Homo distopicus
Pomiren
U razvejanosti od lišća i amonijaka
Ćutljivom tamjanu na hladnoj plotni
I sve što dodirujem
Nije moje
Od takve se daljine nekad pravio dobar roman
Čvrst brod ili rasklimana istorija
Danas
U nedostatku snage i vremena
Samo osrednja
Kratka pesma
Partije
II
Uzimam u šaku izgubljenu paklu cigareta
I ubrzo nakon toga saznajem
Ispala je iz džepa čistaču obližnje ulice
Hodam nekoliko stotina metara van planiranog puta
Predajem mu je svečano i ushićeno
Suprotno humanizmu i proračunima o dužini života
Sa i bez tog kiselog dima
Ranije bih osećao krivicu zbog toga
Pakla bi završila u smeću
Sada se samo pitam:
Hoće li preostati dovoljno snage
Da u nekom sasvim ličnom nedostatku vaduha
Kažem:
Zbog ovoga vredi
Disati i na cevčicu
Korbizjeova podvala
Još jedna uspešna odbrana
Iako je žrtava bilo mnogo
Ipak je to drugačija vrsta uspeha
Skladno opstajanje zidova
Od svega najviše su živa
gradilišta
gradilišta
gradilišta
Građevine kojima ne treba odžačarska četka
Ne mogu se nazvati domom
Pokazivala je u pravcu betonskih grdosija
Dok je odlazila
Seoska i premirna
Vesti iz kulture
Odeš
U nenametljivom lebdenju
Polena i sitnih paukova
U drugoj polovini nedeljnih novina
Vekovima kasnije
Naiđem na sintagmu:
Nevidljivost je uvek konkretnija
Preko uzalud upotrebljenog olova
U teškoj neprisutnosti
Iscrtavam drugačiju banalnost:
Dve ukrštene šake u dubokom snegu
Sa simetričnom rupom po sredini dlanova
Prepravljam naslov
u bližu određenicu sa tri stiha:
,,Ohlađen bol
Kao čvrst strojev korak
Maršira kroz nas.”
Smena
Naslonjen na zid praznih betonskih tribina
Grejem šake toplim arkopalom
Nana koju ne poznajem
Sa hronično visokim pritiskom
I niskim pragom za ljubaznost
Skuvala mi je svežu mentu iz bašte
Jutros je uz pucnjavu
Rođeno prvo dete
U kući preko puta ambulante
Prva prinova u selu
Posle 20 godina
U tragičnom i nežnom oprezu
Gledao sam dugo u nebo
Plašeći se zalutalih metaka