Luka je umeljao površinu malenog radnog stola u boje duginog spektra čekajući Borisa. Mama mu je pripremila keceljicu, četkice, plastične noževe, netoksične tempere, šljokice i sunđere. Nestrpljivo se iščekuje poseta jer je nemaju često.
– Nismo videli Sanju i Borisa već mesec dana, dugo su se zadržali na moru, a ovom detetu treba društvo. – konstatuje slikareva mama pripremajući čaj. – Hoćeš ti ovaj tvoj od komorača? – pita supruga koji već deset sati sedi uz nezgrapno veliki radni sto koji nadvisuje monitor veći od Rubensovog platna, rizikujući da obnovi upalu hemoroida.
Čuje se zatim zvono, i, ne čekajući da iko otvori, ulazi mlada, vitalna žena sa četvorogodišnjim sinom, noseći ceger sa materijalom za detinje likovno i kulinarsko izražavanje.
– Nisan mogla doć prije, oprosti! Borisa je nazvao dida, pa su se gledali preko mobitela po ure. Nisan im tila prekidati sajber harmoniju. Evo za vas kadulje, vi ste neotporni na bacile. Za Luku smo donili školjkice…
Prekida je tresak.
Boris i Luka već su razbacali svoju opremu po podu i otrčali po bundeve, razarajući temelj održive kuće.
– Draga, bitno da ste vi nama došli! Reko’ ostaćete u Splitu do proleća i kako ću ja onda da prezimim ovu vetrojebinu? – iskreno se osmehujući, Jelena miluje Sanjin iznošeni kaput – ’Ajmo mi u kuhinju, pravim nam zlatno mleko.
– Od svih američkih sranja koje su mogli usvojit, oni su im uvalili taj Helovin, ja ne znam što u vrtiću uopšte imaju te gluposti – glasno govori Dejan, Lukin tata, vlasnik hemoroida i prekomerne želudačne kiseline – ne znaju ni dupe brisat’, a sad će kao tu da rezbare bundeve. I moja majka je luda što nas je naterala da nosimo bundeve čak iz Dervente dovde. A ja sam još najluđi jer sam sve to dovez’o!
– Pa šta ako si dovez’o dve tikve u autu? Jaka stvar, nisi ih peške do Hamburga. Dejane bre, pusti ih, njima je to zabava. Tvojoj majci je baš bilo drago što smo ih poneli, tamo bi svakako propale. Pogledaj kako se lepo igraju – Boris je pomazio Luku!
– Sve im je to napravio sustav. Bit dite sada košta i još nas primorava da gubimo vrime.
– Mi nismo ništa spremali za večeru, mislila sam da poručimo napolitansku picu. Sme Boris to da jede?
– Ne trpi mu tiba baš najbolje gluten, ali neka se počasti, ima kad za vodit računa o svom kolonu.
– Dejane, gledaj decu da ne prosipaju boje po nameštaju, a ja ću da poručim hranu i da donesem opremu za rezbarenje. Tu im je samo arts end krafts materijal. E mi smo ti propali od pisanja završnih izveštaja za projekat ovog meseca, spavam po četiri sata. Dokle si došla sa tvojim pisanjem?
– A dokle ću doć, finansijski plan još nije gotov… Borise! Ni slučajno četkicu Luki u uho!
Dok razgovor relativno nesmetano teče, Luka svojom četkicom, umočenom u crvenu temperu na bazi cvekle crta zoo vrt po zelenoj plišanoj sofi. Boris vozi auto temperom ofarbanih guma po stočiću od brezovine. Derventske bundeve, još umorne od puta, tužno ćute u plastičnoj kadici, pomireno čekajući sakaćenje.
