Jednog dana, bila sam već starija, u predvorju jednog javnog mjesta prišao mi je neki muškarac. Predstavio se i rekao mi: “Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste bili lijepi kad ste bili mladi, htio sam vam reći da ste meni ljepši sada nego kad ste bili mladi; od lica mlade žene više mi se dopada ovo koje imate danas, razoreno.”
Razmišljam često o toj slici koju jedino još ja vidim i o kojoj nikada nisam pričala. Uvijek je tu, u istoj tišini, začudna. To je jedina slika mene koja mi se dopada, jedina u kojoj se prepoznajem, koja me oduševljava.
Vrlo rano u mom životu postalo je suviše kasno. Sa osamnaest godina bilo je već prekasno. Između osamnaeste i dvadeset pete godine moje lice je krenulo u neočekivanom smjeru. Sa osamnaest godina sam ostarjela. Ne znam događa li se to svima, nisam nikad pitala. Čini mi se da sam čula za to ubrzanje vremena koje vas ponekad snađe dok prolazite kroz najmlađu, najslavniju životnu dob. Moje starenje bilo je neumoljivo. Gledala sam kako mi osvaja crte lica, jednu po jednu, mijenjajući odnos između njih, čineći moje oči krupnijim, pogled tužnijim, usta stisnutijim i obilježavajući mi čelo dubokim brazdama. Umjesto da budem užasnuta, gledala sam na taj proces starenja mog lica sa zanimanjem kakvo bih, naprimjer, iskazala dok čitam knjigu. Znala sam i da se ne varam, da će se taj proces jednom usporiti i krenuti uobičajenim tokom. Oni koji su me poznavali kad sam imala sedamnaest godina za vrijeme boravka u Francuskoj, bili su začuđeni kad su me ponovo vidjeli dvije godine kasnije, kad sam imala devetnaest. To novo lice sam zadržala. Bilo je to moje lice. Ostarjelo je, dakako, no razmjerno manje nego što se očekivalo. Izbrazdano je suhim, dubokim borama, koža je ispucala. Ono nije oronulo kao što to biva s nekim licima nježnih crta, zadržalo je iste konture; no njegovo je tkivo propalo. Imam propalo lice.
Da vam ispričam još nešto, imam petnaest i po godina.
Skela prelazi preko Mekonga.
Prizor traje sve vrijeme prelaska preko rijeke.
Imam petnaest i po godina, u ovoj zemlji nema godišnjih doba, imamo samo jednu sezonu, toplu i jednoličnu; nalazimo se u Zemljinom dugom, toplom pojasu – nema proljeća, nema ponovnog buđenja.
Boravim u državnom internatu u Sajgonu. Ondje spavam i jedem, ali nastavu pohađam izvan njega, u francuskoj srednjoj školi. Moja majka, učiteljica, želi da njena djevojčica završi srednju školu. “Ti moraš ići u srednju školu.” Ono što je bilo dovoljno dobro za nju, nije dovoljno dobro i za njenu kćer. Srednja škola pa državni ispit iz matematike. Tu sam pjesmu slušala još od prvih školskih dana. Nikada nisam ni pomišljala da bih mogla izbjeći taj državni ispit, bilo mi je drago što joj ulijevam nadu. Gledala sam kako moja majka svakodnevno kuje budućnost svoje djece i svoju vlastitu. Jednom kada više nije mogla kovati grandiozne planove za svoje sinove, kovala je druge, daleko skromnije, ali služili su svrsi – ispriječili su se vremenu koje je predstojalo. Sjećam se tečajeva računovodstva za mog malog brata. Pa dopisnih škola, svake godine, svakog stepena. Valja sustići gradivo, govorila je majka. Trajalo bi to tri dana, nikad četiri. Nikad. Napuštali bismo dopisnu školu čim bi majka promijenila radno mjesto. I opet počinjali iznova. Majka je izdržala deset godina. Nije pomoglo. Mali brat postao je računovođa u Sajgonu. Budući da u kolonijama nije bilo tehničke škole, starijeg brata morali smo poslati u Francusku. Ostao je u Francuskoj nekoliko godina kako bi pohađao mašinsku školu. Nije ju završio. Moja majka nije bila naivna. Ali nije imala izbora; trebalo ga je udaljiti od ostalo dvoje djece. Sljedećih nekoliko godina on nije bio dio porodice. Tada, dok je bio odsutan, majka je kupila zemlju pod koncesijom. Strašna peripetija, ali za nas djecu što smo ostali, manje strašna od prisustva ubice djece noći, noći lovca.
Često su mi govorili da je to zbog sunca koje je cijelog djetinjstva bilo suviše jako. Ali nisam u to vjerovala. Govorili su mi i to da bijeda čini djecu zamišljenom. Ne, nije se radilo o tome. Djeca nalik na starce zbog hronične gladi – da, ali mi nismo bili gladni. Bili smo bijela djeca, stidjeli smo se, prodavali smo pokućstvo, ali nismo bili gladni; imali smo mladog domorodačkog slugu i jeli smo; ponekad, doduše, razne gadosti – ptice močvarice, male kajmane, ali te gadosti pripremao je sluga i nekad smo to, bome, i vraćali; dopuštali smo si luksuz da odbijemo jesti. Ne, nešto se dogodilo kad sam imala osamnaest godina zbog čega sada imam ovakvo lice. Mora da se to zbilo noću. Plašila sam se sebe, plašila sam se Boga. Danju sam se manje plašila i smrt se činila manje strašnom. No neprestano me je proganjala. Željela sam ubiti – svog starijeg brata, željela sam ga ubiti, barem jednom ga nadjačati i gledati kako umire. Htjela sam iz majčinog vidokruga ukloniti predmet njene ljubavi, tog sina; kazniti je što ga voli tako jako, tako neprilično, a iznad svega – mislila sam – da spasim svog malog brata, svog bracu, svoje dijete, od burnog života tog starijeg brata, koji se nadvio nad njegovim, da ga spasim od tog crnog vela koji je zaklonio svjetlost, od zakona koji je on predstavljao, koji je on propisivao, on, ljudsko biće, a to je zapravo bio životinjski zakon koji je svakog trenutka, svakoga dana ispunjavao život malog brata strahom, strahom koji je jednom pogodio njegovo srce i usmrtio ga.
Marguerite Duras, “Ljubavnik”, s francuskog prevela Tea Miljan, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook