ZALJUBLJENA ŽENA
Zaljubljena žena
Sanja svako veče taj san.
O čemu je? Jednog jutra,
Odluči da sazna.
Oko sebe vidi najobičnije stvari:
Pješčano tlo,
Odvrnutu česmu,
Svoju sobu u neredu,
I nešto što može da vidi
Ne može da vidi, iako ponovo gleda.
Zaljubljena žena
Ne vjeruje nikome.
Ispušta češalj
I okreće leđa ogledalu.
Ona kaže, dobra sam kakva jesam.
Jedan po jedan, njeni prijatelji je napuštaju.
Sunce zalazi, držeći odstojanje.
Vjetar duva, ali ne kroz njenu kosu.
Sto je pospremljen,
A da nije jela.
Zaljubljena žena
Je obmanuta svaki dan.
Ne zna šta se dešava spolja,
Ko je varalica, ko je voza.
Ne zna kako je sve počelo.
Svijet je dijete u mom naručju,
Kaže zaljubljena žena.
Izlazi na put sama
I gleda veliki grad oko sebe.
Negdje ili drugdje, govori, pronaći ću mjesto za život.
DJEDOVA FOTOGRAFIJA
Djed nije volio da se fotografiše
ili možda nije imao vremena
Samo jedna njegova slika
visi na starom izblijedjelom zidu
Sjedi ozbiljan i uzdržan
kao oblak pun vode
Sve što znamo o djedu je
da je davao milostinju prosjacima
nemirno se prevrtao u snu
i uredno spremao krevet svako jutro
Bio sam samo dijete tada
i nikada nisam vidio njegov bijes ili
njegovu običnost
Slike nikada ne pokazuju nečiju bespomoćnu stranu
Majka nam je govorila da
kada bismo zaspali okruženi
čudnim stvorenjima noći
Djed bi ostajao budan unutar slike
Nisam narastao tako visok kao Djed
niti tako uzdržan ili tako ozbiljan
Ipak nešto u meni mu sliči
Neki bijes poput njegovog
neka običnost
I ja hodam pognute glave
i svaki dan se vidim
kako sjedim u praznom
ramu za sliku.
TIHA KUĆA
Sunce sporim stupnjevima grije zidove,
Negdje u blizini polako gori vatra,
Lopta leži na krevetu,
Knjige, uprkos nesrećama
Koje sadrže, tihe su.
Ja sam napola budan, napola usnuo,
Napola usnuo, napola budan,
Slušajući vanjske zvuke,
Niko ne plače,
Niti prijeti niti preklinje,
Niko ne moli,
Niko ne traži milostinju.
I nema gorčine u meni,
Samo prazan prostor
Za nekoga da dođe i popuni ga,
Ne osjećam se ni bespomoćno
Ali bol se širi mojim tijelom
Dok se prisjećam kuće svog djetinjstva
U čijem bih se dvorištu, ležeći na stomaku,
Sunčao.
Ne tražim ništa od svijeta,
I mogu da živim kao što žive vjeverice,
Kao što živi trava ili lopta,
Ne brinući se uopšte
Da svakog trenutka neko može protresti ovu kuću
I srušiti je.
ZA CIJELI ŽIVOT
Možda je bilo malo vlage tu
ili pastelne nijanse
Možda drhtaj, možda nada
Možda je tu bila samo jedna suza
ili, za uspomenu,
poljubac
Možda je bilo snijega tu
ili mala ruka
ili pokušaj da se dodirne
Možda je bilo tame tu
ili otvoreno polje
ili mjesto za stajanje
Možda je tu bio čovjek
boreći se na svoj način.
Priredila i prevela: Vladana Perlić