Otpadanje
Edvard, iskašljavajući mekane ostatke prošle noći po ivici lavaboa, pleše u nesvjesnosti kretanja do vrata, pretresa džepove vješto jer su ga godine tuđeg trkeljanja naučile da usmjerava ruke ka onome što krije, smanjujući tako sopstvenu napetost i mireći se s najgorim epilogom. Policajcima nameće milisekundu odluke, koju odbijaju i nastavljaju potragu po zadnjim džepovima, napuklim šavovima kragne, đonu, unutrašnjoj strani čarape, pa čak jedan zaviruje u pupak, na šta se Edvard zabezekne ali ostaje pribran i ne nasmije se, da mu paketić od treskanja ne bi ispao iz bokserica. Pronalazi zgužvanu cigaru, gleda u njen napuknut srednji dio i razmišlja da li će uspjeti da povuče dovoljno jako da proizvede žar ako palcem i kažiprstom prespoji kvar ili je pak bolje da oštećenu polovinu baci i pretvara se kao da nije ni postojala, a da preostalu polovinu prži punim plućima. Što jače centrira kalemljenje, duvan više curi i para već nagrižen papir. Prinese skalameriju ustima, a sebe upaljaču i poče pljuvati zrnca i vaditi ona zapala među zube, shvativši da je zapalio filter. Izađe napolje, ostavi cigaru iza sebe i, oslonivši se na lijevu nogu, misli kako će počistiti to đubre kada se vrati, a međukorak mu govori da može dobro doći sutradan, taman kada oprljeni dio filtera bude saniran prašinom.
Vrhovi planinskog mauzoleja nedostižni su njegovom pogledu, a Edvard zna da se iza nalazi voda, pa se pretjerano ne uzbuđuje jer je morska bolest nešto sa čim se nikada nije mogao izboriti, te se samo prepusti životu ljuljaške, čiji je jedan kanap od kamena. Prinosi nosu prste, da udahne miris paljevine i potom ih baci daleko iza leđa, odlučan da se ne sjeća onoga što se desilo par minuta prije jer bi ga to neminovno nagnalo da kopa po rovovima prethodnog dana. A taj put može postajati sve uži, kao čamac bez jednog vesla, dok se na kraju ne bi vrtoglav srušio na tjeme i razmišljao o toj osamdeset drugoj godini, godini koja za njega ne postoji, srećan što teoretska šansa za doživljavanje stogodišnjice čami duboko ispod dna, nedostupnog ni oštrom sidru tetoviranom na njegovoj podlaktici. U njegovim ustima skuplja se rezervoar pljuvačke, koji prazni u pravcu prolaznika, nehajno se ježeći pred njihovim reakcijama, do poslednje kapi po pločniku, da bi spreman i pristojan sačekao Stjua, koji se još ne gega s gornjeg sprata. Isto kao kada su se upoznali, dok je čekao, prvi među jednakima, da se zatvorenici iz gornjeg paviljona spuste, pa da zajedno natoče brodske posade i ćelijske rešetke zamijene onima na palubi. Stju je tada bio poslednji u vrsti, neprestano se češao i na smotri stao tačno iza Edvarda. Stju je sada zaglavljen u kupatilu, potpuno miran, s nervoznim crijevima unutar svog škembeta i balansira nogama, da ne otpadne s postolja usled cijepanja dana na pola tačno u podne. Čuo je za ovdašnje potrese koji stresu ljude i kuće sa svojih leđa, ali nije vjerovao da je panični napad samo blago utrnuće u poređenju s osjećajem koji ga je snašao. Čini mu se da je neko opasan dinamitom poskočio i odredio epicentar baš tu, pod njegovim nogama koje preduhitriše procese varenja i u zbrci ga ukrasiše toalet papirom. Kao i prvi put, Stju se konačno pojavljuje, češka se vidno manje nego lani, pali cigaru dužu od nosa, a paklicu steže pod miškom, spreman da ugašenu zamijeni, ispušenu pregazi, a pohabanu paklu obnovi čim se prilika za to razastre pred očima. Pozdravljaju se tetovažom o tetovažu i udaljavaju se od smještaja, smiješno jeftinog, s obzirom na to da je dvospratnica na minut do mora. Šalili su se da mora da je kuća ukleta, vjerovatno se u njoj neko ubio, pa se lokalna turistička agencija plaši odmazde duhova, izdaje je strancima za siću i ćuti o detaljima. Ta atmosfera ćutanja dobro se slagala s odnosom Edvarda i Stjua i sa činjenicom da, zapravo, nikada nisu pričali o razlozima svojih robija, te su se njihovi razgovori svodili na satarski precizno presječene djelove od smotre do mornarice i nuspojava porodičnog života nakon toga. Neizgovorenim riječima činili su uslugu jedan drugome, svjesni mogućnosti da bi eventualne tihe istinice i melanholična sjećanja o nekakvom ubistvu, sitnom razbojništvu, iz kojeg je rođen jedan kovčeg i hiljadu košmara ili par testisa uvučenih do grla, stvorila strah kada komšinica u papučama za galamu krene prema kupatilu jer je broj pločica srazmjeran broju reckica, kako na paketu tako i na zidu. Oni su sada heroji, to imaju i napisano, na sebi.
