[uputstvo za čitanje: pusti si za bebu od dječaka, malo glasnije, još malo. dobroe toeto.]
prilazi. smije se kao da me zna sto godina. zna me sa instagrama. misli da me zna. ne zna za tebe, ne zna za tajne, ne zna da lažem i volim nekoga ko laže. zna da pravim dobre fotke i nosim crno na +40. prilazi, gleda me. gleda me kako si me trebao gledati ti. da nisi stajao pored nje i gledao u svoja stopala. da nisi stajao pored nje i pravio se da me ne znaš. gleda me tako da mi se koža ježi, zateže. gleda me kao da me želi. gleda me kako me ti gledaš unutar četiri zida. gleda me tako, e baš tako, ali pred svima.
predstavlja se kao da smo ovo, već nekada, radili. kupuje mi piće. kupuje sebi još jedno. meni je šesto. njemu nije. sve je usporeno. sve je kao pod vodom. vidim da govori, ali ne čujem šta. smijem se kada mu se usne prestanu kretati. smijem se i poigravam se kosom. smijem se i ujedam se za usnu. smijem se, jer nisam sigurna šta bih uradila da prestanem. smijem se.
butine su mi zalijepljene za stolicu, vrat oznojen ispod zavjese kose. sparno je. muka mi je. klimam glavom da želim još jedno piće. dira mi koljeno. još jedno piće i možda mi ruka neće biti strana. još dva i možda će biti kao tvoja. ide do wc-a. gledam telefon. još si s njom. pišeš mi da si još sa njom. budi sa njom. budi i nemoj mi pisati. budi i presjeci nit. budi. pišeš da si s rajom. pitaš gdje sam. pitaš i želiš da te zovnem. pitaš i želiš da te tražim, da te trebam, da te trebam više no što trebam da sam cijela. ne dam. šalješ sliku sa rajom. šalješ sliku na kojoj si mrlja. sliku na kojoj bježiš iz okvira. šalješ sliku i pišeš #xaoc.
– kjut.
nije. boli, ali nemam kome da kažem. boli, ali to već znaš i prihvataš da je ok. boli i odlučili smo da je to proporcionalna kolateralna šteta. moja. nisam sigurna šta je tvoja. znam šta će biti njena.
šaljem ti fotku. golo rame i dvije pive. pitaj se.
vraća se. ruka na koljeno. još je strana. ruka oko struka. veća je no tvoja. pijem ostatak njegovog pića. šapće mi. nisam sigurna šta. osjetim samo dah, vreo, i nos na resi uha. vani smo i stranac mi je bliži nego što si ti ikada bio. vani smo i više sam njegova nego što sam ikada bila tvoja. vani smo i nikada nisam bila svoja. vani smo i želim biti nečija. želim biti osoba koja nekome pripada. koja može da pripada.
– idemo?
pisao si. ne gledam. klimam. ljubim mu obraz i kupim torbu. gleda mi noge. gleda mi dupe. gleda mi sve. gleda sve. pred drugim ljudima. gleda mene, ne gleda svoje cipele.
pratim ga do auta. pali džoju, pušim i gledam svjetla grada. gledam ljude u lokvama svjetla. gledam ih kako pripadaju. gledam njega. prije tri mjeseca bi bio moj tip. prije tri mjeseca bi se ložila na njega. prije tri mjeseca bi mu ruku prekrila svojom, prije tri mjeseca bi mu prstima šetala po butini. sada, nije ti. grad nestaje. nestaju i auta. i ljudi. samo cesta. i dječaci. i znaš, istetovirala bih te unutar svog kapka, ali nema potrebe. vidim te, stalno, u svima i uvijek, i bez tetovaže. istetovirala bih te na rukama da te gledam dok ga diram. bih, ali je to previše javno. bih, ali bih morala lagati da to nisi ti. da ruke nisu moje, da su tuđe, da su njene.
parkira. ne znam gdje sam. ne znaš gdje sam. možda sam na ivici svijeta. možda još ulazna vrata i izlazim iz ovog univerzuma. možda još par koraka i postajem neka druga osoba.
ljubi me. mislim na tebe. ljubi me i skoro pa nisam ja. ljubi me i skoro ne postojim pod njegovim rukama. skida me. ježim se. skida me i nestajem. skida me i neko drugi osjeća dodir povjetarca i znoja. ljubi mi vrat. ljubi mi vrat i hoću da prestane. ljubi mi vrat i više ne nestajem. više nije igra. više nije bježanje. ljubi mi vrat i tu sam i osjetim ga i osjetim ruke koje ne znam i ruke koje ne želim da znam.
– kondom.
gleda me. vaga. odmičem se. privlači me. ljubi me, drži me, ruke koje su veće nego tvoje. manta mi se. gura me na krevet.
– kondom.
– ok.
gasi svjetlo. okreće me. lice mi pritišće u jastuk. miriše na dim i na bijeli luk. muka mi je. osjetim ga i boli me. odmičem se. vuče me nazad. boli me. osjećam kožu kako puca, osjećam ruku u dnu leđa, osjećam dlan preko strane moga lica. ne mogu da dišem. želim da prestane. želim da stane. da završi. da nestanem. želim kraj, ovoga, svega. govorim ne i jastuk mi guta glas, govorim stani i ne čuje, pokušavam se pomaći, izvući, ustati, drži me, privlači me, vraća me. sebi, sebe u mene. glavu mi pritišće jače. ruka mu je znojna. on je znojan. pomjera se brzo. pomjera se brže. ja sam mirna, skoro potpuno mirna, masa od plastelina. žmirim i sama glavu guram dublje u jastuk. kada otvorim oči biće gotovo. kada otvorim oči biće kraj. otvoriću oči na tri. na pet. držaću dah. kada prodišem biće kraj. kada udahnem neće me boljeti. na tri. na deset puta tri. više me ne boli. više ne osjećam dodir. samo miris bijelog luka i dima.
svršava. bez kondoma. skinuo ga je nekada. nekada dok sam ja brojala u intervalima od tri sekunda.
saginje se i ljubi mi rame. ne odmičem se.
– jesi ti?
pokušavam da dišem.
– aha.
tresem se. želim da odem. ne mogu da se pomaknem. ne znam gdje sam. ne znaš gdje sam. liježe pored mene. grli me. povraća mi se. hladno mi je. tresem se. pokriva nas dekom. butine su mi ljepljive. osjetim tečnost kako klizi niz nakostriješenu kožu.
– ok da te odvezem ujutro?
– aha.
nazvaću taksi kada zaspe. otići ću kući i istuširati se. otići ću kući i saprati ga sa sebe. otići ću kući i kod doktorice i u apoteku i sve će biti ok. kao da se nikada nije ni desilo. kao juče. samo da zaspe.
spava. ja se ne mogu pomjeriti. spava. ja sanjam da ne postojim. još uvijek postojiš ti. spava. spavaš. ja se ne mogu probuditi. i u snu znam da je noć uvijek vaša i nikada moja.
