Prvo čega se sjećam je mali grad u Bosni. Grad u koji sam sticajem čudnih okolnosti morao da dođem. Prethodnih gradova i mjesta se ne sjećam. Učinjeno je nešto veoma loše po mene, a time i po ostale koji su sa mnom u kakvom god odnosu. Zbog toga je odlazak bio neminovnost. Znam da je krivica s pravom svaljena na moja pleća, drugih pleća tu i nije bilo, pa nisu bile potrebne neke specijalne leće da se dozna krivac. I to me uopšte nije uznemiravalo. Sve se prije ili kasnije sazna. Bilo je bitno samo da ne sazna onaj kome je to bilo bitno, bar ne još koji dan. Iz nekog razloga, koji mi do danas nije jasan, ali mi je djelovao potpuno logično, osjećao sam da se to jednostavno moralo desiti. Da to nisam uradio ja, neko drugi bi mi sigurno uradio, možda i na svirepiji način. Možda bi čak neki drugi ljudi bili još bolnije potkačeni. Ovako, relativno neozlijeđen, izvukao sam se i mogao sam da nastavim da živim dalje. Od sopstvene se ruke najbezbolnije strada. Ona svakako ne zna ni da golica ni da uštine, to vazda mora neko drugi.
Šetam ulicama i pokušavam da se sakrijem, barem privremeno. Sakriti se kada si kriv je dosta lakše nego kada nisi, samo se pretvaraš da je sve u redu. Vremenom počneš da živiš svoju ulogu – usiljena dobronamjernost ti prosto izvire iz očiju. Gledaš druge ljude i sve što ti je na pameti jeste odgonetanje nečega lošeg što su oni uradili. A jesu, sigurno jesu, svako je nešto loše uradio. Na potezu od autobuske stanice do centra grada prolazim pored bandera oblijepljenih umrlicama i oglasima. Umrlice oštro izbjegavam, iz straha da ću na njima vidjeti nešto što će me uznemiriti ili, još gore, osvježiti mi sjećanje. Cijepam oglase i nastavljam dalje. Na jednom piše da se izdaje garsonjera. Ovakvi gradići, naročito na međama država, idealna su mjesta za igranje žmurki. Često prelivanje iz jedne vukojebine u drugu, pa čak i treću, izbija tragačima bilo kakvu mogućnost da prigrle pete bjeguncu. To mi je i bio cilj: pritajiti se tu na neko vrijeme, pa se katapultirati dalje. U džepu zbližavam strgnuti oglas za garsonjeru polovini poslednje plate; biće dovoljno, tješim se. Još ako naletim na nekakvog čiču, po mogućnosti izbjeglicu, zavaljaću mu začetak slične životne priče i sniziću visinu stanarine koliko bude moguće.
Vadim telefon, i iz njega preostalu dozvoljenu normu na računu za poziv. Samo da je stanodavac slušno dovoljno sposoban da mi ne otkuca sve impulse s kredita, zlu ne trebali. Javlja se muški glas na prvi otkucaj, kao da mu je kirija jedini životni prihod i kao da je samo mene čekao. Stampedom rečenica brblja o kvadraturi, malo udubljenom kauču, džangrizavoj komšinici, kontejneru ispred zgrade. Prekidam ga, da se ne bi prekinula veza, i kažem mu da ću doći do mraka da pogledam stan. Preslišavam se da me nije neka izjava odala i pripremila teren stanodavcu, potencijalnom inspektoru u penziji, da me namjesti organima reda, a sebi ušićari još koji kvadrat kao nagradu. To što sam rekao da dolazim do mraka izgleda mi kao jak argument da nisam zgubidan niti zločinac, spreman da se ugnijezdi odmah po slijetanju u tuđi grad, kao da je, tobože, nešto skrivio.
O ramenu mi je ranac, a u ruci oglas s bandere. Pokazujem papirić prolaznicima, koji me fliperišu ka lokaciji. Sve sam bolji, mislim, ko bi uopšte posumnjao da je izgubljeni čovjek bjegunac. Pa, on čak ima i odredište. Ni sam sebe ne bih pronašao s ovako zametnutim stopama. Pred zgradom, naslonjen na gelender, stoji stariji gospodin i čim me spazi ustaje i maše rukom. Ranac je mamac, nasjeo je na moj šifrovani kod. Pošto se upoznamo, slažem mu priču kako mi je ranac samo za prvu ruku, dok ne stigne kofer, dok ne stigne porodica. A kad te tričarije dođu na red, ja ću već biti u redu za ko zna kud. U normalnim okolnostima to se njega ne bi ni ticalo. Ipak, mentalitet je čudo, zaslužan za njuškanje i zapitkivanje, pa sam se tako dobrano i spremio. Djed Miran me uvodi u stan u prizemlju, a ja odmah na kauč spuštam ranac i pokrivam ga oglasom, dok Miranu prebacujem lopticu pričanja i ispitujem ga kako je stekao stan, te izbjegavam gluposti o režijama, struji i komunalijama. Nakon što se izlupetao kao da je na ispovijesti, a ja upamtio dio o radnim akcijama, partijama i ratovima, saopštio mi je iznos kirije.