***
Vesna već tri godine, otkako je digla kredit za kuću, sadi bundeve duž ograde dvorišta. One se granaju po zemlji u oblačaste forme. Rađaju odlično. Sin i snaha su joj dali knjigu sa egzotičnim receptima, kakve ona ni u Bosni, ni dok su bili u izbeglištvu u Srbiji nije imala prilike da proba. Doneli su joj orijentalne začine i sprave za kuvanje. Ona i suprug su skromni, kad je izbor jela i drugih životnih potreba u pitanju, i hrane se jednostavno. Ne bacaju hranu. Podgrevaju, zamrzavaju, konzerviraju, kompostiraju. Iz male organske bašte hrane se od maja do oktobra, i veruju da ih to štiti od opakih virusa i starenja. Vesna se već dugo oseća kao stara žena, iako to njen datum rođenja ne pretpostavlja. Zahvalna je što ima krov nad glavom, parče zemlje i unuka Luku. Viđa ga par puta godišnje otkako ima jeftinih avionskih linija do Nemačke. Ona Luki pravi pite, pekmez, baklavu i banana-rolat. Kuva mu čorbe od povrća iz bašte koje nevaljali dečak presipa po činijama. Vesna i njen suprug Zoran baš vole to što im je unuk „energičan“ i uvereni su da je natprosečno inteligentan. Život im je lepši otkao su stariji i znaju da im je sin zbrinut i zdrav, iako ga neprestano podsećaju na lekarske kontrole i važnost redovnog kretanja. Otkako nije izbeglica, a ni podstanarka, Vesna ponovo voli život.
Jedino što ne voli je bundeva. Jarko narandžasta boja njenog končasto-mrvljivog mesa izaziva mučninu u Vesninom želucu. Ta kiselina penje se kroz jednjak i ide sve do grla i nozdrva, razdirući tkiva kao furija. Kada jezikom dodirne glatku površinu bundevastog polumeseca, preseče je oštra bol u dubini iza pluća. Probala je jednom da sažvaće raviolu punjenu bundevom i umalo je povratila u tanjir. Duša, u koju ona veruje, odbija joj plod iz porodica Cucurbita.
Ipak, Vesna sadi bundeve svake godine otkako joj se rodio unuk. Bundeva je dobra kao prva čvrsta hrana za bebu. Luka obožava pitu bundevaru. Ove nedelje on rezbari jednu narandžastu lepoticu povodom Noći veštica u vrtiću, o čemu joj je pričao na hibridnom nemačko-englesko-srpskom jeziku preko kamere svog tableta, odakle je krišom zove kad se sakrije u kupatilo. Mnogo joj je bilo drago što je njena snaha prihvatila da ponese dve ogromne bundeve u Hamburg. Sigurno će Luka imati najbolju bundevu na takmičenju, sanjari Vesna, dok drema u fotelji, preseljenoj sedamnaest puta.
***
Preostale tri kašike brašna Jelica je potrošila na uštipke. Kad narastu, bude ih više, pride su masni, pa bolje zasite Duška, koji po ceo dan kuka o cigarama, gladi i smrti. Jelica se smrti ne boji, čak je i priželjkuje, otkako joj je sin Milan mobilisan, a ćerka Vesna izbegla u Srbiju sa dvogodišnjim sinom i mužem. Nije joj lakše što zna da su oni na sigurnom. Svakog dana strepi od upada vojske u njihovo selo. Pita se da li bi vojnici pobili njene krave. Boji se svih – i muslimana, i katolika, i pravoslavaca. Ona i muž nisu verovali ni u jednog boga. Ipak, svake večeri se molila nekome. Dobijali su dva kilograma brašna nedeljno, a uz to šta se prošvercuje, i ko koliko ima da podmiti. Duško i Jelica prodali su skoro sve iole vredno što su posedovali u kući, a nije baš bilo mnogo toga. Burme je sakrila i čuva ih za slučaj da moraju hitno da izbegnu. Iovako su joj teret. Čuli su da pomoć ove nedelje neće stići i Jelica sluti da će ostati gladni. Ne brine ona za sebe, nego za Duška, koji u napadu nikotinske panike mota sušene listove ruže. Otkako je počeo rat, Duško joj stalno priča o špikovanom mesu, pečenom piletu, piti sa jabukama, bureku, tufahijama, urmašicama, kobasicama, pršutu, sarmi. Priča o svemu što dugo nisu videli. O deci ne pričaju nikada jer za njima pate na različite načine: Duško kroz psovke, a ona kroz timarenje krava. Preko dana pričaju samo o tome šta će jesti. Sa komšinicama se viđaju često i ponekad pozajme kocku šećera ili kašiku kafe.
