STRANE
Počeci… Kolaps?
BEGIĆ
Kolaps i početak su donekle isprepleteni, jer prvi broj Kolapsa i računam nekim ozbiljnijim početkom, makar sam i prije toga pisao, i objavljivao pjesme. Ako me sjećanje ne vara, prva pjesma mi je objavljena u časopisu Album, a redakciji ju je poslao moj tadašnji cimer. Tih dana sam živio i studirao u Sarajevu, a u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru je organizovano poetsko veče na kojem su učestvovali Marko Tomaš, Nedim Ćišić i Kenet Bakamović koji je čitao moje pjesme. Davno je to bilo, možda 1997., ili možda godinu dana poslije. Nedugo poslije te poetske večeri sreo sam se s Markom i Nedimom, na jednom od sastanaka redakcije časopisa ‘Nepitani’. Bilo je to prijateljstvo na prvi pogled. Iz ‘Nepitanih’ su nas najurili zbog opstrukcije koncepta časopisa, ali su nam obezbijedili da započnemo nešto svoje. To nešto naše smo nazvali Kolaps… Na početku smo zamislili da objavljujemo četiri broja godišnje, ali nije prošlo mnogo da bismo shvatili da nemamo discipline za to. Krajnji rezultat – deset izdanja Kolapsa za desetak godina njegovog postojanja. Bila je to dobra vožnja.
STRANE
Ranije si na pjesničkim večerima odbijao čitati svoju poeziju, tj. čitao je neki drugi u tvom prisustvu; zašto i da li se nešto promijenilo po tom pitanju?
BEGIĆ
Vrlo je jednostavno, ne smatram se dobrim interpretatorom. Polazim od toga da samog sebe ne bih slušao, a zašto bi me onda slušali drugi. Dodajmo tome da sam i tremaroš, ne volim stajati ispred ljudi, to nije pozicija koju rado biram. Vjerovatno mi zato pisanje odgovara, jer to mogu činiti sam, izoliran od svega i svakoga. Kad god sam u mogućnosti odbijam i izbjegavam javne nastupe, to se nije promijenilo. S tim da mi je sada malo lakše odbijati, pošto imam fizičku izmještenost na svojoj strani. Mogu reći – nije do mene, krivi su okeani i značajan broj kilometara. S vremena na vrijeme, kad se prilika pruži izazovem samoga sebe, prihvatim i čitam, baš da vidim da li se nešto promijenilo. Tako je bilo prošle godine, na karipskoj obali Nikaragve, u Bluefieldsu, tamo sam jedva pristao da nešto pročitam, i poslije sam teška srca priznao poraz samome sebi, i dalje se ne osjećam ugodno dok to činim.
STRANE
Marko Tomaš o tvojoj poeziji kaže: Ne postoji tako uporna, duga i tužna kiša. Ni tako neutješna ljubav. Ni tako sanjarske noći ne postoje više nigdje osim u tvojoj poeziji.
Je li Marko u pravu?
BEGIĆ
Ne znam je li u pravu, ali cijenim njegovo mišljenje. Čak i kad nije u moju korist. Nas dvojica smo prošli toliko toga zajedno, od Kolapsa i prvih knjiga koje smo objavljivali zajedno s Nedimom Ćišićem, do ovih dana kada smo tu avanturu ponovili split zbirkom ‘Ponoćni razgovori’. Dodaj tome sve zajedničke šetnje, akcije i planove…
Hoću reći, Markov i moj doživljaj poezije je poprilično sličan. On je, na kraju krajeva, zaslužan što su stigle do Muamera Spahića i Izdavačke kuće Vrijeme. Da nije njega još uvijek bi skupljale nikaragvansku prašinu. Možemo reći da je Marko kumovao objavljivanju ove knjige, i zajedno sa Damirom Šodanom je njen urednik.
Što se tiče same poezije, moje ili bilo čije, i doživljaja iste – ono šta osjećaš dok je čitaš, jedina je istina, to svako od nas otkriva za sebe. Takav je barem moj odnos prema poeziji.
STRANE
Managva, odakle Mehmeda Begića u Nikaragvi?
BEGIĆ
U Managvi, Nikaragva, živim, dok za časopis u Panami pišem. Iskreno, ne bih imao ništa protiv da preselim u Panama City. To je grad koji svakom preporučujem.
Verzije tekstova koje pišem za Panamu objavljuje Žurnal. Urednik Žurnala je predložio da se moja kolumna zove ‘Pisma iz Paname’. Ispalo je da obojica smatramo da je jednostavnije često najbolje, i odmah sam prihvatio njegovu ideju, uz koju je išla prava argumentacija – Mark Knopfler ima ‘Postcards from Paraguay’, ovo bi mogla biti ‘Pisma iz Paname’.
STRANE
Je li sloboda poput haljine na vjetru?
BEGIĆ
Sloboda oduzima dah kao haljina koju sam zamislio. Načini na koje se vjetar s njom poigrava hipnotiziraju. Samo treba paziti da je taj isti vjetar ne odnese bestraga.
STRANE
Muzika i poezija (pjesnici među muzičarima i muzičari među pjesnicima)?
BEGIĆ
Lou Reed, Leonard Cohen, Nick Cave… bolje da se tu zaustavim, da ne komplikujem, jer vrlo lako bi se ovo moglo pretvoriti u listu. Neka njih trojica ostanu sveta trojka, i ne nužno tim redoslijedom, tačnije redoslijed nije bitan. S tim da je Lou Reed najbolji muzičar. Cohen bi onda mogao biti najveći pjesnik. Cave uz The Bad Seedse je pravi balans jednog i drugog. Tako nekako. Ali kako da ne spomenem Tinderstickse ili Toma Waitsa? Kako da ne nastavim nabrajati…
Sada razmišljam koji song bih mogao izdvojiti kao vrhunsku poeziju, i to je tek nezahvalno, ali recimo, uvijek sam se divio vještini kojom je Vlada Divljan napisao pjesmu ‘Rusija’, taj neočekivani opis ljubavi u njoj je, usudiću se reći – savršen. Rastao sam uz ‘Rusiju’, zanimljivo je kroz godine shvatati njene nijanse i besmrtnost.
STRANE
U prethodnoj zbirci Savršen metak u stomak na kraju knjige imamo finalni soundtrack, može li soundtrack za Sitne sate?
BEGIĆ
Tu i tamo sam se poigravao i sa soundtrackom za Sitne sate, ali ne agresivno kao što sam uradio za Savršen metak u stomak. Tako na web stranicu RBT (http://radiobluetuesday.cyberartcentar.org/ ) postavljam razne varijante soundtracka za ovu knjigu. Ali to je više eksperiment, ostavljanje tragova onog što sam slušao u periodu dok sam pisao pjesme i šta slušam sada. Savršen metak u stomak je bio druga priča, finalni soundrack je dio knjige, utkan je u nju. Barem meni. Sitni sati u Managvi su oslobođeni tog pritiska.
STRANE
Obavezna literatura, kojim piscima i knjigama se vraćaš?
BEGIĆ
John Fante, Leonard Cohen, Jack Kerouac, Ferlingetti i ostali beatnici, Raymond Carver, Adam Haslett, Chuck Palahniuk, Bukowski, Paul Auster…
Posljednja knjiga koju sam čitao i kojoj ću se definitivno vraćati je roman Selvedina Avdića Sedam strahova. To je nešto fenomenalno.