Iznenađen niskom zakupninom, nekako iz stisnute šake u džepu uspijevam da odvadim višak novčanica i, kao pri rukovanju, tutnem Miranu u ruku. U trenutku se predomislih, zagrabih i ostatak, i dadoh mu u znak depozita, ili šta već izgovorih, a s jasnom namjerom da ga ubjedim u ispravnost svojih namjera i u svoj izgled primjernog stanara, a ne primjerka bjegunca. On s oduševljenjem zgrabi novac i ponovo se primopredajno rukovasmo, uz obećanje da će ispuniti jedini moj zahtjev, koji se odnosi na totalnu privatnost i nedolaženje u nevrijeme nego samo na datum dogovoren za plaćanje kirije. Iako tog datuma neće ni biti jer sam riješen da prije toga šmugnem preko grane, želim da budem siguran da mi neće vršljati unaokolo u slučaju da se isparanoišem i da se ne odam ovom, na pare grabuljasto željnom, starcu.
Ne obazirem se na Miranove začkoljice o neprijatnim susjedima i njihovim navikama, jer i sam sam takav, dosta neprijatan susjed, i gledaću da mi novi susjedi to ne iskuse. Samo šetkam uličicama i trudim se da budem primjećen jer mi se vizija da primjećeni ljudi ne ulijevaju zazor čini dobrom za sve što sam naumio. Tako nabasavam na gradski parkić i u njemu grupu ljudi. Ispostavlja se da je to teren za šah s figurama velikim skoro do koljena. O šahu ne znam mnogo, zapravo samo one osnove koje su vjerovatno svi zakačili. Nešto se oni tu jedu, nadmeću, svađaju, pobjeđuju i, valjda, to je to. Međutim, čini mi se pogodnom prilika da se, iako vidno mlađi, kameleonišem među njima. Već sam polijepo zapušten i zgrbavljen dovoljno da u očima prolaznika izgledam kao beskućnik koga su šahisti, mahom penzioneri, udomili u svoje društvo.
Prilazim i izmičem se, isprva grupica ne obraća pažnju. Ponudim se da odem po pivo, jer, jelte, uz pivo se lakše prati partija, a i u svakom okruženju alkohol je ključ koji sklizne niz bravu uzdržanosti i onda nešto počne da se dešava. Penzosi nisu bili sumnjičavi kada sam se i pojavio s nekoliko limenki najjeftinijeg piva koje sam našao čeprkajući po jedva dostupnim uglovima rafova, pri čemu sam se u jednom trenutku uplašio da ću se ušinuti i tako ušinut sačekati kraj smjene u marketu. Već je među njima kružila buteljkica rakije, pa je moje pivo bilo u rezervi i čekalo da uskoči u igru. U šahovsku igru ja pak nisam uskakao, posmatrao sam sa strane i pamtio komentare ljudi koji su činili publiku i čekali svoj red. Dobacim tako nešto o poziciji pješaka i mislim se – sad sam njihov i sad su moji, prišljamčiću se i vrijeme do konačnog odlaska provesti u sigurnoj zoni, neophodnoj da se raskravim i namah zaboravim razlog zbog koga bježim. Čikica sa štapom se okreće, pogleda me i reče da je to o pješaku totalna glupost, što je sigurno i bila.
Čudna su sorta ti šahisti – penzioneri. Sa životom na izmaku igraju se kroz šah, dosadili i djeci i unucima, ali i jedni drugima, skupljaju se i vijećaju da li je, zaboga, onaj s bijelim figurama trebalo da napadne protivnika lovcem ili damom, kao da je to toliko bitno. Tu je prednjačio upravo čikica sa štapom koga sam prvog upoznao – Vlasta, krojač u penziji. Period čekanja na svoj red da zapleše parkovskim poligonom provodio je tako što mi je pričao isključivo o šahu, sve dok mu žuta boja lica ne porumeni i štap ne spadne s krila. Tim ljudima fali priča, ali ne drugih ljudi nego baš njihova. Iako je tema samo šah, bitno im je da pričaju jer kao da ne znaju kada će im i to biti oduzeto. Vlastine lekcije mi nisu smetale, naprotiv, izgledao sam kao unuk koji, izmrcvaren i vjerovatno na odvikavanju, sjedi u parkiću i sluša djedove anegdote. Toliko se Vlasta unosio u sve pozicije u kojima je skakač bolji i od tri figure, šta god to značilo, da sam bio uvjeren da bi i imaginarni inspektori poslati da me nađu prošli pored šahovskog poligona bez osvrtanja.
Koliko li sam puta posle doručkovao s njima. Dođem, šunjam se unaokolo, sjednem na prvu slobodnu klupicu, Vlasta ustaje, a sve oko njega šuška kao da mu je jakna pravljena od omota – čuvara za daljinske upravljače. Vadi iz džepova loptice od folija, razvlači ih, jedva odmotava, a iz njih ispadaju komadići slanine, pršuta, sudžuka i sira nekakvog. Sve to fino raspostre u krilo i mezeti. Dignutim pogledom, dok žvaće, poziva prisutne da se slobodno posluže. Što zbog ponosa ili čega već, obično odbijaju ponudu, tek poneki se hinjeno približi i zamoli da kiflicom iz ruke preleti preko mezetluka i tako natopljenu i oslanjenu kiflicu pojede. Pravda se da su mu ljekari zabranili jaku i masnu hranu, a Vlasta klima glavom u znak razumijevanja.
Često sam bio baš na toj klupici, pored Vlaste. Čovjek kad je gladan, a nema u planu način na koji bi popunio krater u stomaku, ne obazire se na sramotu. Uzimam slaninu, više komada odjednom, i komentarišem da je sigurno kvalitetna čim ne mogu lako da se razdvoje. Pokušavam da se sjetim svega što iole znam o procesima prerade mesa, da ublažim neprijatnost. Vlasti to biva simpatično, pa mi objašnjava sve to, a čak i preko toga. Priča kako je nabavio sudžuk, kada je najbolje da se pršut izvadi iz sušare, zatim da je imao poseban pršut, koji je nosio u torbi kada se zaputio u inostranstvo. Držao ga je za svaki slučaj, ako se ne snađe i sve mu propadne, da ima hranu za nekoliko dana. Dodaje da ga do dana današnjeg nije načeo, čuva ga u stanu, obloženog posebnim mrežicama, i redovno ga čisti i podmazuje, za ne daj bože.
U tim džepićima priča osjetio sam nešto što nikada nisam, a volio bih da jesam. Svi ti savjeti, zlu ne trebalo, memorisani za kasnije jer ih sada ne razumijem, izgledali su kao tajno oružje koje mogu da iskoristim kada budem razoružaniji no što sam sada.
Zna Vlasta da kaže neku pametnu; čak i kad je ne razumijem, znam da je pametna. Smežurano sidro na nadlaktici i, od ožiljaka izblijedjela, slova ispod njega, prosto zaigraju kada se uzbudi na pola priče, pa samo prestane, zavergla od početka ponovo, dođe do sredine, sada čitavom tjelesinom zatreperi i nanovo zastane. Do kraja rijetko stigne, a kada i stigne, kraj priče liči na njen početak. Što od dosade, što od znatiželje, pokušavam da ga ponukam, podsjetim ga gdje je stao, ali mu se brada zarije u grudni koš poput broda ledolomca u čelično – ledene sprudove. Malo zarilja skliskom i paučinastom bradom po koskama obraslim venama i odrijema.
Kada se partija završi i nastane svađa, svojevrsna analiza šta bi bilo kad bi bilo (da je prije pola sata i prije pedeset poteza pješak prošao pored protivničkog a da ga nije pojeo), i uz počasnu paljbu uvreda takmaci stvore buku, a posle nje, kao ruku pod ruku, odu na piće, Vlasta se probudi. Odmjerava preostale prisutne i kao da traži žrtvu koju će da demolira. Nakon tri kruga glavom oko vlastitog vrata i nezadovoljnog cvokotanja, jer mu niko tu nije dorastao, nastavlja da priča, ali ne odakle je stao, sada već nekada davno, kada je zaspao, nego gdje mu se prohtje. Bilo je tu nečega, a ni Vlasta nije bio bilo ko, tako je izgledalo. Dok su se ostale njegove kolege penzioneri povlačili, odlazili da šetaju unuke i donose pijačne proizvode ženama, ako su ih imali, Vlasta je istrajavao. Govorio je da su oni svi budale i da je on to na vrijeme predvidio i u mladim danima izbjegao tu zamku, da bi sada mogao da uživa. Uživanje mu se svodilo na to da u vrijeme ručka ne ide kući nego naruči pečenje i pomarinja ga dok svi mi ostali gledamo i isčuđavamo se kako tolike porcije stanu u presušenog čovječuljka koji je kaiš oko pantalona obmotavao triput, kao da je mornarsko uže. Neki tip, ljekar u penziji, govorio je da je to zbog šaha, da zbog njega mršavi ma koliko jeo. Ostali su tu tvrdnju s podsmijehom odbacivali. Valjda su i penzioneri, koliko god bježali od bolesti i svojom relativnom dugovječnošću dokazivali da ne mogu baš tako brzo da proklizaju, imali granicu u domenu vjerovanja, te su odgovorno tvrdili da ko zna šta iznutra Vlastu izjeda, pa zato i to što pojede samo protrči kroz njega ili završi gdje ne treba. Jedan se pak našalio da Vlasta ima pantljičaru koju je prethodno pojeo. Bolesti su, čini mi se, u njihovim godinama ipak svakodnevna stvar, pa mogu lako njima da žongliraju, a Vlasta je i ličio na bolesnog, ali prije svega na nepregledanog čovjeka.
Spavanje nakon pečenja bolje je djelovalo na njega nego ono uslovljeno dosadnom partijom. Kao što se davljenik hvata za slamku, tako se, vjerovatno, čovjek, hvata za riječ. Riječ utjehe ili bilo kakav savjet nekoga ko je prošpartao put i još uvijek se kotrlja, nije za bacanje. Utoliko prije ako taj neko ljušti pečenje dok ostali saborci grickaju neuspjele grisine i kiflice, izložene u promotivne svrhe u pekarama, iz kojih su pokupili jedan hljeb dok su ostale ispipkali. Ne mogu da kažem da nisam poželio da budem baš kao Vlasta kad dođem u njegove godine, a što da ne, malo i u ovim mojim. Da osjetim slobodu da zaspim gdje mi se prohtje i da jedem šta mi se jede, a ne šta ima. Počinjem Vlastu da gledam kao nekoga ko može da me uputi, makar usmjeri, a lako ću posle, mislim se, ako se puta uopšte dokopam. Čisto da mi olakša malo, kaže gdje ću da poginem, gdje da se ogrebem, a gdje prehladim, pa da kroz sve to protrčim, žmurećki protrčim kroz pedeset godina i sjednem s njegovim duhom na klupu da žvaćemo pečenje. Životno iskustvo, i još jače životno razočaranje, prosto su isijavali iz njega.
Pomnije slušam njegove priče, sa željom da prezupči, da iskašlje konačno srednji dio priče i nastavi dalje, da poentira, da mi kaže, da čujem nešto meni bitno, da ide u tri lijepe matore pičke materine ako neće. A neće, ili ne može, ko će drtini matoroj da zna više. Zavergla, pa nikako da otkoči. Ćuškam ga kad zadrijema, bodrim kad zabaguje, pa hajde čika Vlasto, pa baš je to zanimljivo, volio bih da čujem šta je na kraju bilo, a na kraju fosil uvijek zahrče na klupici. Zatim ga čak i krene, priča li priča, zahuktava se, ide to sve, ruku na srce unaokolo, ali ipak ide, sam se sebi smije na stvari koje nisu smiješne, pa nastavlja, nekako se došlepa do sredine priče, požali se na umor i opet zahrče.
Bilo bi nas po trojica ili četvorica u publici, nuždom stisnuti oko njega na jedinoj slobodnoj klupici, ne toliko što ga volimo, koliko zato što je on volio dobro mjesto i dobar pogled, pa je prije svih dolazio i zauzimao klupu. Pričom bi izmorio ostale, opeglao, pogužvao, pa opet popeglao. Ko zna koliko su puta već čuli sve te priče, pa su im svakim ponavljanjem zasigurno sve bolnije bivale. Pomislih, imaju već kod svojih kuća žene da im zvocaju i njima zaboravnima govore šta su zaboravili. Jedan po jedan, udaljavali bi se, neki su to radili gospodski, čak i šmekerski, kažu da imaju obaveze, prošetaju polukrug oko parkića, parkiraju se prekoputa Vlastine klupice i na miru gledaju partije, a neki bi, pak, bezobzirno ustajali, uz izgovor da bi se malo protegli, pomjerali bi se nekoliko metara dalje i, takođe s mirom, ostavljali me nasamo s Vlastom. Nije mi smetalo, ma ni najmanje, gledao sam to kao šansu da konačno čujem ono što bi trebalo da čujem, djedovski savjet i očinjski prekor, ma šta god to u teoriji bilo, ali se u praksi, nažalost, nije doživjelo. Ipak, Vlasta bi imao druge planove, da zahrče ponovo. Odlučio sam da ga kaznim i ustanem još bezobzirnije nego obje prethodne grupacije, bez najave i izgovora. Stanem na daljinu od dva metra i posmatram ga. Samoća ga uopše nije poremetila niti mu dala signal da ućuti jer nema više s kime niti kome da priča. Naprotiv, priča sebi u bradu, klima pjegavom vilicom, uz ushićenje i blagostanje na licu ujedno, kao da mu iz usta biseri ispadaju. Što bismo se više udaljavali i opkoljavali igrače, koji bi isto tako opkolili svoje poslednje figure na tabli, Vlastina vilica bi se sve brže pomjerala, a pogled dobijao boju srećnog čovjeka.
Odlučio sam da odem s poligona ranije nego inače, ali ne u stan nego u šetnju, da bih se u stan vratio u uobičajeno vrijeme i održavao prividnu rutinu. U parkovskom okolišu je brisan prostor, samo tri kafića, jedan do drugog, od toga dvije ruine, objekti u izgradnji, a u sredini novi kafić, kao da je taze otvoren. Dolazim do njega, a tek izglačana fasada i miris farbe s ogradice u bašti pojačavaju utisak i ostavljaju dva konkurentna kafića u totalnoj sjeni. Nisam imao želju, a ni novca, da tu popijem nešto, ali sam ušao iz puke radoznalosti, s planom da konobara upitam za put do neke ulice i izađem, a za to vrijeme osmotrim unutrašnjost lokala i onda nastavim svojim putem. Unutra, na svu sreću, nema mjesta ni za šankom a tek ne na stolicama, svježe tapaciranim, s drvenim, prelakiranim šiljcima na naslonu. Stajao sam na ulazu nekoliko minuta, zvjerao unaokolo i pretvarao se da nekoga tražim. Konobari razbacuju ture s ajncera kao da šurikene bacaju i zapute se do ćoška u kome stoji novcati džuboks. Pritiskaju dugmiće i povlače ručice, ali kao da je zaglavljen ili obogaljen fabričkom greškom. Šta god mu urade, ćuškaju šakama, iskopčavaju iz utikača i ponovo uključuju, vergla dvadesetak sekundi iste pjesme i gasi se. Zajapureni konobari nervozno psuju mašinu, a to ponavljanje nekoliko stihova u krug gostima je, izgleda, simpatično pa se pred svako ponavljanje cerekaju iz peta. Taman kad se okrenem i zaputim ka trotoaru, smijeh se stiša, a iz džuboksa se ponovo prolome stihovi Grijeh je rodit’ dijete tu gdje meci lete.
Vrijeme van besjeda na šahovskom poligonu provodim u stanu, trudeći se da ostanem neprimjetan komšiluku, tako što u tri ulice daljoj prodavnici kupujem silne zalihe šunke podriguše, hljeb koji ne bajati sedam dana, zeleno voće koje bi tek trebalo da sazri i kutiju čaja, zlu ne trebalo, te ne izlazim svakodnevno napolje. Zaslužna za to je, doduše, i zima, koja se nastanila za samo nekoliko sedmica, pa sam i odlaske na šah sveo na minimum, iako ekipa na poligonu odolijeva hladnoći i izdaleka izgleda kao grupica pingvina koja je napravila krug i gleda kako se dva mužjaka u plesu nadmeću. Meni se mraz ipak uvukao u kosti, sklupčan ispod norveškog radijatora u stanu samo o tome razmišljam i sjajno mi je. Ta mini–pećica duva toplotu tek nekoliko centimetara dalje, tako da do kupatila ni približno ne dobacuje, ma koliko garsonjera bila zbijena i mimo ljudski prihvatljivog rasporeda kuhinjskih i ostalih elemenata.
Prvu noć prespavao sam kompletno obučen, stan je kocka leda, oslobođen namjere da ukaže na kapljicu toplote u znak dobre volje. Veći dio dana provodim skrpljen uz radijator, okružen praznim konzervama gotove hrane i oguljinama povrća. Divno je imati taj svijet na dlanu norveškog radijatora, okrenuti se na drugi bok kada prvi utrne, presuti hranu iz jedne činijice u drugu i, kao krtica, povlačiti se bliže norveškom radijatoru kada se vjetar začuje spolja. Samo konzerve i norveški radijator, samo malo toplote, malo hrane i mnogo mraka.
