ždralovi
ždralovi se igraju ovako za vjetrovitog
vremena iziđe se van u širokoj odjeći
sve što sputava tijelo potrebno je
maknuti remenje zlatninu vezice
potrebno je pronaći ogradu tanak zid
uzak stup popeti se na visinu omjer tla
i iskupljena tri naprama jedan potrebno je
desnu nogu saviti u koljenu pod pravim
kutom potrebno je spojiti lopatice i
rastaviti ruke od tijela od dva uda
napraviti lažni horizont potrebno je
dlanove izviti prema van u smjeru
kazaljke spojiti bradu s prsima potrebno
je širom otvoriti oči i ostati tako dok bol
ne prođe ili dok ne padne kiša
slabost
mi sjednemo jedan do drugog zavijemo
se u obli lik i sve stvari stavimo u
epicentar neurona jednu na rub drugu na
rub treću van njega četvrtu van njega
petu nesparenu obješenjaci otklanjaju
pola stupnja od sjevera mi sjednemo
jedan do drugog i svakome kažemo pet
minuta toliko možeš da se ne ugušiš u
prstenu soli pet minuta ne budi mlak
gdje su ti nestala pluća pet minuta samo
kukavice gledaju na sat
smrt
pogasili su svjetla jedino još gori živo
vapno s gradilišta gradilište naše more
naša utvrda romanička barokna rokoko
utvrda naša dolina scenski prostor idile
ne puštaju nas na ispašu potamnjeli smo
od čekanja igraju se pastiri i voda im
odobrava pogasili su svjetla na staklu
mjesec projicira snove mi bismo dignuli
bunu mi bismo rekli svoje ne tako jasno
ne tako očito zaboga neljudski je mi
bismo se probudili samo da kažemo
kako je nježnost montirana nikoga
nismo voljeli naročito ne tako meko
netko nam pripisuje ljubav i našu kuću u
cvijeću crveni krov oduvijek si takav
htjela crveni krov i krizanteme u prozoru
gdje je majka gdje otac sva su okna
zatvorena u našem mjestu danas je
blagdan život u nezgrapnoj pirueti čije
je dijete u kolijevci pod karuselom
vrata
poželio sam se bliskosti tvoje je čelo
najtoplije zvat ću te vivian jer si bila živa
i jer sam ja bio živ toliko nam je toga
zajedničko pa i bivstvovanje šuti ne
hihoći iz tvoga grla miriše svjetlo ne
budi okrutna znaš da se bojim širina će
ubiti ljubav nabijelila si obraze laska mi
ali znam da je laž albino hrastovi tko je
još vidio takav lug zatvori se ljubavi
ionako nemamo kamo ionako si samo
svojina kroz tvoj pupak bijeli voajeri
naslađuju se samoćom
Fragmenti
Elipsa se ipak kreće i puni se oblim danima rujna,
kako je glasno, bučno i divno živjeti između obala.
Glasovi dišu u tijesku riječi, u zipkama prizemnim,
vrisak djeteta – visoka katnica sa suncem i sjenicom.
Idem odnekud, a one idu s tržnice noseći zelenu masu,
oni govore pod krovom lokala, ona se vraćaju iz škole.
Događa se preda mnom lucidno potomstvo svijeta,
očevi ga ne prate s kopna u vakuum, more nije mit.
Idem odnekud u strahu da me ne sustigne ishodište,
veliko gladno polje s bijelom točkom u središtu tvari.
Uspomene koje imam: ručak subotom, očekivanje
nedjeljom, nove vezice, kravatu ostavljenu na ulazu.
Svakako, bit će dosta za početak.
Zapovijed
Prošao sam ulicom i zavolio desetero odjednom.
Poželio sam posjedovati ljude u hektarima.
Plodna je ljubav koja ne nastoji.
Vladao sam se po načelu dobroga gospodara,
puštao sam ih da se ljube i da zarastaju.
A kada sam zatvorio vrata, iscrpljen zemljom,
stavio sam ih kraj ognjišta i ogriješio se o prvu riječ.
Jesen
Tvoja ljubav,
teški stol od cerovine.
Nosim ga pod tuđi krov.
Odredište
Svježi kruh dobar je izgovor za bijeg.
Potreban je i neodgodiv.
Nemamo, doduše, meso,
juhu, krumpir, ostalo povrće,
ali imat ćemo kruh,
svježi kruh po koji žurim.
Da, kusur ću ti vratiti.
Pokušavam zadržati unutarnju toplinu,
zrak u mene ulazi silom.
Lijepa je jesen, volim jesen.
Autosugestiju nikada nisam svladao,
konzultirali smo se međusobno.
Nijedan od nas četvorice nije trpio jesen,
petog smo ubili u proljeće.
Pazi na nagazne mine, opasno je.
Staza je tako duga i to me tješi,
zaprepastila bi me blizina odredišta.
Pa, ipak, možda se kruh prodao
ili je tvrd kao kamen,
ili je raženi, a takav ne volimo.
U tom slučaju, put bi se morao nastaviti.
Ili je hladan,
ili su ga prerezali na pola,
ili mu kalup nije kako spada,
u tom slučaju – svakako nastaviti
do samoga kraja
gdje peku svježe kruhove.
Staza je tako duga i to me tješi,
koračam polagano stajući na svaku crtu.
Dijalog
Od njihovih se cipela sužavaju zjenice,
to mora da je ljubav jer zasljepljuje,
to mora da je jer je
elegantna
i gnječi jezik i izbacuje ga
kao gvalju crnih konopaca:
daktilski, dekonstrukcija, dijalektički
diskrepancija, diskurs
i onda se prijeđe u idući niz.
Ja laštim podove,
oni se vole u svojoj snazi,
oni vole samo na slovo d,
ja sam prostor između riječi.
Neprimjetan sam,
moćan sam.
Klepsidra
S mojim početkom krenula je krv.
Imao sam oči,
neuspjeli balon sapunice
prekinut u raskorak.
Imao sam maleno tijelo
s neznanim vrhom i podnožjem,
izvrtali su me i tražili.
S mojim početkom krenula je krv
od vrata prema nogama
i ostavila me odsječenog.
Taloži se crveni pijesak u koraku,
mora doći
to spasonosno vrijeme obrtanja:
past će
ili će ga politi vodom
