Muškarac, žena i bunar kao treći
Da na neko vreme zaboravimo Kafku, njegov muzej, Vltavu i Prag. Hajde da ostavimo Olgu zamišljenu pred svojim računarom, Šandora kako zagleda svoje prste, Rouz zatočenu u tamnici boje jorgovana i Vladimira dok besciljno pešači i da zamislimo jednog muškarca i jednu ženu koji sede na drvenoj klupi ispred koje se nalazi bunar. Žena je ozbiljna, kosa joj slobodno leluja na povetarcu, a muškarac zuri u pravcu bunara, premda izgleda kao da ne vidi, kao da su mu oči prevrnute i gledaju unutra.
Iza muškarca i žene nalazi se maslinjak, a u pozadini se vidi brdo s jednom starom kućom na vrhu koja izdaleka deluje kao utvrđenje što visi s oblaka. U toj kući jedan muškarac ponovo iščitava čitav svoj život na njegovom zalasku i bezuspešno se trudi da razluči šta je tačno a šta ne, ali to je već druga priča.
Posle bunara pruža se pustinja. Pustinja ovde nema nikakav značaj osim što boja peska odgovara raspoloženju u kojem se nalaze to dvoje na klupi.
Ali zašto baš bunar? Šta on predstavlja?
Koliko često bi bunari zaokupili Adamovu maštu. U životu nije video nijedan, niti misli da će ga ikad videti, pa ipak kada bi trebalo da bira šta ga najviše privlači i uzbuđuje, ne trepnuvši bi izabrao bunar. Presahao ili pun vode, nebitno. Po njemu, svaki bunar ima u sebi nešto privlačno. Bunari i rudnici jesu rodnica zemlje i čuvari njenih tajni i njene plodnosti.
Razmišlja o Kameliji i na pamet mu pada da je tamo, prilikom njihovog prvog susreta, bio neki bunar, vrlo dubok, u koji su oboje bacili svoj teret tajni i košmara. Možda je čak svako za onog drugog predstavljao bunar. Ona njegov, a on njen.
Ipak, oslobađanje od tereta prošlosti nije ga ni u kom smislu rasteretilo. Naprotiv, aveti iz njegove prošlosti digle su se iz mrtvih iz svojih skrovišta čim ih je otkrio. Pošto je dugo bio ubeđen da su nestale i da ih je prevazišao, one su nagrnule, nove, žestoke i žive.
To ne znači da se kaje! Vrlo retko ga obuzima to osećanje, kao da mu oživljavanje strahova predstavlja gorivo za pisanje, gorivo koje mu sagori živce i psihičku ravnotežu, premda vrlo delotvorno i sigurno kad treba da mu raspali maštu.
To gorivo je podstaklo njegovu maštu i u njoj naslikalo grad koji se sravnjuje sa zemljom, čije znamenitosti nestaju, čiji su stanovnici izginuli pod ruševinama, ugušili se ili izgoreli. Jedan od njih se pretvorio u pustinjaka što luta po vlažnoj i tamnoj hrastovoj šumi na obodu grada koji ne podseća na tu ruinu.
Adam je u obnavljanju strahova i oživljavanju aveti prošlosti video malu cenu koju je bio potpuno spreman da plati kao otkup za priču koja je polako ali sigurno počela u njemu da nastaje.
Na početku je razmišljao o tome da taj grad iz njegove mašte bude glavni junak, neka mračna verzija Praga gde je i nastala klica te priče u njegovom umu, da ga pretvori u neki drugi Prag, koji će s onim pravim deliti samo ime, ali se brže-bolje predomislio i zadovoljio idejom da grad iz njegove priče nema jasno i realistično poreklo.
Rekao je da će priču, čim je napiše, posvetiti Kameliji, njegovom ličnom bunaru u koji je bacio svoje stare tajne i strahove, da bi mu ona nenamerno darovala nit iz klupka do grada njegovih snova.
Uzeo je tu nit od nje i bacio se u tminu bunara, gde su mrak, hladnoća i utapanje, ali i gde je lažno obećanje da će stići na mesto koje ne liči ni na jedno drugo. Obećanje u čiju se opsenu Adam stalno uveravao. Ipak, neka draga glupost tera ga da ga prati i da prelazi ogromne razdaljine na izmišljenom putu do njegovog ostvarenja.
