DJETINJSTVO
nazivali su nas anđelima
potom nam pucali u rebra
savijali smo se u vlastitim krilima
zabijali vratove u bedra
od buke se nije imalo kamo
sanjala sam da postanem gluha
poistovjećivala tišinu s radošću
moja znatiželja vodila je u mučninu
postoji li negdje kuća
u kojoj se noću spava
ujutro jede
popodne igra
uvečer čita
kako izgleda kuća
gdje noževi režu kruh
a pištolji su od plastike
jesu li iza ugla vodili neprekidne ratove
imaju li oni kuhinje s letećim tanjurima
žive li u njihovim spavaćim sobama
čudovišta
s očima moga oca
KRŠENJE PAKTOVA
sklapala sam saveze s dvorištima
noću šaputala iznajmljenim sobama
moje su adrese svejednako
bježale od mene
na našim kamernim svadbama
svjedočila su prozorska okna i brave
svakoj hladnoj kući
ostavljala sam svoju toplinu
na kraju bih uvijek otišla
ne znam tko je tu koga izdao
UTJEHA EUKALIPTUSA
umjesto fine motorike
razvijali smo vojne strategije
kako što prije postići primirje
bavili smo se opstankom utvrde
blokirali vrata sobe panjevima
za lego kocke nismo imali vremena
poslije ćemo loviti leptire
sad treba zadržati stabilnost
naše dvosobne države
poslije ćemo skakati školicu
sad treba odrediti noćne stražare
spremne za izlazak na liniju
uvijek na oprezu
uzgojili smo oči na zatiljku
zato je danas teško
gledati samo naprijed
morali smo odrasti brzo
ali ne brini mama
mi smo eukaliptusova djeca
znamo kako proklijati na zgarištu
NAŠ DRUGI OBRED
ti si opet nosio odijelo
meni ruke pune cvijeća
gledala sam svećenikova usta
prelako je pronalazio riječi
dodirivala sam hrastovinu
brazde su uporno šutjele
uzela sam grobarima lopate
položila ih na tlo
gusta crnica sipila je kroz prste
ušuškala sam te kao krumpir
sad treba pričekati sunce
da ti pomogne
da ustaneš
YIN-YANG
dok si ti pozirao za američke naslovnice
ja sam se opijala s moskovskim beskućnicima
tebi su popravljali kragnu i držanje
ja sam skupljala šljive i oštrila sjekiru
nikad nisam čula za ralph lauren
krivo izgovaram louis vuitton
ali mogu ti cijele noći
pričati o tajnim moćima gaveza
pokazati što dragoljub čini rajčici
i kako se kaleme voćke
ne daj se zavarati
srce mi je prezrela kajsija
dođi i stavi ruku na pravo mjesto
poslije ćemo lizati pekmez
HOĆE LI NAM DJECA IKADA OPROSTITI
ustajem prije izlaska sunca
nekada užitak, sada potreba
gledati kako svjetlo izjeda tamu
kad se mrak povuče
nada mnom su opet plava i žuta
poželim se njima umotati kao plahtom
u danu koji se načinje
zamišljam usnulu djecu
iz nedaleke zemlje žita
molim aresa da odustane
da se polja opet napune
pšenicom i dječjim smijehom
poželim upregnuti tezgu
nakrcati ju suncima
po jedno za svako ugašeno dijete
da ga toplinom dozove natrag
da mu se vjekovima
ljubavlju
ispričavamo
ispričavamo
ispričavamo
Marta Džaja, Zapalila sam kuću, (HDP, 2025), Zagreb.
