NE POZNAJEM TOG STRANACA
Ne poznajem tog stranca, nit njegova slavna djela…
Vidjeh dženazu, pa krenuh iza tabuta.
Poput ostalih ljudi pognuh glavu iz poštovanja.
Ne nađoh nijedna razloga da upitam: Ko je ova osoba
neznana?
Gdje je živio, kako je skončao?
(Brojni su uzroci smrti, a jedan od njih je i da oboliš od
života.)
Upitah se: Da l“ nas sad on vidi
Ili je sad pred njim ništavilo pa tuguje zbog nestanka?
Znao sam da neće otvoriti tabut umotan u ljubičasto
Kako bi nas pozdravio, zahvalio nam i stvarno potapšao
(Zbilja šta je to?)
Možda i on poput nas u ovim trenima sjenku svoju
previja.
No, on je sam samcijat.
Čovjek koji nije plakao ovog jutra
I koji je vidio kako smrt iznad nas poput sokola
prohuja…
(Živi su sinovi adže smrti, a mrtvi su usnuli, spokojni
spokojni, spokojni.)
I ne nađoh nijedna razloga da upitam: Ko je ova osoba
neznana? Kako se zove?
(Iz imena njegova munja ne isjeva)
Osim mene, u povorci bijaše dvadesetak ljudi.
I tako u srdašcu svojemu ja zalutah do kapije hrama:
Možda je pisac, radnik običan, prognanik,
Možda kradljivac il” ubica…
Čemu razlika?
Svi umrli su jednaki…
Ne zbore…
A možda i ne sanjare…
Možda je i dženaza ovom strancu moja dženaza
Al“ je nekakva zgoda odložila
Zbog mnogih razloga.
A jedan od njih je:
Golema greška u pjesmi!
BEZBRIŽNIK
Njega ništa ne brine.
Ako mu zavrnu u vodu u kući, on kaže:
Nema veze! Sad će zima.
Ako mu isključe struju, on kaže:
Nema veze! Dovoljno je sunce.
Ako mu zaprijete smanjenjem plate, on kaže:
Nema veze! Ovog mjeseca bit ću bez vina i duhana.
Ako ga u zatvor odvedu, on kaže:
Nema veze! Malo ću se osamiti sa uspomenama.
Ako ga vrate kući, on kaže:
Nema veze! Ja nemam ljepšeg doma.
Jednom ga ljutit pitah: Pa, kako to živiš?
On kaza: Ne mislim o tome šta će sutra biti.
U mene je ovako: Ništa me neće promijeniti,
Kao što ni ja sam neću ništa izmijeniti…
I zato, skloni se, zaklanjaš mi sunce!
Rekoh: Ja nisam Aleksandar Veliki,
Niti si ti Diogen mudri.
A on kaza: Ali, filozofija bezbrižja
Jeste da je ono osobina nadanja!
LIČNA KARTA
Zapiši!
Ja sam Arap
Broj moje karte je pedeset hiljada
imam osmero čeljadi
Devet će ih nakon ljeta biti!
Da li te to ljuti?
Zapiši!
Ja sam Arap
Sa prijateljima težacima u kamenolomu radim
Imam osmero čeljadi
Donosim im hljeb
I odjeću i sveske
Iz kamena.
I od tebe ne tražim milostinje
Ne ponižavam se
Na pragu kuće tvoje.
Pa, da li se ljutiš?
Zapiši!
Ja sam Arap
Ime sam, a prezimena nemam
Veoma sam strpljiv u domovini
Gdje svi u groznici bijesa žive
Moji korijeni
Ovdje su urezani prije vremena,
Prije nego što su stoljeća potekla
Prije masline i čempresa
Prije nego trava je izniknula
Otac je moj iz zemljoradničke porodice
A ne od bogatih plemića!
Djed mi je seljak
Bez roda i soja!
Kuća je moja koliba trošna
Sazdana od trstike i pruća
Da li si zadovoljan sa domom mojim?
Ja sam ime, prezimena nemam!
Zapiši!
Ja sam Arap
Kosa mi je crna poput ugljena
Smeđe su oči moje
Moje osobine:
Na glavi mi je povez i kufija
Dlan mi je čvrst kao hridina
Koban za svakog ko ga dotakne
Moja hrana najdraža
Jesu timijan i maslina.
Moja adresa:
Ja sam iz zaboravljenog i bezopasnog sela
Ulice u njemu nemaju imena
A svi stanovnici su u kamenolomu i poljima.
Pa, da li te to ljuti?
Zapiši!
Ja sam Arap
Poharali ste zemlju mojih predaka
I zemlju na kojoj sam radio
Ja i sva čeljad moja
A meni i mojim potomcima
Ostavio si samo ovo kamenje.
Pa, hoće li nam i to uzeti
Vaša Vlada
Kao što se priča?!
Onda!
Zapiši u zaglavlju prve stranice:
Da ja ne mrzim ljude
I ne napadam nikoga
Ali, ako ogladnim
Hranit ću se mesom svoga dušmanina
Zato, čuvaj se! I dobro pazi moje gladi
I srdžbe moje!
ČEKANJE
I tako, dok čekam,
Obuzme me nekakva čudna manija
Da nabrajam razloge njena nedolaska:
Možda je u vozu zaboravila svoju torbicu,
Pa sad ne imade nit moje adrese nit“ mobilni da se javi.
Možda je izgubila apetit, pa kazala:
Ionako će sto posto udariti kiša.
Može bit“ i da je izbilo nešto hitno
Ili je morala skoknuti do juga da obiđe Sunce.
Bit će i da me zvala jutros kad sam otišao
Kupiti malo konjaka i dvije flaše dobra vina.
Ma vjerovatno se ona posvađala sa onim bivšim
Oko uspomena.
I na kraju se zaklela da ne želi više nikakva muškarca.
Zašto da joj neko na srce natovari još sjećanja mučnih?
Može biti i da je imala udes vozeći se u taksiju
Dok mi je dolazila,
Pa se tako u njenoj galaksiji zgasnula sazviježđa,
I eno je još se krijepi snom i antidepresivima.
A možda se u ogledalu pogledala, prije no što je izašla,
I vidjela kako joj grudi zanosne talasaju svilu i kaftane,
Pa je poskočila i kazala: Da l” ženstvenost ovu iko
zaslužuje,
Osim mene same?
Može bit i da je naletila na neku prošlu ljubav
Koju nikad nije preboljela,
Pa je sa njim na večeru odšetala.
Može bit“ i da je umrla,
Jer smrt ne voli iznenađenja, baš kao ni ja.
Jer smrt, baš kao i ja, ne voli čekanja.
S arapskog preveo: Mirza Sarajkić
Priredio: Adnan Žetica