Od detinjstva je navikao da sve radi sâm i najčešće bi ga bilo sramota da traži pomoć od drugih. Jednom se sâm kupao, po običaju, i iznenadila ga je majka kad je go i isprepadan izašao iz kupatila. Rekao joj je da je našao nešto čudno u kadi, pa je oprezno ušla s njim i sve pažljivo pregledala, ali nije videla ništa neobično. Posle nekoliko minuta objašnjavanja sa svojim sinom, shvatila je da pokazuje na svoju senku koja se ocrtavala na beloj kadi.
Majka se zasmejala, a sin se načisto naljutio. To ga nije popustilo ni dok je pratio majčinu šaku u pokretu čija se senka videla na beloj površini kade u obliku nekog neidentifikovanog bića čiji je cilj bio da zasmeje dečaka, a ne da ga uplaši.
Objasnila mu je:
„To je tvoja senka, a ovo senka moje šake. Pomeri ruku i iznenadićeš se što te njena senka oponaša i igra se s tobom.“
„Neću je. Reši je se.“
„Ne mogu čak i da hoću. Senka te prati jer te voli.“
„E ja nju ne volim i neću da me prati!“
Adam je uzviknuo poslednju rečenicu, a majka nije više znala kako da ubedi svog tvrdoglavog sina da postoje neke stvari koje su van njene moći. Tešila se time da će se navići na životne činjenice kad poraste. Nije primetila da je Adam godinama bio opsednut svojom senkom i da se možda nikada nije oslobodio njenih okova.
Dok bi hodao, netremice bi posmatrao senku koja bi ga čas prestigla, a čas bila iza njega, u trenu bila manja od njega, u drugom mnogo veća. Delovala mu je kao nedobrodošao drug, kao kakva nedokučiva siva kreatura što ga prati i posmatra iz nekog nepojmljivog sveta.
Pročitao je o senci sve čega se domogao: njeno naučno objašnjenje, kako su je videle stare mitologije i šta simbolizuje u različitim kulturama.
Od tog dečaka koji se pre više decenija plašio rođene senke u kupatilu, u Adamovoj mašti je potekla ideja da jednog dana piše o gradu straha, zamišljajući ga čas kao zemlju senki, kao njihovo utočište, čas kao senku grada i njegovu predstavu o sebi, svakog grada i bilo kojeg grada.
Nije tačno znao kako da umetnički ostvari taj cilj, te je rešio da pusti da se ta misao krčka u njegovoj glavi u nadi da će vreme učiniti da se izbistri i sazri. U njegovom umu osvanuo je naslov te prve priče: „Pustinjak u šumi“.
Zapisao ga je u svesku u kojoj je vodio dnevnik i požurio da pošalje Kameliji mejlom pismo da je zauzet pisanjem priče koju će joj posvetiti i poslati da je pročita pre nego što je objavi. To je bio njegov način da se upusti u pisanje priče – svest o tome da još neko zna za nju, da je iščekuje, pomoći će mu da je završi i ubrzati maštu.
Priča „Pustinjak u šumi“ opirala mu se, te se privremeno bacio na pisanje priče inspirisane životom njegove babe i njenog tragičnog detinjstva. Dok je sedeo za svojim radnim stolom, a s otvorenog prozora video se ružičnjak, Adam je na papir pred sobom stavljao osnovne teze od kojih će poći. Znao je da mora da navede tišinu da progovori i da je rastumači, da joj dâ glas i maštu.
Jednom je čitao o papuanskim narodima čiji je jezik siromašan a vokabular ograničen i stalno se smanjuje jer brišu reči iz jezika čim neko od njih umre! Taj usputni podatak mu nije zadovoljio radoznalost: brišu li reči proizvoljno ili pak namerno ubijaju određene reči koje imaju veze s njihovim sećanjem na pokojnika?
Neko vreme držala ga je zarobljenim pomisao: jezik koji se sužava sve dok ne potone u tišinu i muk, a njegovi govornici umesto toga počinju da koriste znakove. Jezik koji će nestati, nema sumnje, pošto je ograničen i pošto je smrt svakodnevni događaj. To ga je na neki način podsetilo na njegovu baku, činilo mu se kao da ona pripada tim narodima i sledi primer njihovih pripadnika.
Njegova baka jamačno nije znala ništa o njima, ali je ipak išla stazama koje su utabali, iako toga nije bila svesna. Mnoge reči je progutala i pustila ih da se u njoj udave. Izgovarala ih je samo na svom maternjem jeziku, ne na muževljevom niti na jeziku zemlje u koju su se iselili. Nije samo prećutkivala kakve je užase preživela, već je iz sopstvenog svakodnevnog rečnika izbacila sve što je imalo veze s njenim mučnim uspomenama. Nikada nije izgovorila reči poput: vatra, požar, ubistvo, silovanje, plač, drhtanje, nož i sablja. Kao da će negiranje kobnih i tegobnih reči sačuvati čovečanstvo od patnje, kao da će čak poništiti sve vidove očaja.
