Moja kafana
Moja je kafana prazna. Jedna oronula kuća
Na kraju sela, s prozorom u mjesečinu.
Tu sâm nalijevam čaše i pijem do svanuća
I prizivam drage, odsutne, u samotničkom vinu.
I najednom začujem glasove, bas i harmoniku:
Sve što je duša mogla, a nije znala (ni smjela)
sada se, riječ po riječ, slaže u sjetnu kroniku
I ljubav završava prije no što je i započela.
Moja je kafana prazna. Tek ubogi stol i stolica
Gdje sjedio je nekad bezbrižni kočijaš beskraja
Što je puštao zmajeve i tjerao dječja kolica
U radost i u visinu, u obzor gdje se spaja
Moja duša s plavetnilom, srce sa zavičajem.
Ljudsko je zlo veliko i sveobuhvatno, malo
Je ptiče ljubavi i drhtavo. A sve od sebe dajem
Da sačuvam neuhvatljivo, jedino preostalo.
Moja je kafana prazna. Duh lavande i šuma
Tamjan su duši onih što smijeh im je prerezan.
Oni se smiju nad labirintom, prašinom moga druma
Jer ne razumiju strah, ni razlog da bude se oprezan.
Kako ću ti prepoznati lice u tom rajskom obilju
Što leži na rubu ubogoga hercegovačkog sela?
Htio bih te voljeti u vinogradu, u medu, u divljem bilju
Al’ ljubav završava prije no što je i započela.
