Moje dijete je mrtvo. Prestalo je rasti u mom napuhnutom trbuhu koji sam svaku večer gladila prije spavanja čim je test za trudnoću pokazao plavi plus, kao da dijete može osjetiti dodir u petom tjednu kad se embrio tek implantirao u sluznicu maternice. Uskoro će narasti u zrno grožđice, mislila sam, razvit će mu se prve krvne žile i stanice, kroz njih će poteći crvena krv, a mene će zapuhnuti prava hormonska bura od koje ću biti stalno umorna, započet će glavobolje i mučnine. Bit ću sretna jer predugo sam čekala svoju drugu trudnoću, plus na kućnom testu, plavu okomitu crtu kako se razlijeva u kockastoj kućici, drugu liniju koju sam mjesecima prije toga tražila pod raznim svjetlima, umjetnim ili dnevnim, različitim kutovima kad bi mi se učinilo da se ipak nešto nazire, a ja možda dobro ne vidim.
Možda nisam trebala otići na liječnički pregled. Otišla sam jednog jutra kad se sunce ranije nego ikad pojavilo u mojoj ulici, iznad susjedove kuće na čijim se balkonima uvijek suši blistavo bijelo rublje, a njihov pravilan redoslijed na konopu u mene ulijeva osjećaj blaženstva i spokoja čim otvorim prozor. Nije mi bilo teško čekati red, sjedila sam strpljivo na narančastim plastičnim stolicama, pokušavala se skoncentrirati na članak o zdravoj trudnoći u tjedniku koji sam pronašla na stolu u čekaonici, ali uspjela sam jedino gledati fotografije sretnih i privlačnih trudnica, njihova skladna i čvrsta tijela iako su bile u poodmakloj trudnoći, njihove trbuhe isturene prema naprijed ili one niske, zaokružene kod modela koje su već jednom rađale.
Sestra je prozvala moje prezime, a ja sam ušla u ordinaciju vedra i nasmiješena jer konačno sam dočekala svoj trenutak, konačno će moj osmogodišnji sin dobiti brata ili sestru koje toliko želi i nestrpljivo čeka da je zadnji put kad sam ga upitala što bi volio imati, brzo odgovorio: „Ma svejedno mi je, mama, samo da nekog dobijem!“
Dok sam se namještala na neudobnoj ginekološkoj stolici i pokušavala podignuti stopala šireći pritom noge, osjećala sam se nelagodno i posramljeno, kao i uvijek kad bi liječnici virili u moje međunožje, a liječnica je namazala vrh sonde ultrazvučnim gelom.
˗ Ne vidim još ništa, možda ste došli prerano, a možda uopće niste trudni ˗ rekla je pomičući sondu u mojoj rodnici i gledajući u monitor ultrazvuka.
– Kako to mislite? ˗ podignula sam se naglo, kao da me je ponovo ubola sondom, a ne riječima.
– Vidim samo gestacijsku vrećicu ˗ spremila je sondu, dodala mi papirnati ubrus i okrenula mi leđa kako bi oprala ruke na malenom umivaoniku pokraj vrata.
Prala je ruke dugo, čekala sam da obriše ubrusom prste, sjedne na stolicu i obrati mi se kako bi mi mogla objasniti što se upravo dogodilo, kakav je moj nalaz ultrazvuka, što je vidjela na monitoru i što uopće znači da vidi samo gestacijsku vrećicu. Nije me ni pogledala, započela je pisati nešto dok sam se ja brisala bijelim ubrusom, podignula sa stolice i krenula obući u skučeni prostor iza zelene plastične zavjese.
Obukla sam se, sjela na stolicu nasuprot nje, sjećam se kako su mi se ruke tresle, a nisam imala hrabrosti upitati je što njene riječi znače; možda nisam trudna, možda ipak neću biti drugi put majka, možda Lovre neće dobiti bracu ili seku pa ću mu morati opet objašnjavati kako drugom djetetu treba toliko vremena da stigne, zašto ga moramo toliko čekati, kad će više konačno mama otići na bolovanje, igrati se s njim u parku i maziti veliki trbuh koji će svakim danom polako, ali sigurno rasti.
Možda je nervozna jer sam stvarno došla prerano, pomislila sam, pojavila sam se usplahirena u njenoj ordinaciji, a ona me pogledala kao da sam učinila nešto loše, kao da joj smetam sa svojim glupim strahovima, kao da se ne treba otići liječniku kad saznaš da si u drugom stanju. Možda i ne treba, možda je u ovoj zemlji prirodno stanje nesreća pa nas svačija sreća i zadovoljstvo iritiraju, možda smo toliko navikli na loše vijesti da ne znamo više reagirati na dobre ili jednostavno empatično podijeliti radost s drugim čovjekom. Pokazati da se umijemo radovati tuđoj sreći.
– Oprostite, što znači da ništa ne vidite osim gestacijske vrećice? – usudila sam se izgovoriti, obratiti joj se dok nervozno zapisuje nezgrapnim rukopisom u moj zdravstveni karton. Zamisli, usudila sam se upitati za svoje tijelo.
– Ne mogu ništa još reći, doći ćete na pregled za sedam dana pa ćemo znati ˗ pružila mi je karton bez podizanja pogleda sa svog neurednog stola.
