prokleto žensko
kad me je Mama češljala
posadila je ne znajući
sjeme svoje tuge
duboko u moju meku glavu
rasla je gusta, crna i neukrotiva
pritiskala mi ramena i leđa
prokleto žensko rekla je Mama
kad je shvatila da mi se kukovi šire
stvaraju sve više mjesta za bol
pokazala mi je kako se
trpi dostojanstveno,
pokušala sam jednom, a
svaki sljedeći put uzimala makaze
posljednja krađa
kunem se, niko me nikada
nije gledao kao Melani,
taman pijana da joj povjerujem
kako je naš ples na ljepljivom podijumu
istina, sve sam joj bliže.
od tad želim samo jednu stvar:
da nikad ne kradem uživanje.
nikad više ovako maskirana,
obavezno noću
daleko od svih tuđih verzija sebe
da na prevaru otimam,
uvijek u komadima,
ono što nam je oduvijek pripadalo.
za jednu noć
Melani i mene
uzbuđuju vikend izleti i
to što nikad ne znamo
čija ćemo biti lovina
pred kim ćemo klečati pripite
s čijeg prozora gledati
kako prebrzo sviće
zato dobro odmjerimo pred polazak
koliko će naivnosti i
lukavstva biti potrebno
da igra bude fer
jer Melani i ja
pokazujemo jedna drugoj
kako smo zapravo svi jednaki
da su i naši trofeji teški
naše priče zabavne
čak i kad ih ponoviš
toliko puta
ponosne smo na svoje velike ključeve
od kapija samozaborava i
na to kako nam je
zaista
zaista
svejedno
dok zatvaramo torbe pa
u tišini ulazimo u prvi jutarnji
znajući da smo odnijele
bar koliko smo i ostavile.
Marija Vujošević, “Igra makazama”, Treći trg, 2021.