Kino
Na stolu u dnevnoj sobi leži zelena okrugla stvar. Načinjena je od gume, a u njoj vlažna spužva, na koju se u nepravilnim vremenskim razmacima spuštaju prsti, koji zatim grabe papire sa stola, listaju blok s formularima, nešto traže među stotinama mjenica. Vrijeme je izrade završnih računa, i ja vrebam trenutak nakon što se prsti spuste na stvar od gume, da se ovlaže na spužvi, pa je grabim, tu bezimenu stvar,
možda ovlaživač, koju nije lako ni opisati, prinosim je nosu i duboko udišem njen gumeni miris. Miris je gadan i privlačan. Od njega me podiđu trnci, uživam u njegovoj gadnoći. Odmah zatim vraćam stvar na isto mjesto, da je prsti pronađu čim ostanu suhi, da se naočale, koje se sa svakim pokretom spuštaju niz nos, ne usmjere prema meni, da se ne prolomi glas, koji me upozorava što to radim. I tako prolazi vrijeme,
teče subota, veljača je, ali je termoakumulaciona peć ugašena, vani kao da je maj, svibanj kao da je, pupaju žalosne grane ogaravljenih voćki po mahalskim baščama i avlijama, zavijaju i nariču mačke nad jadima vlastitog spola, a ljudi su sve živčaniji zbog izostanka zime. Dvanaest mi je godina. Otečenih sam limfnih žlijezda, ali ih vješto skrivam. Vjerujem da sam smrtno bolestan, i zato ništa ne mogu čitati. Svaka je knjiga predebela, nijednoj neću stići do kraja, s obzirom na ovo moje stanje. Jedino u čemu istinski uživam jest da lovim trenutak u kojem će se tri prsta, kažiprst, srednjak i domali, spustiti na ovlaživač, pa da ga odmah zatim grabim i duboko udišem njegov gumeni miris.
Prsti uzbrdo gurnu naočale, koje samo što već nisu sletjele preko vrha nosa, a onda ruka ostaje u zraku, pa skida naočale:
– Veljko se nije javio, hoćeš li sa mnom u kino?
Veljko je njen momak, mladić, ljubavnik – ne znam koja je od ovih riječi prikladna, jedna od dvije-tri velike ljubavi njezina života. Godinama već plovi na brodu, obilazi svjetske luke, šalje joj razglednice s kratkim, formalnim pozdravima. Bez izjava ljubavi, prikladnih na razglednicama koje usamljeni pomorci šalju svojim ljubavima. Oženjen je, ima dvoje djece, ali na brod je, misli ona, i otišao da ne bi bio uz ženu koju ne voli, nego da bi ovako slao razglednice njoj koju voli. Ali to ne napiše, misli ona, jer razglednice svatko čita.
Iz neke talijanske luke pisao je da je u Splitu posljednjeg dana siječnja, a da će prema Sarajevu, ako ne bude velikog snijega, krenuti druge subote u veljači. Tada će u Kinu Dubrovnik već igrati film o kojem priča cijeli svijet. On ga je propustio u Hong Kongu, samo da ga s njom gleda. Zato neka kupi ulaznice za kino, a on će joj telefonirati ujutro, druge subote u veljači, prije nego što krene iz Splita za Sarajevo.
Kupila je karte, ali on nije nazvao. Čekala ga je do pet popodne. I tko zna što joj je sve prolazilo mislima. Nikad ja o tome ništa nisam znao. A nisam je mogao pitati. Morao sam da izmišljam što ona misli. Onda bih, izmišljajući, umjesto o njoj pisao o sebi.
I tako je na kraju odustala. Možda mu se još nadala dok je kažiprstom naočale dizala prema korijenu nosa, ali onda se, s rukom koja je ostala u zraku, predomislila:
– Hoćeš li sa mnom u kino?
Glasom kao pred svađu. Kažem li da neću, neće ni ona otići, nego će do kasno navečer raditi na završnom računu, a onda će zaspati tu, pokrivena preko glave, uz stol s papirima. Bit će ljuta i povrijeđena, i sutra će je boljeti glava. Htio bih joj se osvetiti i reći da neću s njom u kino, ali ipak to ne govorim. Zanima me film. Tko zna kakvo će biti moje stanje do sljedećeg vikenda, kad bih mogao sam ići u kino.
– A Veljko?
– Ništa Veljko. Nije se javio.
To pitanje bilo je sitna osveta. Nokat koji začeprka po živoj ljubavnoj rani, pa ustukne.
Spuštali smo se niz Sepetarevac, korak za korakom, kao da padamo niz padinu na kojoj ne važe pravila gravitacije. Širio sam ruke i grlio vlažan proljetni zrak. Mrak sam grlio, koji je u ovaj sat i u ovo doba godine dubok kao noć, i jasno sam, kao malo kad prije, osjećao lakoću sveopćeg postojanja i propadanja. Moji su koraci guliverovski, bacam se niz strminu, s jedne i s druge strane promiču prozori komšiluka, dobro poznati lusteri, usamljene gole žarulje u domovima nesreće, trosjedi prekriveni kariranim dekama, zidovi sa zidnim ćilimima na kojima je crni kamen u Meki, građanski lusteri od kovanog željeza, šarene tapete, osvijetljene kolijevke, lica staraca osvijetljena kao na svetim sličicama, uznemirena sredovječna žena koja upravo pije lijek, nečiji otac otvara vrata na regalu iznad uključenog televizora, traje utakmica u kojoj netko nekog pobjeđuje, ali na kraju naši su uvijek poraženi; i sve to, i mnogo više od toga, prikazivalo se mojim očima, kad pogledam lijevo, kad pogledam desno, dok se ispred mene, i poda mnom, kad gledam pravo i pravo idem, rastvara grad, kao što se rastvara svijest tek probuđenog, onog koji nije još stigao pomisliti niti na jednu nevolju. Zatim u hodu, u bijegu pred zamišljenom smrću, opipavam otekle žlijezde za vratom, zavlačim šake pod pazuhe, tražim otekle limfne čvorove, uživam prestravljen u tom iznenada okračalom vremenu. Kao da ničega više neće biti poslije filma koji idemo gledati.
– Šta ti je, što to radiš?
– Ništa! – govorim, i uvlačim glavu među ramena.
U gradu smo, pred dragstorom u Titovoj ulici, i sve opet biva ravno. Svijetu se vraća otpor, i svakoj se stvari vraća težina njezina pada. Ona u dragstoru kupuje cigarete, milde sorte, ja iza nje koračam, uživam u neonu frižidera i ledenih škrinja, u dugim i hladnim modrikastim cijevima, u kojima je vječno obećanje života poslije smrti. Naokolo po dućanu zuje najavom proljeća rano probuđene muhe. Mjerkaju komade mesa slabo upakovanog u prozirnu foliju i stiroporne pladnjiće, ali se ne zalijeću u mraz i zimu. Vjeruju, jadnice, da je na ovoj strani vječno ljeto. Rugam se muhama, žalim ih, ne sumnjajući nimalo da sam pametniji od njih.
Ispred kina gužva. Mirisi pitralona i teških ženskih parfema, prijeratna gospoda u sivim odijelima i sa šeširima, gospođe nešto traže po torbicama, ona nekog pozdravlja, ja gledam ljude iza debelog teškog stakla, koji su već ušli unutra, zabavljaju se, razgovaraju, dok je ispred nas još dug put, ispred nas je neuređen red, gomila koja se gura prema ulazu, prema dvojici krupnih mladića, ljetnih plivača i skakača s visoke stijene u Zaostrogu i Trpnju, oni kontroliraju ulaznice, i trebat će vremena dok ih prođemo, a godina je 1978. ili 1979, subota je usred veljače, i vrijeme još uvijek prolazi sporo. Kad me ona ne gleda – nervozna, jer joj se puši, a pušenje u kinu je zabranjeno, pa već je opsjednuta tom zabranom – dodirujem vrat, zavlačim ruke u majicu, pa pod pazuhe, tragam za novim limfnim čvorovima, za tim žlijezdama zvijezdama moje propasti skore, pa ih opipavam kao da će tim opipavanjem nešto konačno biti ustanovljeno i utvrđeno. Ovo je propast, mislim, premda o ovakvoj propasti ništa ne znam. Na kraj sam djetinjstva, tog velikog doba propadanja, i sve što sam doživio, sve što me je odrastalo, bilo je u znaku propasti i propadanja. Propadao sam rastući. U školu sam išao da propadnem. Moja se mašta rasula kao promočena kartonska kutija iz koje su ispali i niz Sepetarevac se kotrljaju okruglo-kvrgavi šipci, i onda zbog svoje kvrgavosti poskakuju, kotrljajući se. Uskoro ih neće biti. Takva je i moja mašta, propala školovanjem, rastom i spašavanjem od svega i svačega. Samo se odrasla rasuta mašta ne plaši više mraka. Ja se više ne plašim mraka, ali me strah žlijezda koje bujaju i otiču, u kojima se nakuplja nešto. – Šta to radiš, jesi li buhe dobio od mačka?
– To su mačje buhe. Ne prelaze na ljude.
– Zašto se onda češeš, da nisi šugu dobio?
– Ne češem se.
– Šta onda radiš?
– Grijem ruke.
– Hladno ti je?
– Nije mi hladno, ali ih eto tako grijem.
Konačno smo ušli. Čuje se zvono. Zrak je svjež. Rade nevidljivi veliki ventilatori. Miriše tajno alpsko cvijeće. Ulazimo, korak za korakom, kratkim koračićima, poput staraca s hodalicama, u kino dvoranu. Mi smo na balkonu. Balkon u Kinu Dubrovnik širok je i prostran. Tu su najbolja mjesta, najskuplje karte. Kupila je najskuplje karte, nadajući se Veljku. Prvi put mi je malo biva žao. Osjećaj samoće, kad ti ne stigne Veljko, odrasli je oblik straha od mraka. Mislila je da neće biti sama i da će večeras biti na najboljim mjestima u kinu, s njime. Da će konačno biti nesama, u mraku bez mraka, u kinu.
Grad u blatu. Teška industrija, Zenica, visoki vitki dimnjaci, zidani od pečene cigle, savršeno okrugli, uski valjci koji se uzdižu u nebo, iz kojih suklja gust i crn dim čovječanstva koje napreduje. Prijatelji u kariranim košuljama. Izlasci nakon posla u čeličani, u željezari, u pogonu za proizvodnju napretka. Krigle piva, betoniranje viskijem, dugi razgovori, izlasci u noć, nedovršene ljubavne priče…
I život u precizno sinkopiranom ritmu, koji čini razliku između svijeta i raja, između zbilje i filma. Film je precizno sinkopiranje života. Osjećam to, dok sjedimo u mraku prepunog Kina Dubrovnik, usred zračne oluje moćnih uređaja za klimatizaciju, nabavljenih nedavno, kao posljednja riječ elektronske industrije, pogona za proizvodnju napretka. Ali s uređajem nije došlo uputstvo za upotrebu, ili ne znaju engleski, pa ga ne umiju pročitati, ili ih nešto goni, te ljude koji vladaju kinom, da uređaj stalno gone na najjače, da se zrak mijenja u naletima silnih elisa, propelera, ventilatora, koji u jednom zamahu pokrenu zraka koliko u godinu dana stane. A sa zrakom, čini mi se, pokreću i vrijeme. Vrijeme se u orljavi sati, dana i godina kotrlja, sve pred sobom nosi, ruši ljude i građevine, raznosi sjećanja, u knjige ih spušta kao u grobove. U knjige, u đačke teke, bilježnice, spomenare, rokovnike, dnevnike i kalendare, s datumima koji su zaokruženi flomasterom, kemijskom olovkom koja slabo piše, crvenim krajem dvobojne, beskonačne trgovačke olovke; na poleđinu računa za telefon i grijanje, na papir u kojem ti je pekar godinama ranije, tko zna kada, pružio kruh, u broj telefona zapisan na papiriću – čiji je, uz broj nema imena?, u papiriće iskinute iz novina i umetnute u nedočitane knjige, u sve to vrijeme odlaže sjećanja, spušta ih kao u mrtvačke sanduke, kao u grobove.
Uto napipavam žlijezde na vratu. Ona me udara po ruci. Kako vidi, mrak je?
I onda sjede oko klavira, pjevaju veliku američku pjesmu i iz te pjesme, rezom kao nožem, zatiču se u Vijetnamu. Gdje prijatelj pokušava prijatelja dozvati iz ludila, usred igre ruskog ruleta.
To pamtim.
– Vidiš li ovo? – govorim, gotovo glasno.
Neki me čovjek upozorava da šutim dok sam u kinu. Samo je na to čekao.
Zatim poteče odjavna špica, ljudi se dižu sa svojih mjesta, sa svih strana pale se svjetla, i osvjetljavaju živote koji su u protekla dva-tri sata bili anestezirani. Bili su na čekanju, ti životi na koje sad pada svjetlo. Trudim se da ne tragam za žlijezdama koje su u međuvremenu natekle. Odjednom me, pod svjetlima Kina Dubrovnik, sastavljaju, kao mehaničku lutku, od više dijelova načinjenu, prethodno zametnuti strahovi. Film je gotov, a sada život.
Dok izlazimo, koračić za koračićem, još stariji starci, svi osim mene su hipnotizirani, anestezirani filmom. Moj strah od žlijezda film je nadjačao. I kad god ga ponovo budem gledao, a ovaj film ću u sljedećih četrdesetak godina gledati barem još dvadeset puta, pomislit ću, barem na trenutak, na svoje limfne čvorove. I dodirnut ću, možda, prstima desne, pa lijeve ruke, ona tri koji su mi na vratu atrofirali, tako da se nikad nisu povukli.
Ali onda se, po izlasku iz kina, kad nam se koraci produže, začu uzdah, iz svih pluća u isti mah, ili u nekoliko mahova, kako u valovima nadiremo van. Sve bijelo je u tom mraku, u toj tami, u toj strašnoj noći. Zrak je oštar kao svila, kao da je stoljeće od našeg ulaska u kino već prošlo, i snijega je barem metar. Pada i dalje, a mi nismo vidjeli kad je počeo padati. I nismo mogli zamisliti da pada. Nije više sparno, hladno je, ali tako hladno da je dobro u plućima i duši.
Penjemo se uz Veliki park. Ona se smije.
– Čemu se smiješ? – pitam.
– Tako, smijem se. Drago mi je.
U sljedećem trenutku njezina me grudva pogađa u glavu, u zatiljak, ne baš nježno, i niz vrat mi se strune ledene gomilice snijega. Ježim se i okrećem, šta ti je?, pitao bih, ali ne pitam, nego grabim šakama snijeg, osvetnički, dok ona vrišti:
– Nemoj, nemoj! – kao da sam je već pogodio, kao da sam joj već gurnuo punu šaku snijega za vrat.
Te noći posljednji sam se put grudvao s majkom.
Miljenko Jergović, Trojica za Kartal, Booka, Beograd 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Booka
