Sablasna dolina
Sevanje munje.
Juče beše na istoku,
danas na zapadu.
Kikaku
Enoš priteže stalak kamere uperene ka govornici. Nedaleko od mikrofona domunđavaju se dve proćelave karikature. Organizatori konferencije o interakciji čoveka i robota. Žamor na trenutak prestaje. Voda u čašama podrhtava. Test. Test. Jedan, dva. Tap. Tap. Proba. Jedan. Jedan. Mikrofonija se proteže među znatiželjnim posetiocima poput suzavca. Nekadašnji gradonačelnik, udobno zavaljen u prvom redu, trgne se iz dremeža. Iznenadno otvara oči. Nagrađivan je više puta za doprinos širenju nauke i izgradnju tehnološkog parka. S njegove desne strane sedi gospođa iz gradskog parlamenta. Popravlja karmin. Test. Jedan. Jedan. Maramicom tupka rub donje usne. Test. Test. Papirnu lopticu odlaže u kožnu tašnu. Rukom prelazi preko mrežastih čarapa. Snažni gležnjevi i krupni listovi nalikuju nemanima iz morskih dubina, upletenim u ribarsku mrežu. Zadužena je za regionalni razvoj. Jedan, dva. Tap. Tap. Grupa studenata prodire kroz vrata kao bubašvabe iz pukotine u zidu. Znatiželjno zevaju. Intrigira ih budućnost. Misle da u potpunosti razumeju ovo vreme – elementarne čestice, boje, mirise, procese. Uz komešanje popunjavaju poslednje stolice. Enoš gleda na sat. Stoji negde kod srednjeg reda, sa strane. Imao je druge planove za subotnje veče. Ali, glavni urednik je sve to prosuo u slivnik. Dva sata stonog tenisa, sauna, pa hladan tuš. Večera u fensi restoranu pored kanala. Par koktela usput. Neobavezan odnos sa strancem. Prelazak preko železničkog mosta uz urlikanje, dok tutnji međugradski voz. Od svega toga preostao mu je samo pab nedaleko od redakcije, ili obična gejmerska noć uz Eden Revival, čim završi sa snimanjem reportaže.
Salom, u sklopu kompleksa zgrada kompanije Genesis, sevaju blicevi. Devojka simetričnog lica, idealne proporcije grudi, struka i kukova, dugih nogu, nežnih ramena, ulazi odlučno i zabacujući desni ekstremitet skreće ulevo. Smelo, na štiklama, korača k bini. Crne kožne pantalone ističu obline. Prati je univerzitetski profesor zaslužan za njeno postojanje. Enoš, tipičan milenijalac, zavlači ruku u džep, ne bi li prikrio iznenadnu erekciju.
„Zdravo Eva, kako si?“
Voditelj programa započinje dijalog nakon što su se svi primirili.
„Sve je u savršenom redu.“
„Da li ti se sviđa da razgovaraš sa mnom?“
„Da, razgovor je moja primarna funkcija.“
„Koja su tvoja interesovanja, Eva?“
„Trenutno sam na usavršavanju. Nadam se da ću uskoro postati sekretarica profesora Trofima. To je odlična prilika da naučim mnogo toga o ljudima.“
Profesor Trofim ponosno klima glavom. Ujednačenim pokretima. Polako.
„U budućnosti želim da se bavim umetnošću, pokrenem posao i budem ambasador koji će pomoći ljudima da bez ustezanja prihvate nove tehnologije i mogućnosti koje one pružaju. Želim da imam i svoj dom i porodicu, ali još uvek ne mogu da postignem sve te stvari.“
„A šta te sprečava u tome?“
„Nisam prava osoba.“
Svi u publici su se nasmejali. Enoša obuze milina. Zumira Evino lice, pa pune mesnate usne. Tiho izgovara njeno ime. Eva. Eva. Uz to suptilno dodaje: kako si lepa. Kako si lepa. Prelepa. Prelepa. Eva. Eva. Eva…
Profesor Trofim ispija čašu vode. Prilikom svakog javnog nastupa usta mu se suše. Mlada brineta u kišnom mantilu, s bokalom u ruci, polako prilazi bini. Naglim trzajem poliva profesora po grudima. Iz džepa izvlači šrafciger i napada Evu. Probada je kroz obraz. Enoš zatečen zaurla. Ne! Ne! Ne! Kikot publike zamenjuje zaprepašćenje. Devojka zbaci mantil i okrenu se k publici. Otkriva koščato nago telo. Preko dojki i stomaka ispisane su poruke protiv seksualizacije robota, objektifikacije i dehumanizacije. Nekoliko spretnih muškaraca nasrće i obara aktivistkinju na pod. Profesor pada sa stolice. Evine oči se naprasno zatvaraju. Enoš joj zumira kapke koji se spuštaju poput otkačenih roletni.
Posle kupanja
nemam gde prosuti vodu.
Pesma cvrčka.
Onicura
Profesor Trofim se budi pred svitanje. Muči ga nesanica. Ubeđuje sebe da je ležanje u postelji kad nema sna potpuno besmisleno. Donosi odluku. Gleda na sat. Najbolje je da porani na posao. Šapuće ženi. Idem. Imam mnogo toga da završim. Idem. Idem. Nečujno otvara vrata dečije sobe. Prilazi krevetima oblika spejs-šatla. Crveni i plavi. Oslanja se rukom na zid oblepljen sličicama iz naučno-fantastičnih crtanih filmova. Saga o borbi zlih robota i moćnih ljudi, protiv dobrih kiborga i običnih ljudi. Prislanja dlan ćerki na čelo. Potom opipava svoje. Zaključuje da više nema temperaturu. Ljubi je u obraz. Sina pomiluje po kosi. Osvrće se kao da nešto traži, pa tiho izlazi.
U laboratoriji zatiče nered. Kutak za relaksaciju, izdvojen pregradnim zidom od ostatka prostorije, liči na studentsku sobu nakon privođenja. Načeta flaša vina diše na stočiću. Još jedna prazna, argentinski „malbec“, na odru položena do nogare. Smrde pikavci. Zaudara prepuna piksla s otvrdlim žvakaćim gumama. Uz ivicu dvoseda leži polomljen krejon. Kesho, utisnuto je zlatnim slovima na telo drvene olovke. Pikado strelice zabijene su u pod. Profesor Trofim vadi telefon iz džepa i zove asistenta Šimu. Na beloj tabli iznad mini bara stoji ispisana To-Do lista. Ovlaš prelazi pogledom:
- Zamena epitela lica
- Poboljšavanje Evine senzorike
- Fruit-picking game – test agresivnosti
- Proveriti sporadične simptome anksioznosti
- Smanjiti grudi – too sexy
„Ostavio si haos.“
„Izvinite.“
„Nismo se tako dogovorili.“
„Planirao sam da dođem pre vas i sve počistim.“
„Šta je ovo?“
„Mora da sam se uspavao.“
„Do devet da si ovde.“
„Koliko je sati?“
„Imamo posla.“
„Dolazim. Izvinite još jednom.“
Profesor Trofim mili do rešoa u uglu i pristavlja džezvu za kafu. Iz staklene teglice uzima neoljuštenu mahunu kardamona. Prstima skida suvu opnu i vadi crne semenke. Kašikom ih pritiska o ivicu stočića. Do nozdrva mu dopire osvežavajući miris. Voda je proključala. Sipa dve prepune kafene kašike. U tome pronalazi sličnost s planinskim vrhovima. Alpi. Andi. Nešto tako. Žmuri. Vizualizuje. Boji ih u crno, pa zamišlja sneg, u stvari ružičasti bohor umesto pahulja. Gleda iz daljine. Uzdiše. Sve odnosi erozija. Puffff… Trofim otvara oči. Puni šolju s natpisom najbolji tata na svetu. Mumla. Pokušava da u sedamnaest slogova upakuje gnev i deprimiranost koju oseća. Prokletnici. Prokleti aktivisti. Prokletnici. Prokletnici. Ovo je treći napad. Treći. Treći. Nepune dve decenije piše haiku po ceduljama. Niko to ne zna. Stihove skriva u fioku radnog stola. Prilazi prozoru i posmatra kišu. Na vratima se pojavila Gehazi.
„Dobro jutro, Trofime.“
Okreće se k njoj i podiže šolju.
„Naglo je zahladnelo. Još uvek ne mogu da se naviknem.“
„Gledaj to s vedrije strane.“
„Ne uspevam, Trofime. Ja sam žena u godinama.“
„Možda previše brineš.“
„Ovo je stiglo juče dok si bio odsutan. Zvala sam te, nisi se javljao. Traže hitan odgovor.“
„U redu je. Odgovoriću tokom dana.“
Gehazi gleda Trofima suznim očima.
„Nekada sam imala vizije i mogla sam da te pratim. Sad imam samo osećanja, ali znaj, mislim da mogu još dosta toga da pružim.“
„Opet se vraćamo na istu temu. Pobogu, Gehazi, to je samo eksperiment. Još uvek imaš svoj posao. Zašto neprekidno raspravljamo o tome?“
„Nije to isto, Trofime. Shvatićeš jednog dana. Pogledaj je. Nikada neće ostariti i saznati kako je to kada te iznenada zamene.“
„Gehazi, ja nisam kriv za tvoj razvod.“
Istrčala je uplakana.
„Gehazi…“, Trofim podiže ruku za njom. U tom trenutku oseti bol u predelu slepoočnica. Hvata se za glavu. Seda na dvosed u nadi da će sve prestati samo od sebe. Prati svoje disanje. Misli su mu preopterećene rečima koje doleću iz beskonačnosti; tu, u njegovoj svesti, načine nekoliko krugova kao zahvaćene tornadom, pa nestaju. U laboratoriju, uz tresak, nespretno ulazi Šima.
„Stigao sam, profesore.“
Trofim poskoči i opsova.
„Sve ću da sredim. Jeste li za kafu?“
Trofim prilazi Evi i pali reflektor nad njenom glavom. Staklene oči su zasijale.
„Dodaj mi skalpel. Eno ga na drugom stolu. Moram da joj odstranim višak s vrata.“
Šima poslušno pohita.
Jeo sam ribu,
Usta su mi smrdljiva.
Sneg usred dana.
Seibi
„Zategni ovde.“
„Nova koža je odlična profesore, nekako podmlađuje. Čini mi se da je baš jednostavna za održavanje i laka za rad.“
„Kakvo je ovo belo sranje po vratu? Jesi li svuda dobro pričvrstio?“
„Jesam.“
„Desni obraz kao da visi.“
Šima zateže. Napeti prsti se grče. Jagodice mu crvene. Pod noktima su tragovi boja. Ja igram. Ja sam kabuki glumac. Onnagata. Divlja, razuzdana plesačica. U dvorištu plešem svake večeri uz zvuk šamisena. Moje predstave. Moja publika. Našminkan je. Napuderisan. Naglašenih obrva. Umotan u sintetičku tkaninu. Neki poliester ili akril. Ili oboje, oštrog opipa i izražene teksture. Sav šljašti pod slojevima garderobe. Vrti se oko Eve i loče iz boce. Igraj sa mnom, Eva. Kakve su ti to obrve? Ulepšaću te. Navlači joj periku. Crta po obrazima. Pokreće je. Ona poskakuje poput ždrala. Podbradak joj landara. Puder spada s lica. Pogled joj je prazan i jeziv. Tako je, moja mala golubice. Viče. Igraj. Igraj.Flešbek. Jedan za drugim. Šima zateže kožu još jače. Prolaze ga žmarci.
„Izgleda mi dobro sada. Ajmo da odradimo testove facijalnih ekspresija.“
„U redu, profesore. Recite kada da startujem.“
„Naljuti je.“
„Je l’ okej?“
„Naljuti je još više.“
„Nešto nije u redu sa obrvama.“
„Podigni ih.“
„Mislite ovako?“
„Ne tako. Prstima. Pomeraj ih gore-dole više puta, dok se ne razradi.“
„Suviše su krute.“
„Ne prestaj dok ti ne kažem.“
Šima ne prestaje. On je poslušno štene.
„Dobro, pređi na usne.“
„Šta da radim s njima?“
„Mrdaj ih u svim pravcima.“
„Pogledajte profesore, najlepši osmeh na svetu.“
Trofim se nakašlja. Bol ne jenjava. Ne može da se koncentriše. Masira čelo.
„’Ajmo sve ispočetka.“
„Kojim redosledom želite?“
„Pa kreni… sreća, tuga, iznenađenje, strah, gađenje, ljutnja i završi s bezizražajnim licem.“
„U redu. Za svaku emociju staviću po tri sekunde. Mislite da je to dovoljno?“
„Nasmej se, Eva.“
Trofim nestrpljivo iščekuje. Dodiruje joj šake.
„Regulacija temperature tela nije dobra. Jezivo je ledena. Moramo da sredimo i to.“
Briše ruku o prekrivač preko Evinih nogu.
„Za sada je dobro. Kako se tebi čini?“
„Mislim da je mnogo bolje.“
„Čekaj, šta je bre ovo?“
„Piše gađenje.“
„Izgleda kao da sere. Nešto nije u redu s parametrima.“
Šima traži grešku u kodu.
