Događaj
Prije svega, važno je napomenuti kako Rona Mona obožava miris voštane mase iz svojih ušiju, da često zna čeprkati noktom po duplji svog uha, pa potom mirisati taj mošusni trag, taj u prirodi nigdje ponovljiv raskošni miris, radi kojeg ponekad okrene očima od užitka, kada nema što drugo za raditi.
Rona Mona voli se drmusati vlakom jer pritom ima osjećaj kao da je na besplatnom anticelulitnom tretmanu koji samo za nju valovima, podražajima, rastavlja krupne atome naranče na sitnije, pa potom još sitnije, iz dana u dan sve sitnije, dok naposljetku možda ne ostane samo glatka koža, spremna na poljupce.
Drmusa se dva puta dnevno, jednom rano ujutro, drugi put kasno popodne, na putu iz jednog grada u drugi, iz manjeg u veći, potom iz većeg u manji. Rona Mona drmusa se doduše još jednom, kasno navečer, kada legne pored svog hladetinastog muža, koji još jednom uzbiba sve što se na njoj da uzbibati, silinom odmjerenog ponavljanja radi kojeg je uvjeren kako zna što radi, i to uvijek radi na isti način, iz dana u dan – dosljedno ponavljanje odražava se na sve u njenom životu, koji kao da je od dosljednog ponavljanja sačinjen.
Drmusanje vlakom u svakom je slučaju bolje od svega ostalog – od posla na kojem svaki dan trune poput svake prosječne biološke tvari na svom zalasku, kao i od drmusanja kasno navečer, kada više niti jedan atom Rone Mone nije budan. Drmusanje vlakom specifično je iskustvo i njegove su sitne sastavnice, sastavnice drmusanja, jedina razlikovna čestica po kojoj Rona može relativno dobro neki dan ipak zapamtiti, na uštrb sveukupne cjeline, koja je najčešće bezlična, utopljena u masu svih dana koji naposljetku čine samo smjesu, tumor, koji se jednostavno onda zove „DAN“, i što drugo možeš uopće s tim – proživiš jedan i proživio si ih sve, najbolje bi bilo odustati.
Ponekad sjedi pokraj zanimljivih suputnika koje strastveno proučava ili pak gleda kroz prozor u potrazi za stvarima koje se mogu dogoditi. Najčešće se ne dogodi baš ništa, no ponekad se sve uroti kako bi Rona ipak nešto u svom beznačajnom životu doživjela.
Ti su dani vrijedni čekanja, ponavljanja, svog tog bezličnog vrtloga.
Danas, recimo, promatra obraz nekog čovjeka, koji je rošav, nikakav, tužna ostavština kožnog problema, sjećanje na komplekse iz prošlosti. Obraz promatra u staklu, samo kao odraz. On gleda nekamo ispred sebe, tek ponekad spusti pogled na mobitel, čini joj se, da provjeri vrijeme. Djeluje žalosno, zamišlja ga kako putuje kući s iscrpljujućeg rada u uredu, točnije, u radnoj jedinici sličnijoj boksu, u kojem sjedi od osam do četiri, prevrće nevažne papire, zarađuje za proviziju.
Vlak je prepun takvih kakav je on. Umorni, spavaju, isprepliću se tijela, odmaraju jedni na drugima; Dan je pri kraju, ali još uvijek dug, još uvijek ima slabog potencijala koji će nestati onog trena kada se otvore vrata stana ili kuće.
Čeka li ga itko kod kuće?
Rona Mona besramno bulji, no čini se da on ništa ne primjećuje, jer misli da ona gleda kroz prozor, nekamo preko njega.
Rona Mona razmišlja.
Trebalo bi učiniti nešto, trebalo bi naprosto pokušati, podati se situaciji koja se pred njom nudi, nešto izmijeniti, nekako se istaknuti, iskoristiti ovaj trenutak u kojem sjedi kraj čovjeka čiji je život zasigurno jednako žalostan kao i njen, jednako nepotreban, suvišan, bolje da se nisu niti rodili.
Nešto će učiniti. Evo sad, ovaj tren, nešto će učiniti.
Nešto će učiniti i bit će vezano upravo uz miris iz uha, uz specifičan mošusni imprint, uz njegovo uho prije svega, uho suputnika.
-Budite mirni.
Rona Mona to izgovori i učini joj se kao da je to izgovorio netko drugi, ne ona, nikako ne ona, a čovjek je prestravljeno pogleda, pomišlja u tom trenutku zasigurno kako mu je na glavi golem kukac kojeg treba ukloniti, kako je u njegovoj kosi čudovište koje treba otjerati pažljivo, da ne bi proždrlo čitavu njegovu glavu, da se ne bi zapetljalo u njegovu kosu ili mu, nedajbože, ušlo kroz uho, ravno u mozak, pa ondje napravilo kakav stravičan nered.
Njen suputnik je miran i ovo je njen trenutak, ovo je trenutak u kojem će se nešto dogoditi, u kojem će se dogoditi nešto po čemu će pamtiti dan – ona će to učiniti, sada je to posve izvjesno.
Nježno približava prst, koji je ušiljila kao olovku, nježno ga primiče njegovoj ušnoj školjci, pažljivo, kao da mu je majka, pomisli – on je gleda u čudu, ali s nekim neuobičajenim povjerenjem, s nekom bespomoćnošću, s izrazom lica koji govori – evo, ova žena će me spasiti nemani, a ja joj se samo trebam na sekundu podati.
Srećom, nema velike nokte pa u dodiru jagodice s ušnom školjkom osjeća tek meku kožu; Kratko zagrebe ukrug po rupici, samo kratko, ali relativno duboko, već zna koliko je potrebno kako bi se za jagodicu uhvatio miris, zagrebe i izvuče, zagrebe, izvuče i pomiriši, zatvorivši oči.
To je to, to je taj isti miris, samo drugačiji.
To je to, to je taj isti miris, samo drugačiji, samo od drugoga, napokon nešto drugo, napokon drugi miris, napokon nešto pamtljivo, divan pečat ovom beskorisnom danu.
Suputnik je gleda: nije mu jasno, ova žena tu do njega, ona uživa, ona uživa u mirisu svog prsta, prsta koji je upravo nešto rovario po njegovoj ušnoj školjci, on ne može vjerovati, kamoli doći k sebi.
-Gospođo…
Izusti samo to, gospođo, kao šapat, kao izdisaj, nevjerica, ustane potom poraženo, osjeća se prljavo, posramljeno, kao da su svi u vlaku svjesni toga što je dozvolio, kao da su svi svjesni u što se uvalio, kao da su svi svjesni toga koliko je njegov dan još dodatno gori zbog ovog sitnog događaja, ove anomalije.
Ustane i pođe naći drugo mjesto, u drugom vagonu, izvan ovog događaja, što dalje od njega, što dalje od svega, vratiti se, samo se vratiti u uobičajene stvari – korak unatrag, samo malo unatrag.
Rona Mona zadovoljno izađe iz vlaka u noć i prstom lijeve ruke zagrebe po unutrašnjosti svog lijevog uha. Usporedi zadovoljno dva mirisa, dva prikupljena traga, dva dokaza da postoji nešto drugo, dva razloga za sitnu sreću.
Duboko udahne.
Danas se ipak nešto dogodilo.