Na putu ka plaži strojevim korakom kljucaju o sudbinskom noktu, odrastanju na ostrvu i ratu za ostrvo, pa im nije nimalo čudno što su sada na ljetovanje nabasali na neko novo, isto ostrvo. Cijuk iz zone komfora obaveštava da su tu, na zemlji, sve dokle pecaljka može da dobaci, nema bježanja niti misli o tome jer je za kvalitetan bijeg potreban žar u petama. Ostrvljanima se on gasi čim odlijepe mošnice s butina, jer je plićak do vrata kada oluja pokuca po lamperiji malog mozga. Dok Stju obilazi trafike i nabada pantomimom riječi, Edvard spazi u njegovom džepu hartiju, čitav patrljak koji udiše svježinu džinsa. Kako su se dalje kretali tako je papir ostajao na udaljenijoj strani, pa ga Edvard nije mogao bolje pogledati. Grabuljaju pijesak prstima i, skrivajući se od potencijalnog padobranisanja, nalaze kutak tek nešto prije ćoška natkrivenog stijenom. Bez peškira se prućiše da predahnu od tahikardičnih poskočica pulsa, izazvanih šetnjom i dotrajalošču životnog materijala. Edvard jednim potezom izvadi smotani zavežljajčić iz donjeg veša, odvadi grumen zeleniji od njegovog jutrašnjeg iskašljavanja i izrezbari ga zubima. Šestice, priviknute na rabotu, krune i rendaju, proizvod upada u dlan i čeka da ga Stju ustoliči bez gledanja, samo po škripi zubne mašinerije, koja preskakanjem remena označi kraj. Opuštenom dijelu tijela Stju pridružuje i onaj čija je postava činila džep pod miškom, vadi cigaru, čvrgom je trese do pola, pa se magijom počnu boje razlivati.
Stjuart se okrenu na bok i tjelesinom, prepunom mladeža i strija, ušuška izvirujući element iz zadnjeg džepa, koji odbija otpadanje i uskače u pomor rizika da sraste sa gazdom. Hrkanje u intervalima probudi kod Edija zainteresovanost za Stjuartovu moguću džepnu tajnu, iako o tajnama nikada nisu govorili, što bi podrazumijevalo da neće ni o ovoj. S kapcima na pola koplja, čije spajanje spriječava igla uz naviku o brizi za saborca još iz osamdeset druge, Edi pilji u izvrnute krabe, koje bezuspješno pokušavaju da se dozovu u prvobitnu poziciju. Sve uže razmišlja o papiru ispod svog kolege i čini mu se da bi to moglo biti nekakvo pismo. Premda se ne razdvajaju sve do spavanja niti su ostavili ikakve podatke u smještaju pogodne za slijetanje pošte, Stjuartovo često posjećivanje trafika na krivinama može predstavljati alternativu za preuzimanje pošiljke. Ne znaju mnogo jedan o drugome, a Edi je naučio da je Stjuova sklonost mahinacijama isključivo njegova stvar i zato ga nikada neće pitati jer bi to moglo pokvariti odnos vojnika u civilu, iako penzionisanih, spremnih da ostanu ono što su i kada je u rukama kateter umjesto heklera, pa mu ostaje samo nagađanje u šaržeru.
Ne svojom voljom, upoznao je njegovu ženu, tu rumenu pojavu koja ih je ispraćala i dočekivala, dušom pušući u jedra broda. Nekoliko puta su direktno iz pristaništa spuštali žedne glave po bordelima, uz ovacije sprovodačica, dok je žena brisala suze o kecelju, koju nije stigla ni da skine do luke, srećna što je došao živ, ponovo. Na ovo, prvo putovanje bez uniforme ispratila ih je skrivajući svoje lice iza njegovog kofera, lice štavljene kože, s kojeg se moglo pročitati da je češće na njega, ispod oka, nego na tiganj stavljala zaleđenu šniclu. Stjuart je stara škola, izgleda kao neko ko na udarac palcem o kredenac reaguje dočekivanjem, kako bi bol legla na bol. Sve je to Edija odvratilo od pomisli da je žena poslala pismo, jer ako uopšte i ima ljubavi prema njemu, zasigurno zna da bi ga ovakva vrsta uznemiravanja na odmoru pretvorila u još goru verziju sebe kada se vrati. Ostala je mogućnost problema sa zakonom, ali obavezno javljanje na koje je Stjuart eventualno prinuđen negirala je činjenica da su neometano prošli carinske kontrole. Prekidi disanja i Stjuartovo meškoljenje bradom o pijesak, u potrazi za udobnijom pozicijom, u Ediju probudi paranoju, svježe izleglu iz dana koji mu nije išao po protokolu uobičajene naklonosti. Prvi put od osamdeset druge osjeća strah jer će, ako se sutra probudi a Stjuart zglajznuo natrag iz ko zna kakvog razloga, on ostati sam na ostrvu i niko neće znati šta za njega znače Foklandska ostrva, da su mu promijenila hod. Stjuart je jedina spomenica iz flote na Foklandska ostrva, njegovo ćutanje i izbjegavanje pogleda jasno govore o svemu što su vidjeli od ukrcavanja do iskrcavanja na ostrva, ostrva čiji vazduh drugačije miriše od vonja iz jazbina periferijskog zatvora i ćelija napuštenih one noći kada su njih dvojica otišla tamo kako bi opravdala svoju slobodu time što će uskratiti tuđu.
Budućnost stvorena šakama, ne rukama, klepetava svjetlost pomorskih izvjetrina i sklupčanost između nozdrva i brkova, dok zemlja grize udove i bježi od njih. Edvard se koči, butine mu niču iz hladnjače, od pokreta još uvijek barata treptajima mopsovih očiju, uglom beonjače traži Stjua par metara od sebe, dok oblačić grašastih znojnih isparenja odlazi s mišlju o lošem tripu, preprskanim sadnicama i cvjetovima ukrašenim kapama od trnja. Više se ne miče, zalazak sunca predstavlja propratnu pojavu, na koju ne reaguje jer se odvija van njega. Šuška disanje ispod naboja, možda ovako izgleda ono što do tada nije viđeno, nema prokleto ništa, čak ni snage da preklinje. Stju se budi, razgrće pješčane zastore navučene vrpoljenjem i priča tiho, za sebe, odradilo ga kao i uvijek na spavanje, nikako da savlada to. Pita se zašto naprosto nije ostao u smještaju nego se budi na jebenoj plaži upuvan toliko da ne čuje talase nego ih ima u glavi i zapljuskuju mu obale od jednog do drugog uha. Mahinalno se pipka po čelu, hladnjikavo je, par valova odbijenih se tu suše, pa ih ozeblost timari. Gleda u Edvarda, ukočenog kao svaki put, samo što mu oči sada ne igraju fliper po uljastoj površini, fiksiran je i napet, ne brine za njega jer skoro sigurno neće odapeti, takvi kao Edvard ne odapinju lako. Stju ga zna kao čovjeka prvog na šetnji, prvog na veslu, jurišnika bez barjaka, obigrao je svoj životni vijek a još uvijek je junac čija se pasmina nije izlegla, bježi bogu pred nasleđem. Otkako su se vratili, Edvard ćuti o osamdeset drugoj, pa se Stju sažali, zagrli ga i zajedno mašu Stjuovoj ženi, kako bi Edvard pomislio da nije sam. Tako i ovog puta, otputovao je s njim samo da bi zajedno ćutali o osamdeset drugoj, jer je vremenom i Stjuu ona zapala pod kožu, poput trna zagnojenog, koji svoj život živi tu, ne mareći za pincete i vazeline, dajući im tek neki lišaj otpao usput. I Stju, kada ga neko pita o osamdeset drugoj, pusti niz vodu puke generalije, svima poznate, a na putovanjima poput ovog, samo s Edvardom, može da ćuti o osamdeset drugoj.
