem, i dlanom ti dotičem list, taj
nagovještaj bijega, želim biti samo
to smrtno tijelo, ta ruka što u kajanju podrhtava

Beyuglo februar 2010



Hieronymus i Augustinus

O laži mislim što i Hirenomus da je to granica. I
jedna granica je takođe plac. Ali na svakom takvom placu može se povući crta,
                      kojoj uvijek stojimo s jedne ili druge strane, ili obje,

ne, kaže Hijeronimus, laž jeste ta crta!

Vjerujem
u ono neistinitio, u ono nepropisno
vjerujem samo u govor koji iznutra povlači tu crtu laži, vijugavu između krikova,
                       gestova i zvjezdica,

vjerujem u prijevode, kompromise, komentare,
te slučajne istine. Udarci, a ne signature.

U strašnome trenu
 vjerovati možeš samo u one koje si lagao ili su te lagali

U strašnome trenu Augustinusova lampa je ugašena
i kad podigneš lice kako bi te istina njegova cjelivala
maska je prazna i jezik igra u ničemu. 



πότνια Αὔως

Koji od vas
u ovoj nestvarnoj sparini. Koji
krvavi džin zapada zube u moj struk i trmsi me

karibijski neobuzdan? 
- Te echo de menos
- Pa ja sam ovdje. Pa ja sam
ovdje, ali tvoje tijelo koje čudesno pleše iznutra
njeno tijelo, 
mala ližuća glista, sjena ljuljajuća

To nije to
nevjerstvo položiti ruku na takav kuk. Nije
izdajstvo  dozvoliti dlanu da, slično ptici stravljenoj u gnijezdu, leti
duž platna haljine. Ne!
Najdraža, tvoje usne u njenim usnama, tvoj jezik uz njen, gmizavi
bijesovi jedan uz drugoga. Tvoj 
pol uza njezin

pol, entre los piernas. Četiri para stidnih usnica, dvije glatke perle užitka, dvije vrste vlažnosti,
vonja i otvora. 

I docnije kad sam se na podu probudio nalik mršavom poludivljom psu u sunčevom svjetlu
             koje nije moje,
ošinu talas pustinjske vreline u bubne opne.

Oblizujem svoju ruku, ljubim, ujedam
dlan kao što sam prije, kad je sve minulo, običavao ljubiti tvoj najdraži
vrat



***

Jeli ovo san?

Zbog čega onda vidim svoje lice noćnocrnim granjem izgrebano kao da je
                  tuđe?

Lice nije mjesec, nema stražnju stranu

Velimir Chlebnikov u jednoj pjesmi govori o onim koji sa svojom djecom oružje 
                  pune. Kako jednu takvu sliku iščitati?

Moja noć, moj san. Moje djetešce koje ne priznajem.

Tvoje lice sad je ka tlu okrenuto
Ne postoji tlo. Ne postoji sad




Jedno ja u padu

Iz ničega
ka ničemu
Vi koji vašu stvar temeljite na ničemu u bespomoćnost se uvijate. Svijet,
               sve ono izvrnuto, vičuće, sve rašireno. Mala

 drhtava svjetiljka lica

to zadnje što, kažu, napušta čovjeka. Ono najzatomnije u apstraktnom

Nada je
nešto, jeste

zapravo stvar očaja, jedno ja u padu, zar ne?

Za vas koji počinjete u Ne nema nikakve nade, postoji samo vrtoglavica bacanja, bezdno,
ambis

Vjerujem u nadu i sumnju, vjerujem u ono
što jest i ono što nije

Postoji budućnost i u tome da može izostati. Da!
I možda to izostalo

Takođe je prostor

gdje ne-gradovi moraju se izgraditi
u iščekivanju na nepoznate,

neljubljene

barbare



Država

Podigni svoj šator, ne postoji
nikakva ničija zemlja, nikavke G-tačke, fri-zone zone. Granica s državom prolazi kroz
                     tvoje srce. Čuvaj

je! Ona
tebe čuva, mala

sramežljiva ubivstvena-ljubičica



Borba

Predmet same borbe?-
Mala kajasica sline, svjetlucava historijska buka borbenog trenutka,
puževljev trag slučajnosti. Više

od toga nije,

vezivna sluz koja dopušuta čovjeku da tegli čovjeka preko pobjeda i smrti

Izbliza – jedino stvarno – borba je samo strah, umor ili olakšanje
Ali historija cakli poput ledne Severni pol-avenije

Pletivo blistavih borbenih niti, borbenih-
suze, niko od nas ne podnosi skoro

ništa, podnoseći
skoro

sve




Pripremio i sa švedskog preveo Refik Ličina

Fotografija autora: Sofia Runarsdotter

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić