Tog kišnog dana, tačno u devet sati i sedamnaest minuta, kolonel je kroz orošeno prozorsko okno Noklijeve čajdžinice opazio Amira kako se blatnjavim pločnikom vraća iz srednje škole u kojoj je radio. U kišnom mantilu podignutog ovratnika, držeći svoj stari kišobran iznad glave, Amir je usporavao hod i konačno se zaustavio upravo ispred čajdžinice. Kolonel ga je iznutra posmatrao, a Amir kroz zamagljena stakla spolja nije mogao razaznati mušterije u čajdžinici. Možda je poželio ući unutra, naručiti čaj i ispušiti cigaretu, ali se predomislio. Kolonel pomisli kako ga je od namjere da uđe odvratila pomisao da će unutra sresti oca. Jer Amir je znao da kolonel u to vrijeme obično svrati u Noklijevu čajdžinicu. Štaviše, mogao je pretpostaviti koga će sve unutra sigurno zateći; naprimjer, već dobrano obnevidjelog hodočasnika Kerbele Ramazana Kulahija, koji je običavao sjediti leđa okrenutih golemom i uvijek toplom Naklijevom samovaru, zureći u prazno kroz naočale leća debelih poput dna staklene šalice za čaj.
Nije samo želja da izbjegne susret s ocem odvratila Amira od ulaska u čajdžinicu. Stanje u zemlji ga je učinilo krajnje nepovjerljivim i rezerviranim , i najradije je izbjegavao susrete s ljudima, naročito s onima koje poznaje. Koji god razlog da je bio po srijedi, Amir se udalji od čajdžinice i, praćen kolonelovim pogledom, pođe ka kući.
Kasnije, kolonela je posebno čudilo to što je Amir, za razliku od drugih otpuštenih nastavnika koji su se otkazom dičili kao kakvim priznanjem i koristili to da makar nahrane svoj ego, bio sasvim nezainteresiran za priče koje su kružile, posve se povukao od ljudi i zatvorio u podrum. Izgubio je svaki interes za vanjski svijet i to uopće nije tajio, iako nije niti naglašavao. Većina ljudi koji su ga poznavali, pa tako i njegova sestra Farzane, držali su kako se Amir ustvari preispituje, no kolonel je tu stvar posmatrao u drugačijem svjetlu: Vidio sam da je Amir stekao novo uvjerenje i shvatio je kako je za ljude poput njega najbolje da se povuku iz društva. Kolonel, naprosto, nije mogao vjerovati da bi otkaz na poslu, sama činjenica da je izbačen s posla, mogla na Amira djelovati toliko deprimirajuće i obeshrabrujuće. Ta, ja poznajem svoga sina! I poznavao je njegove granice, domete njegovih želja u pogledu privatnog i društvenog života. Činjenicu da je, nakon što mu je bio uskraćen nastavak studija, sada ostavljen bez svoga nastavničkog posla, Amir je doživio na poseban način i za njega je to bilo mnogo više od razočarenja čovjeka koji je dobio otkaz na poslu.
Kako sam ja to vidio, čudno ponašanje moga sina bilo je reakcija na osjećaj duboke poniženosti. Teško mi je tačno objasniti ono što imam na umu, ali pokušat ću pronaći prave riječi. Da, moj sin se osjećao odbačenim, izopćenim, našao se u situaciji kakvu nikako nije mogao predvidjeti, nikad nije niti pomislio da bi mu se to moglo desiti. Bit će da je to ubrzalo proces njegovog unutarnjeg raspada i zato je nastojao izbaciti iz svog života sve druge ljude. Od tog dana, Amir više nije navijao svoj ručni sat, nije čitao novine niti slušao radio. Kolonel ga nikad više nije vidio kako kupuje ili čita kakvu novu knjigu. Štaviše, Amir više nije niti izlazio iz kuće.
Kolonel se već bio lagano svukao i sad je nastojao ogrnuti svoj promrzli skelet nekakvim starim ćebetom ne bi li se ugrijao. Pomisli kako bi, da stane pred zrcalo, sigurno ugledao u njemu bezopasnog malog zloduha. Zanemarivši Amira i sve što ima veze s njim, opazi da će danas – dakle u danu koji je pred njim a koji se posve stopio s jučer – morati odjenuti haljine koje se još nisu valjano osušile i opet izaći na onu prokletu kišu, ovaj put kako bi sahranio svog Mesuda Kučika. Zamisli samo… Pa to je da čovjek svisne! Trebalo je da osjeća duboku žalost, da se samosažaljeva, da zaplače. Ali, začudo, nije bilo tako. U situaciji kad je sve postalo nenormalno, kad ništa više nije bilo onako kako bi trebalo biti, kolonel je osjećao samo zgađenost, odbojnost, odvratnost, jer više nije bilo mjesta plemenitim ljudskim osjećajima. Jedino što je želio bilo je očistiti se od svih prljavština i nesreća koje su se lijepila za njegovu kožu, osjećao ih je svuda po tijelu, prožimale su cijelo njegovo biće, i tako se riješiti prljavštine, smrti i poniženja kojima je bio okružen. Valjalo mu je prihvatiti sve te rane, boli i stradanja kao kakvu bolest, bolest koje se htio riješiti i skinuti s pleća prljavštinu koja ga je opterećivala. Jedino što je osjećao bila je želja da spere sa sebe tu prljavštinu, da sastruže sa svoga tijela tu skorenu nečist, nesposoban pritom prihvatiti ubitačnu istinu da su ti smrdljivi čirevi već uveliko zahvatili samo njegovo biće.
Znajući Amirovo stanje, kako ga je mogao povesti sa sobom na sahranu njegovog mlađeg brata i tražiti od njega da izađe iz kuće? A opet, ako mu ne kaže, možda se kasnije pokaje i zažali što nije obavijestio Amira o bratovoj pogibiji na frontu.
Drhtao je; jedva mlaka peć i tanko ćebe nisu mogli otjerati studen koja ga je prožimala do kostiju. Na peći je stajao veći čajnik odozgor poklopljen drugim, manjim, a na stolu su se nalazile staklene čašice za čaj, ostavljene ondje jučer, na dnu kojih se skorio talog. Pukovnik dohvati šećerluk s police i baci pogled na Amirov ručni sat koji je bio odložen ondje još prije godinu. Tek tad shvati da je bio posve izgubio pojam o vremenu. Kazaljke na satu su odavno bile stale i njihov zaleđeni položaj nije odgovarao stvarnom protoku vremena. Kako god, želio je popiti šoljicu, makar mlakoga, čaja, a valjalo je i podložiti peć. Imao je dojam kako se nekoliko proteklih dana stopilo u jedan, štaviše kako su sva godišnja doba nekako postala jedno, hladno i beživotno, olovno doba. Doba kad s neba liju nesreće.
Onda se iznenada obrati Amiru: „Imaš li ti neke predstave o danima i godišnjim dobima? Sjećaš li se da su nekad postojali proljeće, ljeto, jesen i zima?“ Amir ništa ne odgovori, a kolonel je znao da i nema smisla očekivati odgovor na takvo pitanje koje je došlo niotkud. Također, nije očekivao da Amir uopće progovori i kaže kolonelu, ili bilo kome drugom, šta mu prolazi kroz glavu. Kolonel je odnedavno konačno shvatio da je Amir postao čovjek bez prošlosti; naime, nedavno ga je slučajno čuo kako govori: „Sva moja prošlost, sve linije moje sudbine, kao da su gumicom pobrisani.“ I kolonel se pitao kako čovjek bez prošlosti može uopće živjeti? Kako bi čovjek bez prošlosti mogao imati budućnost? Kolonelov Amir posve je izgubio identitet, lišio se vlastitog identiteta, ili je barem vjerovao da je tako i prihvatao to kao istinu. Životna tragedija moga starijeg sina je u tome što je izgubio svoja uvjerenja, a njegovi bolni košmari možda dolaze otud što smatra kako je saučesnik u ubistvu svog brata i sestre. A kako bi takav čovjek, čovjek kojem je odbacivanje svih uvjerenja postalo uvjerenje, bio sposoban za bilo šta, pa makar i izazvati tragediju? Kolonel je držao kako takvo stvorenje može samo pokušati sabrati svu unutarnju snagu koja mu je preostala i iskoristiti je u svrhu samouništenja. Najviše što se od takvoga može očekivati jeste da uspije sam sahraniti truplo u koje se pretvorio.
Prijevod: Muamer Kodrić