Rilke
Bablje je ljeto dvadesetog vijeka.
A ti još uvijek šećeš rosnim vrtovima
Praga i Beča. Počinju nove vojne
U kojima novi kadeti oblače
Odore predaka, a ti i dalje snatriš
O nježnoj, tragičnoj ruskoj pjesnikinji
O plavim i ljubičastim hortenzijama
U danu kada završava ljeto.
Kameno, željezno, bakreno doba
Doba slitina. Silikonski vijek, era ugljena
Mlada parka nevidljiva lebdi
Nad tršćanskim morem, slijediš joj trag
Dok moja noga kroči po razvalinama
U kojima skrivene vrebaju Erinije
O pobjedi tko govori. Preživjeti sve je.
Na početku novog stoljeća počinjem
Pisati, ali ruka mi drhti. Izlazim u
Baštu, na nebeskom plavetnilu znak:
Dvije duge bijele crte, iz trupla
Nevidljivih zrakoplova tvore križ
Živim svoje posljednje dane.
Umjesto molitava, Sabaotu prinosim
Stihove o ljubavi koja je nestala
Na visokim alpskim vrhuncima
Pretvorila se u oblak. Dvadeset
Prvo stoljeće pero okiva ledom i
Wer, wenn ich schriee, hörte mich
denn aus der Engel Ordnungen?
Valcer
Kao autobus na izlokanoj cesti
njišemo se, ne mareći za pravac
Radosti smo poništili u koracima
U ušima sa odisejskim voskom
Na vjetru, kome ne zna se pravac.
U svibnju osjećamo miris jeseni
Svaki dan zborimo o povratku ušću
Naši su simfoničari ciganska kapela
Mi plešemo, mi plešemo u svibnju
I lipnju, jao, što nose miris jeseni.
Oh, riječi, riječi, riječi beskućnice
Što rojite se u sumrak kao zalutale
Pčele. O jeseni, što stižeš u proljeće
Mamiš nas svojim trulim jabukama
I tjeraš u beskraj riječi beskućnice.
Isusov magarac
Utemeljitelj islama
U nebo je uzletio na konju.
Bog je jedan i
njegov je poslanik
Muhamed.
Aleksandar Makedonski
Jahao je konja Bukefala
Kojeg nitko drugi
nije umio jahati
I zahvaljujući Bukkyju
Stigao sve do Indije.
Isus je u Jaruzelem ujahao
Na magarcu. O tom
Krotkom stvoru škrto govore
Svete knjige.
Bizantski apokrif veli:
Magarac se ožalostio
Kad je vidio čovjeka na križu,
Te se okrenuo na drugu stranu
Da ne bi gledao.
A on, magarac,
Ne mari za te rasprave
Ne voli se kititi
Tuđim perjem
Spokojno pase
Ispred konobe
Striže ušima.
Šerbo
Što državnici nisu mogli
dugim pregovorima
Ismet Alajbegović je
U trenu završavao
Harmonikom.
Ratnici bi odložili koplja
I začas se
Uhvatili u kolo.
Vitak, s tamnim naočalama
Tražio akorde u mahalama
Na zelenim obroncima
U oskudici raskoši
U raskoši bijede
Pa ih je njegova Dallape
Izručivala u tamne gostionice
Gdje točilo se vino, med i
Suze.
Il’ je vedro il’ oblačno
Pjevati se mora bez napora
Govorio je, kao kad voda
Iz zemlje navire
Kajda ima biti ljubavna
Balada ujedinjuje Bosnu.
Umro je četiri godine prije
Sarajevskog potopa.
Nove vlasti dale su mu ulicu
Na Stupu, u predgrađu
Jedan blatnjavi sokak
Gdje su živjeli Hrvati.
U hladnim zimskim večerima
Kažu ponekad se ukaže
Iza katoličke crkve
Sa bisernim akordeonom
Svjetlucajuć zlatnim zubom.
U siječnju, studenom i listopadu
Bruje njegovi molovi
Za nestalim susjedima
Kroz razbijena okna.
Koze
Petru Gudelju
Na radionici kreativnog pisanja
U Bečkom sveučilišnom kampusu
Mladoj pjesnikinji objašnjavam
Kako su u poeziji, kao i u životu
Neke stvari neobjašnjive.
Ona se zove Leni Esterházy
Prozračna je i magnetična, kao zavodnice
Sa Klimtovih slika, divna i davna
Adele Bloch Bauer.
I pita o višestrukom značenju metafore
“Metafora je dječji jezik”, pokušavam
Biti jezgrovit, mada ni sâm stanovite stvari
Nikad sebi neću moći objasniti.
Kao matematiku metafore
Kao pljačkanje siromaha na svjetskoj burzi
Kao mlade fanatike islama što se raznose ekrazitom
Kao teoriju crnih rupa.
Kao činjenicu da ja, pjesnik-izbjeglica
Tumačim tajnu umjetnosti djevojci
Čiji je pradjed svirao violinu u Bečkoj operi,
Dok je moj čuvao koze u Iliriji.
Znanstveno je dokazano
Uspomeni Michaela Schröna
Da se knjige, u kojima su tiskane
naše pjesme, same od sebe raspadnu
Za četiri stoljeća, krenu za nama
U prah.
Da je na planetu Veneri,
Kao i nama u Bosni,
Jedan dan
Duži od godine.
Da stanice našeg tijela umiru
I regeneriraju se,
tako da za pola stoljeća
U tijelu više nema
Niti jedne iste.
Da ljubav traje prosječno tri
Godine, a posmrtno živi dugo
U sjećanjima, pjesmama.
Da je potrebno aktivirati
sedamnaest mišića lica
za smijeh, a četerdeset i tri
za plač.
Da, kad se ugasi
Jedna zvijezda na nebu
Njezin sjaj do nas dopire
Još godinama
Ona i mrtva sja.
(Iz knjige “Himna poraženih”, koja najesen izlazi iz štampe u izdanju zagrebačkog VBZ-a)
Fotografija: Hika Berbić