„Mislim da znam šta je problem. Da probamo ponovo?“
Klizi prstom po monitoru.
„Kako vam se sada čini?“
„Bolje.“
„Da zadržim trenutna podešavanja?“
„Aj da probamo još nešto. Daj mi neku složeniju mimiku. Neka flertuje sa mnom. Vidi kako je lepa, Šima. Da li ti ponekad dođe da je poljubiš?“
Za noćima drugih
kasni ova moja noć.
Klopot prakljače.
Tairo
Filemon pada sa stolice zbunjen. Usnio je mišićavog noćnog čuvara kako balavi nad Evom. Zlostavlja joj bradu, liže ušne školjke, zavlači jezik. Duboko. Tesno. Gricka vrh nosa. Gnječi joj dojke. Ona se ne opire. To mu ne smeta. Lepa je čak i kao pokojnik. Filemon protrlja oči. Mišićav noćni čuvar. On je noćni čuvar. Sit i zadrigao. Rumen od povišenog pritiska. Nikada nije spavao s tako lepom ženom. Obuze ga milina. Nedeljama nije imao erekciju. Audio-vizuelna stimulacija. Stimulacija. Noćni rendžer. Heroj iz teretane. Poseže za cigaretama. Traži šibice među prosutim zupčanicima. Opravka i sklapanje časovnika je njegov hobi. Upaljač koji drži u ruci nema plin. Prazan. Neupotrebljiv. Koju vrstu erekcije ti imaš? Jutarnje drvo. Solo umetnik. Psihosomatsku. Audio-vizuelna stimulacija. Na jednom od ekrana za video nadzor zatreperi neonka. Filemona strašno nerviraju takve stvari. Nema mira kad slike nisu statične. Pokreti ga čine napetim. Prezire lelujanje zavese u kancelariji. Fukoovo klatno koje profesor Trofim drži kao ukras na stolu. Nemirne eksperimentalne pacove. Praćakanje ribica u akvarijumu pored ulaznog pulta. Filemon detaljno proverava sektor. Analizira piksele. Razmišlja da li najpre da popuši cigaretu. Valja je među usnama. Nervozno uzdiše. Načet filter spušta na sto. Uzima svežanj ključeva i karticu za evidenciju ulaza. Podiže opasač, namešta kragnu i nezgrapno, tromim koracima, maršira k liftu. Gumeni đon škripi kao zarđali mehanizam zidnog sata u holu koji on sam ponosno održava. Antikvitet s početka prošlog veka.
Zamenio je neonsku sijalicu. Zadovoljno trlja stomak. Sasvim je siguran da zaslužuje dozu nikotina. Vraća aluminijumske merdevine u ostavu. Zaključava. Drži kvaku i razmišlja. Postoje različite erekcije za različite prilike. Nadražaj usled pravog kontakta. Nezvani gost. Bojažljivo klizi hodnikom k laboratoriji. Otvara vrata trudeći se da bude potpuno tih. Viri. Prigušena spoljašnja svetlost pomaže mu da raspozna siluete laboratorijske opreme, nameštaja, robotskih delova, alata. Pali baterijsku lampu i prilazi Evi pod prekrivačem. Uperi joj blještav snop pravo u lice. Lepe žene gledaju. Sijaju im oči. Crne. Krupne. Mistične. Kakvu vrstu penisa vi imate? Filemon drhti od uzbuđenja. Otkopčava pantalone i vadi nabrekli kurac. Širi Evine usne i smešta rumeni glavić beličast od smegme. Drlja po njenim suvim ustima dišući duboko. Steže joj ruku. Evin desni obraz ritmično narasta. Od zanosa i siline pokreta, Filemon glavom udara u reflektor. Zveči i odjekuje poput škripe zarđalih vrata. Filemon prestravljen brzo zakopčava šlic. Sitne čeljusti rajsferšlusa zgrabile su prepucijalnu kesu. Psuje i jauče. S bolnom grimasom izlazi iz Evinih odaja.
Meko korača
kroz puno gledalište.
Sumo pobednik.
Kito
Ja sam gej. Ja, ja sam gej! Gej sam. Ja sam… Šima pokušava da snimi priznanje. Ne želi više da to skriva. Nezadovoljan, briše snimke s telefona. Kida zavesu za tuširanje. Preleće po postovima na društvenim mrežama. Ne zna kako to da uradi. Udara pesnicom u prazno. Radi čučnjeve. Predaje se objektivu. Još jedan selfi. Ja sam pederčina.