Izvlači Stju svog crva iz pijeska, ali ne i iz čamotinje ukočenosti, smješta ga ispred sebe i gura ga, kao kolica u supermarketu. Edvard ne reaguje, pluta kaldrmom i tek klizne kada nalete na kamenčić. Za Stjua, porodičnog čovjeka, Edvard je pas vezan uzanim lancem za mušmulu na nagibu. Priroda ga vuče nizbrdo i šape mu lete dole, ali lanac drži balans, održava ga na poziciji sakrivenoj od života, od sunca, gde mušmule ne rađaju, brkati pupoljci se uzelene i vrate u maticu. Gura ga, naviknut još od iskrcavanja osamdeset druge na Foklandskim ostvima da gura, kao i tada, sadašnjeg neznanca, to čedo koje je za čitavu četu strano tijelo, ali u ratu tijelo viška ne postoji. Voze se plažom, Stju ponovo vozi jer se saputnik plaši upravljanja, njegovo je da djeluje, a predobri Stju vozi, puštajući ga da gleda. Ako se slupaju Edvard neće biti kriv, on je putnik koji se na svom životnom putu samo vozi, vožnja od koje mu često pripada muka jedini je način da ne osviće na betonu s umašćenom kanticom splačina i ugrijanim bubrezima, poput trenutka tik prije osamdeset druge, kojeg se ni ne sjeća, a taj trenutak mu je stvorio i rešetke, i vesla, i pušku, i flašu, i ostrvo, i Stjua.
Žongliraju trncima svježine i snoviđenja, smještaju se na klupicu u parkiću u pokušaju, tačno na razmeđi od plaže ka smještaju. U godinama su kada se sve radi iz dva cuga, mokrenje ima nastavak učvršćen laktovima na prozorčiću, jer kroz pet minuta stiže ponovo. Noć je pocjepana paučina, gluvo doba se bodri čašom vode, kako bi se napravio malter i sutradan pljusnuo pred ogledalom. Otkravljuje se Edi, vrti repnim koščicama po naslonu, oči mu konačno mastiljare unaokolo, srećan je što vidi Stjua ponovo pored sebe i odmah mu trenutke olakšanja popločavaju okovima pređašnje misli o misterioznom pismu, ali ih preskače, sada je srećan, sada je Stju pored njega, što znači da je tu i osamdeset druga, jedina godina za koju zna da postoji. Diže koljena ka rebrima, izuva i slaže pored sebe cipele, par brojeva veće od stopala, jer broj za njega ne postoji, kao ni istorija skrojena od cifara između čijih se razmaka kriju ratovi, vezivno tkivo istorije koju poznaje, bez kojih bi mu ona izgledala poput orgija pokvarenih satova. Stju ga posmatra, uhvaćen u koštac sa sramotom zbog mogućnosti da neki turista, ne i domorodačke hulje, ne pomisli kako opet pijani Englezi bauljaju ulicama. Ipak se ne usuđuje da opomene aljkavog Edija, psu rata nije potrebna koska da bi zagrizao onoga ko dirne u njegovu prirodnu pripadnost domu na ulici, gdje se osjeća kao svoj na svome. Da odmori oči od Edija, Stju ih matriksuje iza sebe, gdje vidi platformu pogodnu da se zapita da li ga paketić spušta niz padinu najgoreg tripa ili je samo žedan, pa se krv sliva iz mozga u nepca. Par klupica nizvodno vidi kako se baba i muškarac otimaju oko dječijih nožica, dok se dječak igra u pijesku, crta nešto majušnim preostalim udovima, kao da ne zna da su otisci na toj podlozi kratkotrajniji nego u vodi. Baba se dostojanstveno podiže, nalakti torbu preko ramena i uhvati štraftu, paralelnu s linijama svog kombinezona. Stju usisa ostatke materija ispod jezika i oko zuba, pa ih proguta, doživjevši placebo rezervisan za rezervisane i iskusne. Baba ga podseti na njegovu omiljenu Čeličnu Damu, zbog koje se oženio i bio dobar građanin, samo zato što je bio primoran da sve to bude, jer mu je oduzet prah, a umjesto olovne zavjese pala mu je na um dimna, kojom se inhalirao i sada na odmoru, na ostrvu. Muškarac s djetetom poče probijati mjesečinu čelom i udaljavati se, držeći malog za ruku. Vrativši se u prvobitnu poziciju, Stju osjeti nadolazeću migrensku erupciju, propraćenu znojnim plikovima, trže se šakama ka džepovima kako bi presušio ruke, tarući ih o hrapavi materijal.
Edi spazi u daljini muškarca i bjelinu njegovog lica, koja mu obasja rikošetom svjetlosti drugi kraj klupe uprt direktno u Stjua. Gleda svog donedavnog saborca kako drlja svoje čelo papirom, koje postaje svijetlo poput onog u vlasništvu zamičućeg neznanca. Češanje postaje histerično i Edi zna šta ga čeka, to je češanje slično onom pri iskrcavanju na Foklandska ostrva, sklapa kockice i nema šanse da ga neko može ubijediti da ovo nije bio tajni signal, moć koja će koliko sutra odvesti Stjua s ostrva, a s njim i čitavu istoriju koja postoji samo kada su obje polutke skupa, leđa o leđa naslonjene, jer bi se uklapanjem probudilo ono što je osamdeset druge zaspalo. Nema više šta da čeka niti da poštuje kodekse ćutanja i neuplitanja svoje njuške u tuđe stvari, bez njih će svakako sutradan ostati. Ustaje i namjenski obilazi Stjua iz svih mogućih uglova, kako bi izvukao prokleto pismo, tu misteriju koja će ga odvojiti od svega što jeste, zbog koje će otpasti s litice palube, bez šanse da zabije sidro i sačeka Stjua, taj brod će otploviti u nepovrat. Posle petog kruga i blage nesvjestice, približava glavu svakom džepu, ali pisma nema, jasno mu je, tajna je otišla s neznancem, nema svrhe ni da začuđenog Stjua sada išta pita jer ovaj bez dokaza, bez slova na papiru, može slagati bilo šta. Stju, već unezvjeren zbog Edijevog ponašanja, potpaljen je činjenicom da je, trkeljajući po džepovima video da je sve vrijeme od jutros sa sobom nosio toalet papir, okačen poput barjaka. Ne samo što je bio u društvu koje je moglo dobrano obrukati grb ispod njegove tetovaže, čemu i sam doprinosi svojom nesmotrenošću i širokogrudim poklanjanjem povoda babi, neznanci ili kome već drugom da priča kako su oni, Englezi teške seronje, nego je potpao pod uticaj tog istog, lošeg društva, čemu svjedoči i njegovo svojeglavo ubadanje kljuna među zatvorske rešetke bez saučesnika, pa se sada još i češe tim istim toalet papirom po čelu, dok djelići papira frcaju unaokolo, a oni čvršći ostaju slijepljeni na njegovom čelu. Timarenje kostiju lobanje završio je kada je vidio kako pregorjeli Edi još uvijek bez prestanka kruži oko njega. Odluči da pričeka koji sat, kako bi se pred samu zoru dovukli do dvospratnice, ako bude imao sreće da ne tegli Edija, i svoje spavanje tempira tačno u preklopu podneva, u slučaju ponovne detonacije, jer mu u magnovenju sve prisnije djeluje misao da se tamo, u toj jazbini, u kupatilu, zaista neko ubio. Stižu svako u svoj ćošak, Edi kalemi zaboravljenu cigaretu, uvjeren u loš ishod sutrašnjice, prži prste, iskašljava sirove grančice duvana i skrpljen zaspi tik pored vrata, da bi čuo ako Stju prvi put ustane prije njega, kako bi ga poslednji put vidio. A s njim pozdravio i svoj pređašnji život, osamdeset drugu i Foklandska ostrva. Stju uleti u kupatilo, uze papir i napravi čepove za uši, da prebrodi mogući potres, godine plovidbe u njemu izlijegoše i bisernu intuiciju samo kada je u pitanju zlo, i to zlo koje će se desiti drugima, s jedinom željom da se sutra naspava i uhvati prvi let za svoje ostrvo jer, okružen sa sve četiri strane, levitira između letenja ka novim ostrvima, povratka ženi i nesrećnom braku, mogućnosti da se ponovo ne provuče na vrijeme, te zaglavi robiju, i sprženog Edija, njegovih prećutnih priča o osamdeset drugoj i Foklandskim ostrvima.
