JANTARNA ZORA
Krenula sam
napokon skupila hrabrost
promijenila grad,
posao,
prijatelje
trebala bih i ljubavnika
starom nisam dala novu adresu
nove susjede tek povremeno srećem na stubištu
promrmljam – dobar dan –
i petom zalupim vrata
svog malog kraljevstva
razlistavam samoću kao glavicu luka
kroz suze
samo su moje i ne poklanjam ih više nikome
nisu buketi ruža
lunjam velegradom
pred izlogom dječak grli psa
odnekud miris cimeta prosipa se ulicom
i budi zahvalnost
biti ničija ne znači biti izgubljena
koraci mi uranjaju u pločnik
ostavljaju trag
odbacila sam neke stare slike
šepavo srce i pale anđele
s primamljivim obećanjima
puštam da me preplavi preglasna glazba
kuhana rakija i zvuk tramvaja
Jantarna zora
ulovi me budnu na balkonu
Pijem jučerašnju kavu
i pišem pjesme za sutra
o tajnama
koje će mi prošle ljubavi prišapnuti u snu
UGABITE SVOJ DIO RAJA
Ponekad se pojavi zaboravljena neman
iza posivjele maske
nekog davnog karnevala
zametnuta između pijanih obećanja i glavobolje
istrošeni pogled
vreba iza dubokih bora
u prazan uzavreli prostor
sve vidi, sve zna
i već je čula sve neizgovorene riječi
ostaje s prave strane maske
riše smrt životom
oživljava fresku
sadi zemlju bez sjemena
glumi isposnika i bludnika
nikad zadovoljna i zadovoljena
čami zauzdana da ne kvari zabavu
ostalima manje zahtjevnim sretnicima moje lude kuće
bešumno se povuče u sjenu
jednako naglo kao što je iskočila
zaboravljena od njegova samoljublja
i naprednih mislilaca u prednjem režnju mozga
tek moje lude i histrioni
u rijetkim pokušajima prizovu sjećanja
na utamničenog istraživača
da bi kroz grube šale rekle istinu
i nitko se na njih ne obazire
jer bogohulna molitva neprolazna je vrijednost
bog je večeras na popustu
ugrabite svoj dio raja
anđeli su gratis
NIČIJA
Tvoj sam plam
u uljanici u ceremoniji
tjeranja noći
tmina je jača ali lakovjerna
i rasprši se
pred drhtavim sjajem plamička
koji vjeruje u sebe
zavežljaj sam
izgubljen na putu prema nigdje
između vriština
gdje samo ciganske čerge jezde
razveselit ću zamusano ciganče
kad me pronađe
i razmota u mirisu dima i vina
ničija sam
LAKONOGA TIŠINA
Zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima
raspiruje nespokoj ponoćne tame
dima i tišine
što su isprazna obećanja
argumenti prepuni nemira
prosuti kroz noć
dok im smisao briše
tek kap jesenske kiše
NEUKLAPANJE
iznova su kokainski oblaci
obojili nebeski svod
negdje vani događa se život
mimoilazi me
osvješćuje
kako je suprotno od ljubavi ravnodušnost
dok nasuprot snova stoji beskrajna bol
tek povremeno dokinem samoću i
zađem van
ispijem kuhano vino
a okruženost drugima pretvorim u druženje
nije teško
samo moram biti manje ja
ili postanem druga osoba
sve je dobro
na svojem mjestu
svi su tu
samo ja nestanem
na raskršću
gdje su moćne nebeske usne
usisale oblake