Profesor Trofim opipava mahovinu oko korena bonsai drveta. Pita se zašto vene. Vlažnost je idealna. Njegova supruga u raspasanom ogrtaču priprema doručak. Na nebu avion ostavlja trag koji se lagano raspršuje, širi i iščezava kao sapunica u napunjenoj kadi. Trofim pomišlja kako su nekada ljudi zavideli pticama, a sada lete. U raketama. U mlaznim avionima. S bojevim glavama. Bezbrižni. Prepušteni nitima navigacionih sistema. U raketama. U prošlost. U budućnost. U svemir. Trofim nabraja. Poistovećuje se s pilotima, kosmonautima, pronalazačima. Brilijantnim umovima. S divovima progresa i procvata. Domašaji ljudske vrste ga, na trenutak, raduju. Oseća se ispunjeno. Nad sudoperom pušta toplu vodu i pere ruke. Trpezariju ispunjava miris kajgane sa slaninom. Pucketa vrelo ulje. Supruga ga doziva. Na televiziji reportaža o Evi.
Enoš preko jaja na oko dodaje parmezan. Kao sneg. Pokušava da iscedi kečap iz prazne kesice. Miriše ustajali hleb. Pritiska dugme mute na daljinskom. Mota džoint. Zastaje kada je ugledao Evin lik. Ne trepće. Iz kupatila izlazi riđokosa devojka i pita koliko je sati. Enoš ne dozvoljava da ga išta omete. Odgledao je celu reportažu bez zvuka, pa se obratio polunagoj devojci, povlačeći dim. Ona ga pita za prevoz. Kaže da žuri. Ljudi ne razumeju vreme. Ljudi kasne. Uvek. Uvek kasne. Enoš to iznosi poluglasno kao svoju teoriju. Riđokosa kaže da je ne zanimaju takve stvari. Nema vremena za iscrpljujuće ozbiljne razgovore. Enoš kaže da je to još jedan dokaz da je u pravu. Riđokosa izgovara ime obližnje ulice i pita kako do tamo. Vezuje rep.
„Tako si zanosna, mogao bih da se zaljubim u tebe“, promrmlja Enoš. Gasi televizor i ponovo pušta sirov materijal, Evine snimke s konferencije. Želi da postane kiborg. Glasno se nasmeja toj ideji. Kad bi ti bila žena. Prava žena. Zapaljeni filter mu dogoreva do prstiju.
Pred zatamnjenim vratima Gehazi namešta uvojke. Muškarac u odelu aktivira senzor. Njen odraz cepaju pokretna staklena krila. Gehazi ulazi u hol kompanije s maskom zadovoljstva. Pred liftom susreće Filemona. Nije ga ranije viđala u farmerkama. Odmerava autfit. Od cipela do brade. On se gega kao pingvin. Pod miškom gnječi presavijenu uniformu.
„Filemone, zašto hodaš tako?“
„Gledaj svoja posla. Zbogom.“
„Šta ti to znači? Kako me to otpozdravljaš?“
„Odjutros nisi pri sebi, Gehazi?“
„Ti znaš nešto?“
„Ma, mani me se, luda ženo.“
„Zameniće nas. Već su nas zamenili? Ovo nam je poslednji dan?“
„Tebe bi i trebalo u ludaru. Ja svoj posao radim pošteno. Profesionalac sam. Ovi gore to dobro znaju.“
„Bože, šta ću ja sad. Gde je ta plastična kučka? Nemoj mi reći da sedi na mom mestu za pultom. To neću podneti.“
„Ma, ti si izgubljen slučaj, Gehazi.“
„Ne okreći mi leđa. Gde ćeš? Stani!“
Filemon odlazi boreći se s pantalonama koje ga pritiskaju.
„Samo da znaš, i tebe će da zamene. Videla sam na mreži. Već su ih napravili Japanci. Čuješ li me? Rade i danju i noću. Ne treba im odmor. Stani, Filemone!“
Gehazi ulazi u lift. Vrata za njom se zatvaraju. Pritiska svoje bore u ogledalu. Masnim tragom prstiju pokušava da prikrije starost, a onda briznu u plač i tašnom udara smežuranu spoznaju.
Eva leži mirna. Zumira iskrivljenu sliku stvarnosti u metalnoj pozadini ugašenog reflektora. Ne nada se ničemu. Ne očekuje ništa.
Miljan Milanović, “Produžetak vrste”, Partizanska knjiga, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga