nemilosrdna kontinentalna prognoza
od jutra do mraka biti zahvalan,
državi na besplatnom institucionalnom obrazovanju i overenoj
zdravstvenoj knjižici. roditeljima na hrani odeći krovu nad glavom.
u zoološkom vrtu divim se beznadežnim
pripadnicima vrsta poteklih iz nežnijih klima:
krokodilu čije hladno telo zabavlja
derišta među kojima se krijem.
ljudi u grupama zaklanjaju mi pogled,
jer kolektiv ima prećutnu prednost
i mogućnost podijuma.
na pitanje o organizmima koji
naseljavaju pogrešne kontinente
odgovaraju mi pragmatični istoričari.
polarni medved u Argentini besciljno luta
po vrelom betonu, i tamo umire od tuge.
da li postoji išta između trenutka
u kom prestajem da budem dužna
i onog u kom neko počinje da zavisi od mene;
drugi su šake stopala izrasline
drugi su supena kašika belog šećera
drugi su dijalektički materijalizam
drugi su ulaz
na druga
vrata
nemilosrdna tuđa predgrađa
–
čovek se naginje da pročita naslove novina
koje ne želi da plati osamdeset centi,
ljudi otvaraju gepeke u dvorištima kockastih kuća
i gledaju unutra, traže. malu mrtvu pticu
ispred prestižnog univerziteta
preskaču budući akademici – kažu mi:
šta to radiš, ovi prosjaci primaju socijalnu pomoć
veću od tvoje plate. nejednakost me čini naivnom, a
stražnje ulice svuda su iste:
tihe i ovlaš prebrisane,
muškarci zadržavaju pogled na meni,
ne trepćem, izazivam zapadnu Evropu
brzinom hoda i blizinom šaka.
–
igla je u mapu metroa zabodena
u stanicu ispod prestižnog pozorišta,
i dok enterijer vozila treperi od kočenja
na mene pada ta ista, igla; krivim se,
njen vrh ostaje tup. retriver na reklami
za pseću hranu uvek je sit.
katolička zvona odjekuju, deca vrište
iza jevrejskog muzeja. na trenutak
mi se stvarno učini da krovovi gore.
–
ipak su podigli mnoge zgrade, kažu akademici,
socijalni-slučajevi-stanovnici, mnoge i grandiozne;
nisam nikada bavarsko pecivo vezivala za regiju,
već za koru koja meko puca. nisam ni ptice vezivala
za trgove na kojima se ponosno salutira.
u muzeju čija karta vredi kao čitav dan
obezbeđenje uzima svesku i olovku
i zapisuje nešto u mom vidokrugu:
osećam se posebno. bole me stopala i
ostaci ručka za jednu osobu
u kovitlacu kruže galerijom
ogrnuti mojim mantilom.
spotakla bih se rado o kestenje,
ali neki ljudi dobro su plaćeni
da ga svakog jutra sklone sa pločnika
–
sve je zlatno i tiho i miriše na herbarijum:
u alpskom pansionu mladi bračni par
prodaje štapove za hodanje.
svima su goli članci i prave se
da kiša ne pada, a možda i ne pada
na Nemce
žena u planinarskom domu
zaudara na mlako vino i cimet.
nešto u minhenskom
predgrađu me smiruje, verovatno
to što nikada neću biti njegov deo
–
čovek o somotske pantalone boje senfa
briše ulje iz dobro čuvanog automobila;
kapija je nemarno otvorena, a kuća obrasla u bršljan.
nešto dalje, sredovečni alkoholičar reciklira
braon staklo. deli ga od zelenog. braon, zeleno,
sve se stapa u istu sliku. park je dugačak i u njemu ljudi govore
raznim jezicima. gojazna žena nežno doziva psa na sred ulice.
čuje se mnogo više ptica nego što staje u sva ta dvorišta,
to me jedino
buni
vikend-naselja
hodaću brzo
i govoriću razgovetno:
umorila sam se od doslednosti,
tog tužnog građanskog pokušaja
da se ostane pristupačan
sanjam letnjikovce
obrasle do vrha u nepoznate biljke
koje obećavam da ću negovati
čak i ukoliko nikada ne upoznam
porodice iz kuća koje se klate
na obroncima mora kojima takođe
ne znam imena; tamo gde dirigujem obalskom
stražom, ali samo ako je ugledam prva
puštam ljude da letuju i misle šta hoće,
večeri su svejedno usamljene – pijem
špricer pored teniskih terena i čistim
šljaku ispod noktiju. to sve, u budućnosti.
večeras brinem o brodu u sred vikend-naselja,
koji stoji godinama, nepokretan, usidren, smiren:
beskorisni plivač, pod čvrstom orahovom granom
kada su ti ruke postale naborane,
neko je odvezao gromadu, punu kišnice i blata.
kada si jedne jeseni čitao Dosadu, uplašila sam se,
a bilo je jasno: krpelji će mi ući duboko pod kožu
i tu dići gradove. prestravljuje me
što nemam precizan plan. češem se,
dok ne poteče krv. dvodnevni izleti
podsećaju me da sam živa
umorila sam se od doslednosti
koja služi samo da bi makar neko
mogao da kaže kako mu nedostajem.
moj pas umire sve mirnije;
poezija tu nema
šta da traži
Fotografija: Radmila Vankoska