Čim izađem napolje i zajašem jedini zrak sunca u potkovici mraza, u pravcu parka ili okolnih ulica, i nađem se u hrpi prolaznika, toj ogromnoj membrani u kojoj bi se i veći krivac od mene sakrio, na grbu mi naskoče misli o tome koliko se zapravo odvratno osjećam, baš među svim tim prolaznicima i presretnutim pogledima bez ikakvog zapitkivanja, pogledima koji me ne osuđuju nego su tu, čačkaju da saznaju da li ćemo se očešati ramenima i time utabati svrab savjesti dovoljan da se utješim i kažem sebi kako smo isti, samo smo prolaznici koji ništa nisu skrivili. Međutim, profesionalni prolaznici odlaze svojim putevima, a ja ostajem sam sa sobom i gnječim ono što me tišti, dok me pritom misli još oštrije usmjeravaju ka onome o čemu bi zaista trebalo da razmišljam, o svojoj ušuškanosti uprkos tome što činim, i zbog čega imam jegulju u grudima, i brojim udahe prije no što progovorim.
Na šahu sve po starom, samo su penzioneri svakog dana sve stariji i urušeniji. Ponavljaju priče i poteze s istim oduševljenjem kao da to prvi put rade. Čak se i moj favorit, Vlasta, idealno uklopio u sivilo blatnjave table i popljuckanih klupica. Činilo mi se da je zaboravio da smo se već upoznali i pričali, zapravo on je pričao, pa je ponovio cijeli repertoar još nekoliko puta. Užasava me očigledna mogućnost da ću, ostanem li predugo s njima, i ja prolupati, poseniliti i početi da vrtim istu misao, poput hrčka u koturu, i tako izgubiti krticu u sebi, krticu kojoj bih se najradije vraćao ušavši u stan.
Iz sedmice u sedmicu razmišljam o Vlastinoj tvrdnji da je konj bolja figura od dame jer može da skoči u obliku sedmice, zarobi više figura i preskoči blok, dok ga dama i topovi moraju probijati. Kada bi Vlasta igrao partije bi trajale i za moj ukus predugo, koliko god bih želio da ostanem u tom krugu sigurnosti, nevidljiv, kao što su za druge ljudi oko mene bili nevidljivi. Nije problem bio u njegovom nećkanju pri komplikovanim potezima; kretanje po tabli bilo mu je veća enigma nego protivnici. Otvaranje je odrađivao rutinski, naslonjen na štap, a prirodno savijen, ređao je figure gotovo naslijepo. Već pri sredini partije, kada je trebalo lovca prošnjirati po dijagonali, gurao ga je štapom, kao da je na boćanju, što je kod ostalih izazivalo podsmijeh i nervozu istovremeno. Nudili su mu pomagača koji bi mogao na njegovu zapovijest figuru smjestiti na polje po želji, ali Vlasta je odbijao. U završnicama bi već bio zadihan i žuta boja lica prelazila bi u oker – trulu. Tada bi žrtvovao figure više iz nemogućnosti da se kreće nego zbog atraktivnosti. Za divno čudo, u većini partija je pobjeđivao, iako mi se činilo da ga iz sažaljenja puštaju da pobijedi. Jednom kada je gubio, pa konju štapom otkinuo glavu, niko mu nije zamjerio. Sutradan su, kao zamjenu za figuru, na poligon stavili kanister s vodom.
Put od stana do šahovskog terena, u početku neprijatan, sve mi više godi, iako okolne oči zvjeraju i stvaraju mi nelagodnost, protkanu u mogućnost da budem primjećen i priveden licu pravde. Stan me sve više guši i krtičnjak se iz zone komfora pretvara u bescarinsku zonu, u kojoj sam zatrpan svojim sranjima i svojom ubuđalom hranom. Čini mi se da neću izdržati još dugo na tom mjestu, iako mi na tren izgleda kao idealno za skrivanje do vječnosti. Čak i kada bih predosjetio sopstvenu smrt, mogao bih stanodavcu platiti stanarinu za godinu dana unaprijed, nikada me ne bi našli jer se miris leša ne bi mnogo razlikovao od mirisa koji svakako vlada u stanu.
