pretkinja
odlučili su: doći ćeš.
život počinje vriskom;
čim izađeš,
ona ti se penje na ramena i
više ne silazi.
nema nikog iza ogledala, sine
a sat je pokvaren.
u dugu pletenicu ukrštaš
sram, strah i strast
strah, strast i sram
strast, sram i strah,
savršena.
poslije osvajaš
iznova
iznova
svoje mjesto,
neosporno snažna
buntovna i
tijelo ti je na raspolaganju –
za urlanje, tetoviranje, uzimanje,
pokrivanje, pokazivanje,
operisanje, snimanje,
jebanje, rađanje, abortiranje,
maženje, ubijanje, bježanje, sve je
skoro moguće;
a nosiš je.
svaku prije i poslije nje. ritmičan dah
na tvom izdržljivom vratu
drži dio kose i jezika
vezanim.
kormilar na plovidbi
tvojom slobodom,
uspravna,
ušivene utrobe,
izgriženih sisa –
čudovište zvano Čovjek-Žena.
reljef koljena
šta je najlakše da volim na sebi: koljena
i na njima ožiljke od padova
(ako me niko ne bi držao,
ili bi pantalone bile predugačke)
volim kako ih je oblikovalo
klečanje,
ribanje podova, lov
na zrna šećera
tragove cipela
u kojima više niko ne hoda,
tragove prošlosti
koja se iznova raznosi
klečanje
u razgovoru s Marijom,
jer odbijam podršku jastuka
voljno vezana vjerovanjem
da naš bog voli trpljenja
klečanje
pred mojim muškarcem
utrnule čeljusti dok prodire
tkivo tepiha u moje
volim kako ih je oblikovalo
puzanje
ka wc šolji
čekanje da vrat popusti, propusti
gađenje
puzanje
iz užitka – koje oslobađa luk kičme i
podsjeća kako je biti divlja,
moći braniti svoje.
lice je planirana prevara –
uvijek pod kontrolom;
koljena, ona su bajka o
predanosti
poštovanju
poniženju
poniznosti
padovima
pobjedama
ponosu i
zato jedina
pošteđena prezira.
najlakše je voljeti koljena –
jebeš život koji ne obara sa nogu.
kastigulja
pljuvačka se nakuplja
u uglu
mojih stisnutih plavih usana.
praželja curi
ravno iz zelenog oka;
poslije niz nogu.
crni obraz, kaže i
moj je već prilično crven.
prestupnica
strmim putem u srce
generatora
generacijskog
grijeha
silazim, lakša od glasina.
(barem probati i
drugačije iskoristiti
prokletstvo neopreznosti)
možda
i tamo nešto pokvarim.
fenomenologija mjesta
nije bilo pitanje ko,
već gdje sam –
iza očiju davno
snimljena uspavanka
(ko pritiska repeat?), a ja
ja sam
u vorteksu gradskih žarulja,
crvenom svijetlu semafora
prelomljenom u kišnoj kapi,
srednjoškolskom dnevniku,
spazmom zaustavljenom
koraku u kontakt;
ja sam
u neopreznostima
lirskog subjekta,
odlukama između
treće i četvrte čaše,
uspomenama
na šetnje makadamom,
na razglednicama
u secure folderu,
tragovima naglog kočenja
pred mrakom ponora.
Marija Vujošević, Autofrikcija, Nova knjiga, 2026.