Stalno se plašila zatvorenih ormana za odeću i polica. Uvek bi se naljutila na unuka kada bi se sakrio u nekom od njih dok se igrao i baš mu je zbog toga sinulo da se ona krila u ormanu kako bi sačuvala živu glavu, što je trenutak na koji je nataložio na stotine drugih, kako bi stvorio imaginarnu povest svoje bake.
Adam je pošao od njene ćutnje i onoga što je izbrisala i tretirala kao da ne postoji kako bi restaurirao jedan krhki život, život koji je nedostajao, kao da ga skicira grafitnom olovkom.
Voleo je taj njen pretpostavljeni život više nego onaj pravi, zaronjen u ćutnju i tajne, voleo je baku iz svojih maštanja i misli možda i više nego onu staricu u crnini koja ništa nije izbegavala kao razgovor o svom detinjstvu i ranoj mladosti.
Uopšteno posmatrano, njena veza s jezikom i govorom bila je obeležena oprezom. Reči bi joj iz usta izlazile sporo i nesigurno i vrlo često rečenice ne bi izgovorila do kraja već bi ostajale nedovršene, zbog čega bi njen sagovornik sve razumeo kako mu se sviđa. Sve do poslednjeg dana je govorila engleski s jakim i čudnim naglaskom, ubacujući još grčke, asirske i turske reči.
Uvek bi se lako zaplakala, kako u tužnim tako i u radosnim trenucima, plakala bi dok gleda film ili sluša neku pesmu. Zapravo bi je stare francuske šansone opčinile i naterale joj suze na oči iz dubine iako nije razumela taj jezik. Oči bi joj zasuzile kada bi videla pupavca ili rajsku pticu, a niko se nije zadržavao kod tih jednostavnih detalja niti ih je povezivao, osim Adama. On bi je obično pitao zbog čega plače, a ona bi otrla suze i ispričala mu neku neobičnu priču punu duhova i čudesnih stvorenja ili bi mu pevala na jeziku koji nije znao, iako bi ga taktovi pesme opčinili.
Jednom retkom prilikom mu je pričala o zemlji visokih planina čiji su vrhovi prekriveni snegom, s dubokim dolinama, potocima i jezercima sa svih strana okruženih zelenilom, a kada ju je unuk upitao da li govori o svojoj domovini zaćutala je, a njegovi pokušaji da je opet navede da se otvori nisu urodili plodom.
Znao je da je Asirka, da se rodila i prve godine života provela u selu nadomak Amide, današnjeg Dijar Bakra u Iraku. Njegov deda je jednom pomenuo da se selo njegove bake zove Karabahče, ali Adam nije baš bio siguran koliko je to tačno, posebno što kada je tražio više o selu po tom imenu, video je da u njemu nema planina. Znao je i da je njegova baka jedina preživela pokolj u kojem su stradali svi članovi njene porodice. Mnogo je čitao o istoriji te oblasti u kojoj se rodila, ali sve niti koje je uspeo da skupi nisu mu kazale koji je to tačno masakr naselio babinu maštu, promenio čitav njen život i naterao je da očajnički pokuša da zakopa sve što joj se dogodilo u prošlosti u bezdan, da obavije ono malo godina što su tome prethodile tamnom i gustom maglom. Kasnije je pretpostavio da je mislila na Sejfo, masakr nad Asircima 1915. godine, „godine sablje“, kako je postala poznata kod Siraca i Asiraca.
Možda je među onim što je nagnalo Adama da sve poveri Kameliji tokom njihovog prvog susreta bilo to što je otkrio, kada su oboje počeli da govore, da ona potiče iz zemlje koja je kulturološki i geografski bliska domovini njegove bake. Po svoj prilici, nije to učinio svesno, ili je bar u to kasnije pokušao sebe da ubedi.
U tom trenutku je bilo jasno da je prvo što ga je kod nje privuklo bilo to što je dugo gledala u tlo između svojih stopala i to što je bila u potpunosti isključena od svega oko sebe, osim što je imala crte lica koje nikako nisu otkrivale pripadnost nekoj posebnoj rasi.
Slika Kamelije u tom njihovom zajedničkom trenutku mami mu osmeh.
Mansura Izudin, “Priviđenja iz senke”, s arapskog prevela Dragana Đorđević, Geopoetika, 2019.
Knjigu možete nabaviti na: Geopoetika