Šest popodne je. Zalazi sunce, a Duško leži na ulegnutom trosedu i kuka o svojim crevima. Jelica je gladnija od njega sigurno, jer već dva dana nije ništa pojela. Sanjala je unuka i to ju je omelo u rutini žvakanja trideset osam puta, jer joj je komšinica rekla da za sporije zasićenje treba mnogo žvakati. Kako se približavala noć, Duško je sve glasnije jaukao „Stomak, bolna moja Jelice, stomak mi zavija! Samo da mi je korica hljeba pod jezikom! Umreću, Jelice, kao pas! Jelice, nađi nešto za hranu. Bar cigaru jednu da mogu smotat’! Pao mi je pritisak, ne mogu na noge! Ženo luda! Da mi je umrijet’!“
Jedina Jelicina želja bila je da se Duškove želje ostvare.
Kako nije imala hrabrosti da ga ubije sama, a još manje je htela da „robija zbog budale“, morala je da nađe način da prekine njegovu kuknjavu. Osvrnula se oko sebe – ništa nije ostalo za prodaju, imaju samo neophodno za preživljavanje i tranzistor. Hodala je po spratnoj kući, otvarajući svaku fioku i svaka škripava vrata. Bacila je pogled na gole, oljuštene plafone. Tek najednom spazi nešto veliko na vrhu regala. Kako je bila visoka svega stopedesetdva centimetra, ali zato poteška, prinela je rasklimanu drvenu stolicu i popela se na nju. Pobednosno ju je čekala svetlozelena, glatka, simetrična, sjajna bundeva. Zagrlila ju je i nežno spustila na krevet. Sela je pored nje, milovala je i plakala. Hranu je, eto, sve vreme imala u kući. Ona je bila suviše niska da je vidi, a Duško suviše usmeren na misli o rakiji. Ekstatični trenutak s bundevom prekinuo je zvuk točkova. Znala je da su to vojnici koji švercuju hranu. Kao poručeni, pomisli Jelica. Strah nestade. Uhvati bundevu svojim kratkim rukama i istrča u dvorište.
-Pomoz’ bog, gospođa. Imate nešto za nas?
-Imate li vi nešto za mene?
-Šta treba, gospođa?
-A što će trebat: brašna, ulja, soli, duvana i kafe.
-Gospođa, mora da imate nešto baš dobro za nas?
-Imam najbolju bundevu u kraju. Sačuvala sam poslednju za vas, da se zasladite. Kao kolač, verujte.
Gladni vojnici oteše bundevu i dobaciše plastičnu kesu kroz koju su se videli: tuzlanska so, Vital ulje, Minas kafa, jedna kutija anonimnog ratluka od ruže, plavetnilo Vegeta kese i jedna plastična kutija Pekabetinog sladoleda, kako će se ispostaviti, napunjena svežim ovčijim sirom.
Jelica je godinama nakon svog hrabrog istupa pred vojnike pričala kako je odbranila kuću bundevom. Nije znala čiji su bili vojnici, znala je da im se jela bundeva, i znala je da je njena gozba razgalila vojnička nepca. Ta gozba je slučajno ostala da skuplja prašinu na dvometarskom regalu „Krivajinog“ modela Pobeda. Godinama je proklinjala sebe jer je tog herojskog dan nahranila Duška. „Trebalo te tad pustit’ pa da skapaš od gladi, da se odmorim“ bila završna rečenica o njenom podvigu.
Ubrzo nakon bundeva-borbe, rat je okončan i bundeve su se opet mogle saditi i pripremati. Vesna se sa svojom porodicom vratila u Bosnu. Milan se vratio sa ratišta tih i zamišljen.
Priču o babinoj bundevi Vesna je pričala sinu pred spavanje, kao bajku.
Zbog te često ponavljane priče, nikome iz Jeličine porodice više nije bilo do bundevare jer nikome njena priča nije bila ni zabavna, ni smešna, kao što je ona mislila da će biti.