Isto tako mi i šah smeta, igra i ne toliko koliko ljudi koji je igraju. Počela je da me frustrira njihova bezbrižnost, podobna i za veću krivicu i osudu od ove koju ja nosim na ramenima, tek izniklim, dok po njihovim, uvučenim u vratove, polako kapa perut. Izaziva u meni ljutnju prema njima to što tako lagano plove u svojim astmama i rakovima između poteza, kao da im je sve potaman, kao da nisu ništa u životima skrivili, pa se po cijele dane švrćkaju i igraju šah dok ja moram da se skrivam da bih pobjegao. Nije mi dovoljna sama skrivalica nego još i bjekstvo, a njima na pameti jedino to kako da se lovac bjelopoljac izvuče iz zamke crnih pijuna. U pauzama između partija razmašu se novčanicima, a ne da bi nešto naručili ili platili, nego da iz njih izvade i razmjenjuju slike svojih unuka, odavno izbavljenih i uhljebljenih po nekakvim Australijama i Kanadama. Ti im unuci nisu ni bili u prilici da zgriješe, mirnoća je vjerovatno naslijedna, čega se dodatno plašim, kao da mi nije svega i previše, pa odmah odbacim misao o tome šta će moji unuci od mene da naslijede i činjenicu da svakako neću biti među živima onda kada bi očekivali da im donosim cigare po zatvorima ili sendviče po bordelima. A čiji sam ja unuk, posijan da djedovima izigravam unuka, donoseći im unučiće vinjaka samo da bih se skrio na njihovim klupicama i kao u krilima slušao senilne priče? Bijes me opsjeda, iznikao iz ljubomore, mrzim sličice tih ljudi, ali više mrzim te ljude, te djedove koji ništa dobro nisu ostavili iza sebe osim uredno pospremljenih figura u sandučić pored terena, pritisnut odozgo kanisterom vode odnosno konjem. Istina, nisu ni bili dužni da mi ostave nešto, ali osjećam da zapravo jesu, i zato nosim duplu krivicu znajući da ću morati ja da je ponesem kada oni nestanu.
Nisam više imao želju da odlazim na šah i svjesno sam rizikovao da bude primjećeno da se odričem svakodnevne rutine i redovne rute od stana preko centralnog šetališta do parkića. Prvi put tokom svog boravka u stanu, prijepodne provodim na kauču i osluškujem korake komšija s gornjeg sprata. Gulim parčetom hljeba poslednje naslage mesnog nareska sa željom da ga više nikada ne okusim, nakon čega konzervu bacam prema improvizovanom košu na mjestu idealnom za kantu za smeće, koje naravno nema. Uz dvostruko odskakanje konzerve, čuje se i domunđavanje iz stana pored mog, u kome žive: muž, žena, dijete i baba. Pri polasku na šah sretao sam ih na stepeništu sve skupa, dijete s rancem na leđima spremno za školu drži babu za ruku, a otac i majka ispred njih žurno se kotrljaju već ka kapiji, usput zakopčavajući – žena košulju, muškarac radni kombinezon. Začudi me to što su sada, u pola radnog vremena, u pola radne sedmice, oni u stanu. Sada tako odvratno dahću, kao da se svakog dana dohvate i krljaju, babi i djetetu iza leđa, i spremaju još jednog naslednika, koji će doći na babino mjesto kada se ona najede trave ali s kontra strane. Ubjeđen sam da je tako, isprate dvoje nesretnika u školu, samo naprave polukrug i vrate se u stan, da spoje vratove poput životinja kakvih, i guslaju se dok se časovi ne završe, a onda babu i sina sačekaju u zasjedi, oznojeni kao da se s posla vraćaju. A sve laž, posao ne postoji.
Rado bih pljuvao tu porodicu, nakitio ih dosjetkama o tome kako njegov vršnjak ne izlazi iz jadne žene, ali imam i svojih briga, na tasu vage sigurno većih. Oni čak i u tim lošim prognozama za budućnost, u kojima ih vidim nagurane u manje kvadrata nego što porodica broji glava, ipak imaju jedni druge, a ja sam sam sa svojom krivicom i mislima o _ zatvorskoj ćeliji dva sa dva. Dok se supružnici sve glasnije gnjave, neko mi pozvoni. Prilazim vratima i osluškujem, koraci se udaljavaju, dobro je. Nisam imao kad da se isparanoišem, a po navici rado bih. Vraćajući se u štek pored radijatora razmišljam o tome koliko bi glupo bilo da me sada uhvate, sada kada sam se skoro pa navikao na ulogu bjegunca, ne bi mi zatvor pao teško koliko novo privikavanje. Taman _ se ušuškam, a zvono se ponovo začu. Misli o eventualnoj policijskoj posjeti me napustiše, da su stvarno oni ispred vrata, zasigurno bi pozvonili ovnom – razbijačem vrata, ne bi koristili zvono po drugi put. Čak pomišljam da bi to mogla da bude i baba komšinica, onemoćala od vodanja unuka do škole, pomješala je stanove ili, pak, svjesna kakvu lažnu igru njeni potomci igraju, odlučila da ih zvonom upozori prije ulaska, da ih ne zatekne na djelu. Ponovo prilazim, čujem kako se koraci opet udaljavaju, i vratim se nazad. Već trećeg puta zvonjave nema nego samo škrgutanje ključa ubačenog u bravu i koraci obuće preko etisona u hodničiću. Nisam imao kada ni da se konsolidujem niti da razbiram sve najgore scenarije u glavi – poput lisica na rukama i vreće preko glave – a ispred mene se pojavi Miran. Nikada neću saznati ko se koga više uplašio u tom trenutku. Da li on mene jer me, zaboga, nije očekivao u svom, mada rentanom, stanu ili ja njega i činjenice da možda ovako svakog dana upada i trkeljiše mi po stvarima, poput kakvog matorog perverznjaka, na koga mi je svakako u tom momentu i ličio. Rasprava koja je uslijedila bila je očekujuće neprijatna, ali neočekujuće kratka. Brzo smo se složili da je njegov nenajavljeni upad u najmanju ruku neprihvatljiv i da uprkos mom animozitetu prema policiji i sudstvu, za koje on, nadao sam se, svojim vjerovatnim trkeljanjem nije doznao, mogu da pristupim tužbama i klevetanju među komšijama penzionerima na šahu i da tako nikad više svoju straćaru od stana ne izda.
