Prvo dolazi košnja trave. Treba raščistiti draču, koja je otrov, hrana i krajolik. Odavno mi za nju ne trebaju rukavice. Ovu kožu na rukama ništa ne probija. Imam tvoje dlanove i jednaku dužinu prstiju. Na njima je zapisano da je prije rada bila potraga za šparogama. Nije ju opralo ni sipljenje spužarice, na koju sam izašla u kabanici i gumenim čizmama. Zvalo je sunčan dan, i mi smo došli graditi kuću. Ti si čitavo jutro sjedio na gomili i razabirao po svome papiru kako se kreće sunce, gdje bi i koliko dizao krov, postavio luminare, sobu za pisanje, solar. Tvoja sestra nema svoju kuću. Silaziš s gomile malo prije kiše. Sve si smislio. U rukama imaš crtež koji ćeš položiti na zemlju. Prema tebi hodam kao da me goni sretna vijest. Za leđima ti je oblak koji krči nebo i mami puževe na špraljke. Pogledavamo u skicu iz koje će proklijati dom. Šutimo. U našem svijetu riječi se ne koriste kad drugo ne preostaje. One su za nas, nije to više nikakva novost, tek početak. Sanjam oca. S gomile uzimamo kamenje i gradimo suhozid. Svaki komad zoblje martelinom. Ima za to i ruku i oko i koljeno. Kamen tuče na uzdignutoj nozi. Kad udari, ja u svojoj preponi osjetim da je žilom krv pošla brže. Suhozid niče na mjestu gdje je nekad bila žičana ograda. Raščišćavamo gomilu koja pod pojatom leži najmanje stotinu godina. Iz nje se ogradio jedan krčić, njiva, iz nje se i šuma omeđila. Otac u snu ne govori, tek daje prvi znak, kreće s radovima. Zimski je san, pa mi je nečitak. Zimi mi je čitav svijet nečitak, a bez tog umijeća ugibam. Žila u preponi prska, krv ne dolazi do želuca i pluća, ali ja živim. Vraćaju se čitkost i neke želje. Želim da je ograda niz niskih pravokutnih kolonada od karare. Želim i da je puna žila, nije sve uvijek bilo čisto. Želim i da posiječemo stablo pod kojim je otac pao i od njega napravimo okvir za prozor u luminaru. On će isto živjeti u mojoj kući. Da, pas je mrtav. Osvrnem se, pogledam pod noge, zazviždim. Pas je mrtav. Više mi nema tko doći na poziv. Zviždim, zviždim, zviždim, ništa. Poslije boli ne dolazi radost. Poslije patnje ne dolazi sreća. Poslije nasilja ne dolazi primirje. Poslije samoće ne dolazi ljubav. Poslije prijatelja ne dolaze prijatelji. Puno sam toga naučila. Majka me bodri. Nadvije se nada me poput sjene plodnih stabala i ziba. Na trenutak, ja sam u svom voćnjaku, ispod odrine obavijene lozom vire moje dvije bijele noge. Gledam u grob svog psa. Moj je pas prekrasan primjerak topole. Čuva kuću od vlage i radi gljive. Nisam ga odvela u jamu i bacila tamo. Moj pas mi je nadohvat. Uskoro i obrok za stolom koji tek treba osmisliti. Teško podnosim čežnju. Ima poseban oblik. Ona je malo četveronožno tijelo čije krzno podsjeća na kravu šarku. Laje, ne ujeda. Nema u njoj laži, neistine, izmišljotina, pa ni bujne mašte. Barem dvije od nabrojenih osobina spasile bi je u ovoj pustinji od ljudskih dometa. I da je imala kuću koju sam sagradila na vrijeme. U meni ničega. U meni kao pod zemljom u koju prvi put uđeš rukom i nemaš što razabrati. Uzdahneš, ustaneš, podbočiš šake na struk, potom ramenom obrišeš znoj s čela. Tako puno posla ima. Tako puno. Grčim se, ne znam odakle krenuti, čekam. U meni nikad više ničega. Kao u zaleđenoj zemlji. Protočnost je slaba, muskulatura kopni, mozak zamire, srce jenjava. Zima traži zimski san, ali nemam mjesto za sklupčati se. U mene se ne može, i čime god da probam, a ljudsko je, tijelu je strano. Prisnost uzmiče i strepi za sebe. Žila izbija. Žila traži put i ne odustaje. Kamo ću? Kamo ću? Kamo ćeš, Marija? Prve misli nisu dobre. U mrak ću. Za ocem, u šumu. Za tetkom Marom, u ogradu, po izgubljeno janje. Na njivu ću, pod zemlju. Zemlja je led ledeni, kuća se ne gradi zimi i temelj se ne kopa u mrzlu tlu, kamoli čovjek. U meni ničega. Čekam. Ne znam još to tad, ali čekam dolazak šteneta, majku, bratove poteze rukom po papiru, prvu misao o kući. Čekam da opkoračim životom uposlenu njivu, proljeće. Tu bi bila vrata, kažem bratu na zelenoj ledini. On ih nacrta, ja ih gurnem, provalim u zemlju, sebe, kuću: isto je. Temeljenje kuće, Marija Andrijašević, Fraktura, Zagreb, 2023.