– Aha, hvala – rekla sam i ustala sam sa stolice, uzela torbu s naslona i kaput sa zidne vješalice pokraj vrata.
– Vidjet ćemo drugi put – rekla je sebi u bradu dok sam izlazila iz zagušljive sobe s kartonom visoko u svojim rukama.
***
Prokrvarila sam u snu. Probudila sam se s velikom mrljom krvi kao da sam dobila mjesečnicu, potrčala sam po mobitel kako bih javila suprugu što se događa, zapinjala sam po stanu u paničnom pokušaju da što prije nešto učinim, da krv prestane teći, zaustavi se naglo kao što je i krenula. Jer još noć prije sve je bilo u redu. Na posljednjem pregledu beba je lijepo napredovala, u šestom tjednu zakucalo je njeno srce, slušala sam brze otkucaje u ordinaciji i zamišljala uzbudljive dane pred nama. Tada sam odlučila da mi ovaj put ništa neće smetati u trudničkim danima i iščekivanju drugog djeteta, radovat ću se svakom novom danu zajedno s Lovrom koji će mi svojim djetinjim zapitkivanjima sigurno smanjiti napetost i otopiti je toplinom, kao kad nas sunce toliko zagrije u parku pred kućom da se čini da ćemo se stopiti sa svom tom zaigranom i veselom djecom.
Ginekologinja me primila hitno, pregledala, skinula rukavice i rekla:
− Morate u bolnicu.
Kako je hladna ova žena, stigla sam pomisliti prije nego što sam zatvorila teška vrata liječničke ordinacije.
Na putu do bolnice razmišljala sam o razlozima koji su mogli dovesti do krvarenja; nisam trebala pospremati stan za vikend, slagati zimsku odjeću u vreće i odlagati ih u sanduk ispod kreveta, brisati prašinu i ispeći kolač s jabukama i orahom. Bila sam sretna, htjela sam obaviti kućanske poslove za vikend kako bih mogla cijeli tjedan šetati s Lovrom i voditi ga u park, na plažu ili voziti bicikl na brdo iznad grada. Možda sam trebala ležati.
Primili su me na hitni ginekološki odjel, ali morala sam čekati neko vrijeme u čekaonici da me netko od liječnika primi i pregleda. Dok sam čekala, osjećala sam kako iz mene lijeva krv, činilo se jače nego ranije tog dana, ustala sam i otišla u zahod kako bih se presvukla prije pregleda. Osim svježe, jarko crvene krvi na ulošku sam primijetila veliki grumen koji je valjda iscurio dok sam hodala, panično sam se brisala i tražila novi uložak u ručnoj torbi obješenoj o kvaku na vratima. Zbog čega ovoliko krvarim? Što se događa sa mnom? Što se događa s mojom bebom, razmišljala sam, a krv je kapala u školjku, po ulošku, podu. Znoj se cijedio niz lice zajedno sa suzama, nisam ih brisala, samo sam ih pustila da cure niz obraze, bradu i vrat, a crne mrlje od šminke stvarale su se ispod očiju. Možda sam upravo svoje nerođeno dijete zamotala u toaletni papir i ubacila ga u malenu kantu za smeće pored zahodske školjke.
Sestra me uvela u malenu zagušljivu prostoriju, polegla na modificiranu ginekološku stolicu i šutjela. Nedugo nakon toga stigla je liječnica, pretpostavila sam da slijedi utrazvučni pregled koji će pokazati spontani pobačaj, srčani otkucaji se neće čuti, mom djetetu više nije kucalo srce.
˗ Imali ste spontani. Ostanite tako, moramo uraditi kiretažu ˗ rekla je liječnica i naredila sestri da se pobrine za moj položaj. Sestra mi se približila, zavezala mi obje noge i počela pripremati injekciju koju mi je nekoliko sekundi kasnije pokušavala zabiti u venu, ali nije mogla pronaći mjesto gdje se vena dobro vidi pa je nervozno pritiskala ruku, tražila od mene da joj pokažem drugu ruku. Kad je konačno uspjela, pitala sam je smijem li dobiti anesteziju za zahvat koji slijedi na što mi je odgovorila kako se priroda pobrinula za veći dio posla pa anestezija nije potrebna budući da mi je fetus ispao na higijenski uložak. Pogledala sam u alat kojim je liječnica spremala strugati i čistiti maternicu, očistiti me do kraja od mog djeteta.
˗ Budite mirni, ovako nećemo nikad završiti! ˗ viknula je kad sam se refleksno pomaknula i jauknula od boli.
˗ Možete li malo stati? ˗ upitala sam je, oštra bol u vagini presjekla je moje pitanje na pola.
˗ Trpi malo, kako si uspila ti rodit prvi put? Miruj! ˗ viknula je, a ja sam zajecala od boli i tuge koja se odjednom strovalila na mene kao stijena kad naglo padne nasred ceste, nakon orkanskog juga i velike količine kiše. Kao kraj.
Nakon zahvata ostala sam ležati na pomoćnom ležaju u bolničkom hodniku, a pored mene ležala je žena zatvorenih očiju i s čudnim bolnim izrazom na licu. Nisam imala snage obratiti joj se, ležala sam pored nje i plakala. Ona se u jednom trenu blago podignula, dotaknula me za ruku i šapnula nježno, ispod glasa:
˗ Ja sam ovdje drugi put.