Prihvata krivicu i nudi mi da jedan mjesec budem u stanu neplaćeno, uz obećanje da se neće više ponoviti. Kažem mu da se ovo svakako više neće ponoviti jer ovog trenutka izlazim iz stana, doduše ne iz revolta i radi privatnosti no zbog straha da moje bjekstvo vrlo lako može da se pretoči u laganu šetnju zatvorskim dvorištem. Miran se, naslonjen na komodu, skruši, prihvati odluku, uz par tihih molbi da ne pričam po gradu kakav je stanodavac, podiže ruku na kojoj se slijepio, do tada miran i netaknut od mog ulaska, oglas strgnut s bandere, pogleda parče papira i zamoli me da oglas vratim na banderu, kao da se ništa ovih mjeseci nije dogodilo, te da se tako rastanemo.
Išavši s rancem na leđima i oglasom u ruci prema trgu, bio sam srećan po prvi put u ovom gradiću, srećan što konačno odlazim od tako bolesnog čovjeka kakav Miran jeste i što sam ponovo svoj na svome, ponovo u golom bjekstvu. Miran je sigurno bolestan čovjek, to se moglo zaključiti i po oglasu koji sam nosio, a koji je on nekome naručio da mu napiše i odštampa jer nije bio u stanju to sam da uradi, a morao je to da isposluje, da bi od najma stana zaradio, i svu zaradu preusmjerio na lijekove protiv ko zna kakve boleščine jer boja njegovog lica svakako nije bila čovječija niti su pjege po njegovom čelu ulivale bljesak nade da će dočekati jutro. Srećan sam bio i zbog toga što sam otišao od njega bez grubih riječi ili dodatnih potraživanja što je prekršio usmeni dogovor i prećutni najamski ugovor da se u stan ne upada nenajavljeno, te mu tako ostavio čist izdavački obraz, da bi mogao što lakše da izda stan i nastavi da plaća svoje lijekove. Ipak, najsrećniji sam bio zbog izvojevane klauzule u kojoj je stajalo da ću vratiti oglas na mjesto odakle sam ga skinuo, a da će Miran morati da počisti krtičnjak koji je ostao iza mene. On ili neko koga će platiti, više me nije briga.
Stižem do parkića, uobičajeno se pozdravljam klimoglavima, dovoljnim da ne ometaju poprište bitke u kojoj je lovac oivičen pijunima. Okolo pljušte savjeti o mogućoj eskivaži i međupotezu na daminom krilu, dok lovac čami i čeka da bude pojeden. Mislim kako bi mi bilo bolje da što prije obavim to što imam i nestanem jer bi me svakodnevno ponavljanje poteza uplelo u rutinu, prema čijoj bih se navigaciji nakon treće ili četvrte partije uputio nazad ka stanu u kome više ne stanujem. Niko nije ni konstatovao da imam ranac na leđima usred radnog dana, a znali su, ili su barem pretpostavljali, da ne radim ništa za šta bi mi stvari bile potrebne. Izvlačim se iz gužve i prilazim banderi kako bih zalijepio Miranov oglas. Selotejp nemam, pa vršljam pogledom ka tračicama s kojih sam oglas onomad skinuo. Međutim, svi labavi okrajci tračica su, za divno čudo, zauzeti. Igrač koji je pojeo lovca i išao da ga smjesti van table, s ostalim palim borcima te partije, kao da vuče ranjenika koji će neminovno izumrijeti, upita me šta radim. Nisam ni stigao da odgovorim, a moji pokušaji uklapanja oglasa na banderu kao u slagalicu koja je već popunjena dali su mu odgovor. Reče da su jutros tu zalijepili Vlastinu umrlicu, okrenu se, izvrši rokadu i, u krajnje gustoj završnici, izvojeva remi.
