rekao je da se zove kao ja
bili smo na tom koncertu i ona je morala ići ranije.
zašto si u gongu?
ja ne volim udruge. ubijaju identitet.
grupiraš se, asimiliraš se. kad će doći kraj?
ajde, reci im da je put za šibenik na drugom kraju grada, daj im kompas.
pomozi ljudima, to očekuju od tebe.
a da sjedneš s nama u auto? pa da nam pokažeš?
oprosti, ja bih radije umirala neki drugi dan. prepijani ste za moj ukus.
kučka umišljena.
kočnice škripe i stojka odlazi u šibenik.
nadajmo se.
sat. sat. daj ne zvoni više.
zašto si stavila svoj potpis na onu peticiju?
stari mi je jednom rekao: ništa nikad ne potpisuj. ne daj se.
zaboravih pitati kad i kako, u kojim slučajevima, detalje.
od zaborava sad ništa ne potpisujem.
propada nam fakultet, menza je sjebana, hoćeš se potpisati?
ma, mali, zajebi ti to.
hoćemo u kazalište?
i ono propada? je l’ moramo nešto potpisati?
ne, imam dvije karte. tosca.
ah, opet nešto suicidalno. može. dobro. idemo.
večeras se želim smijati.
ne zovi me više. od krajeva se ne živi.
floria se ubila, znaš.
scenografija im je očajna.
čovjek bi očekivao više stila.
hej, nemamo novaca, zovi lavčevića, konstruktora, treba nam par skela.
nema floria odakle skočiti.
zamisli odakle im spužva? il’ dolje stoji kakav izbacivač da je uhvati u letu?
nemoj se smijati. ja se večeras smijem.
držimo se za ruke.
poslije seksa ću zapaliti još jednu cigaretu.
ma ne, to su mitovi.
nije to najbolja cigareta.
najbolja je prva. ostale su mučenje.
držimo se za ruke i obećavam
– nećeš više osjetiti dim na svome licu.
počet ću s klišejima kako oni ne bi završili sa mnom
(papirnati avioni stružu nebo)
ti se ne krećeš. znam da ovdje sve prestaje.
al’ kako da ti objasnim… ja bih sve ispočetka.
pripaljujem cigaretu. prvu nakon šest mjeseci.
volim se vraćati na mjesto (mjesta?) zločina.
jebiga, moje su slabosti moje ja.
vješam noge o zid i kosim oči. volim misliti da sam lijepa.
ustvari bih se zaletjela u ogledalo pa šta bude.
možda onda ne bi boljelo.
’ko zna. preuzak je ovo život za moje tijelo.
kupi ga. kupi ga. i onda ga nosi po kući. proširit će se.
pazi, ja znam kako pecka kad puca koža.
po bedrima.
po struku.
po ramenima.
a što ti znaš?
trebala bih učiti i savijati skripte na ispoliranom parketu.
umjesto toga pravim kolače za rođendane malih rođaka.
brišem brašno s čela. smijem se poštaru na vratima.
nemam se čega ovdje sjetiti. zašto te onda osjećam u želucu?
nemam se čega ovdje sramiti. pa opet nitko ne zna za tebe.
moja stara je zaljubljena u pekara.
u pedeset i drugoj moja stara voli drugog čovjeka.
on ima kćer i živi na otoku.
povremeno dođe u split i onda dugo šeću i pričaju kakvi su
im (bili) životi.
moj brat ne zna za pekara. srećom, ne čita ni ono šta pišem.
sigurni smo. u mojim pjesmama svi su sigurni.
kupila sam si rukavice, šal i kapu premalenu za moju glavu.
al’ nije važno. jer računalo razumije samo 1 i 0.
ništa nije važno.
minus jedan. moje oči su minus jedan.
uvijek sam slutio da u tebi ima nešto kratkovidno.
pa dođi i ne daj mi da nešto napravim od života.
zbilja.
završit ću promatrajući ovo posve objektivno
(konzumeristički alter ego)
mislila sam da će biti lako.
zaskočila me ulična rasvjeta…
ne, ne, ne, treba zabraniti ovo poetsko u meni.
šugavo je.
zaskočio me električni stup, ovaj što provodi rasvjetu do konačnog
odredišta.
bijeli renault 4 ostavljen na sredini ceste.
baš poput nas u onom mom snu.
i sve je bilo puno pjene iz aparata za gašenje vatre.
firefighter. sviđa mi se kako amerikanci izgovore to: fajrfajtr.
ja bih jednog fajrfajtera.
al’ da nastavim sad…
sjela sam preko puta, na autobusnu stanicu i stala promatrati
kuću iz koje ćemo se iseliti evo, svaki čas.
mi andrijaševići, jebo mater, nomadi. pravi.
’ko zna što nas je zadržalo ovdje punih deset godina.
ni lustere nemamo po sobama.
i počnem plakati. ono, zapravo. sjedim negdje iza ponoći
na autobusnoj stanici preko puta svoje kuće i plačem.
i ne bi mi smetalo da nisam plakala i jučer i prekjučer i onaj dan prije
prekjučer i da nisam počela zaključivati kako sam nakljukana depresijom.
odgojnom. i usput, ko bog, oplakujem beton.
ne znam ime poštara. uvijek ga zovem boro, al’ boro je bio prvi poštar
ikad i nije imao ruku.
zalutala sam u vlastitoj ulici.
prometova sedamnaestica vozi prema garaži.
a ja plačem kako smo se počeli rasipati.
moj novi mobitel, moje nove cipele, moja nova šminka i kaput.
napravila sam sve da mi bude dobro. ugodno.
iako… jebo taj kaput. ustvari sam ga iskopirala od neke američke
glumice baš kad sam odlučila voljeti roza.
mislila sam da će biti lako.
mislila sam da će biti lako.
jednostavno.
i da ću biti voljena. najsebičnije što se može.
Marija Andrijašević, Davide, svašta su mi radili, Fraktura, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura
