Istinski pisac je okružen najčešće strašnim sumnjama, ali uprkos njima hodi sopstvenim putem, birajući ga “pomalo sudbinski a više svojom voljom“. Tako razmišlja o sopstvenom pozivu pisanja Mirko Kovač čiju će novu zbirku pripovedaka Nebeski zaručnici uskoro objaviti BIGZ. Isti izdavač na sledeću godinu priprema i sedam knjiga izabrane Kovačeve proze, među kojima će se naći jedan novi roman.
Šta misli o sebi, o tome kako je „posrnuo u književnost“, o svome životu, kako gleda na postupke u pisanju i na udese pisaca danas i kod nas, Kovač je izrazio upečatljivo jednostavnim, lapidarnim jezikom u Evropskoj truleži, poetičkom i životno intelektualnom delu izvan svih žanrova, koje se upravo pojavilo zahvaljujući beogradskoj Prosveti. To je knjiga pisca bespoštednog prema sebi i drugima, knjiga koju je svaki pisac dužan svojim čitaocima i bez koje oni koji vole i poštuju Mirka Kovača i njegovo delo više neće moći.
Ali, šta bi u tragu te knjige pisac još mogao da kaže? Šta o svojim stavovima, o onome šta mu se događalo kao autoru radova koji su uvek izazivali pažnju, često oprečne i ne samo književne sudove? Utoliko pre što je reč o autoru koji smatra da politička čestitost sama za sebe nije dovoljna za dobro delo, kao što ni estetsko stanovište ne može biti jedini oslonac.
NOVINAR
Vaš kratki roman Gubilište pojavio se negde šezdeset druge, šezdeset treće godine. No, imajući u vidu to doba, kada je još kolektivno vladalo nad individualnim, nije mogao da Vam bude oprošten. Sećate li se?
KOVAČ
Od tada je prošlo puno vremena. Mnoge stvari su se promenile. Ali ni danas mi nije jasno zašto se tada podigla hajka takvih razmera. Bilo je ljudi koji se nisu slagali sa osudama, no bilo ih je mnogo više koji su zahtevali odgovornost zbog izlaska takve knjige, koji su tražili da me se jednostavno šutne iz literature.
NOVINAR
No Gubilište, uprkos hajkačima, nije bilo „pogubljeno“. Bilo je književnih kritičara koji su o romanu sudili pristojnije!
KOVAČ
Zanimljivo je da je taj moj kratki roman lepo dočekan od kritike. To je poetska knjiga, koju sam napisao kao mlad čovek, naravno – kao što to obično biva s prvim knjigama – sa mnogim nedostacima, ali ideološki gledano – kako se inače tada prosuđivalo – bila je sasvim bezazlena. To je, u stvari, simbolička vizija, s biblijskom inspiracijom, u čijoj osnovi je drevni mit o suncu koje je stalo nasred neba i nije se nagnulo ka zapadu ceo dan.
NOVINAR
I Isus Navin je zamolio Boga da zaustavi sunce, e da bi rečeni Isus produžio i dobio bitku za videla. Koliko pamtim. Vaša bitka se, međutim, odigravala bliže nama?!
KOVAČ
Da, ja sam sve to smestio u jedno vreme, moglo je biti posleratno razdoblje, s nekim prepoznatljivim situacijama iz neke male varoši – svejedno da li se ona zove Bileća, ili ne! Ali, tu nije bilo nijedne aluzije na poredak ili nešto slično. I šta je onda izazvalo toliku hajku?
NOVINAR
Možda činjenica da književni pesimizam nije omiljen izvesnoj logici, navodno revolucionarnoj?
KOVAČ
S jedne strane, pesimizam je, kao što kažete, tada još bio kontrarevolucionaran. A drugo: u romanu je sunce negativni simbol; ono donosi zlo, otkriva da ljudi nisu dobri, da su pohlepni na vlast, da su pohotljivi, da su gadni, opterećeni seksom. Tamo junak – a još u prvom licu – požudno želi sestru, a onda se sve to meni pripisalo: pisac je taj koji je opterećen, on je bolestan itd… No, da ne duljim, sunce je, dakle, žarilo i palilo otkrivajući nam rđavog čoveka. A sunce, kao što znate, dolazi s istoka, a Istok se indentifikovao s komunizmom. Pa zar nije jedan naš partijski ideolog, samo petnaestak godina pre izlaska te knjige, pisao da je Staljin sunce koje dolazi s istoka i greje radničku klasu i intelektualce!
NOVINAR
Reč je o Milovanu Đilasu.
KOVAČ
E, onda sam ja, najverovatnije, tada ideološki prokužen da sam u toj knjizi dao viziju sunca – komunizma koje,eto, pokazuje samo ljudsku bedu i mržnju. Meni to, naravno, nije bilo na kraj pameti!
NOVINAR
I tako ste se našli na kraju pameti. Kako ste celu stvar podneli?
KOVAČ
Teško sam to podneo. Najpre, naivno sam se branio – prihvatajući stil onih koji su me napadali! Nećete mi verovati, ali ja sam tada, u toj samoobrani, izrekao neverovatnu glupost: da je dužnost mladog pisca da bude komunist.
NOVINAR
Rekosmo, kad se čovek nađe na kraju pameti…
KOVAČ
Tada me moj drug iz Nikšića, Slobo Bošković, koji je inače dosta uticao na mene, izgrdio na pasja kola i rekao mi: „ Kakav komunista, jadan ne bio, šta je tebi? Dužnost pisca je da ostane u literaturi a oni neka se bave komunizmom. I njih će to proći. A ti piši – i čitaj Dostojevskog!“
NOVINAR
Dobar savet. Premda može da odvede u drugu krajnost. I šta ste odlučili?
KOVAČ
Rekoh da me sve to prilično zbunilo, jer je moja knjiga okrenuta u neželjenom pravcu, a ja obeležen kao reakcionar. Znao sam jedno: da ne smem ništa poduzeti da taj krst skinem s leđa, nikakvu radnju dodvoravanja, nikakvo iskupljenje. Znao sam da je jedini odgovor posvetiti se literaturi, posvetiti joj se fanatično. U to vreme živeo sam na rubu egzistencije, uglavnom na ulici, kao pas. I mnogo sam čitao. A onda sam napisao knjigu koja je čisto bekstvo u fikciju.
NOVINAR
Moja sestra Elida?!
KOVAČ
Da. Danas do te knjige ne držim, preradio sam je i posve izmenio i objavio u Zagrebu 1976. godine pod naslovom Ruganje s dušom, i to nakon nekoliko godina šutnje kad se moje ime pojavljivalo samo u crnim političkim hronikama. A da kažem još samo ovo, mogu li?
NOVINAR
Konačno da i mene neko pita za dozvolu da nešto kaže, mene koja bih željela da se sve kaže. Hvala na pitanju. Izvolite.
KOVAČ
Biti napadnut danas i onda – potpuno je različito. Danas napadnuta knjiga stiče čitaoce, mogu da se pojave nova izdanja, može da se dođe i do love, a tada su te gledali kao kugu, bez ikakvih simpatija.
NOVINAR
Ima tu neke istine: danas vlast i ideološka diskvalifikovanja gotovo da obezbeđuju piscu nova izdanja njegove knjige. Ali, zašto i ne? Nije li knjiga na prvom mestu naše kulturne politike, mada se ona sprovodi na malo neobičan način? I Gubilište je ponovo objavljeno…
KOVAČ
Izlazi 1979, u biblioteci Luča u Titogradu kao popravljeno izdanje. Knjigu sam lepo preuredio, zadržano je sve ono što je bitno u njoj a ustvari je promenjeno. Ova verzija pojaviće se iduće godine u kompletu izabrane proze BIGZ-a.
NOVINAR
Kad smo već kod menjanja, Vi ste osobito skloni popravljanjima… Da li će se u BIGZ-u pojaviti baš titogradska verzija, budući da je ona ijekavizirana? Gubilište je u prvoj verziji napisano ekavski.
KOVAČ
Mnogo mi se prigovara što menjam neke svoje knjige. Ali, to je duga priča i uglavnom priča estetske prirode, pa ne verujem da to nekoga zanima. Da se vratimo na vašu zajedljivu opasku o ijekavizaciji. Kao što znate, ja sam ijekavac, ali sam se za ekavicu opredelio svesno. To je moj izbor. To mi se čini da je za prozu mnogo ekonomičnije. Da odmah raščistimo, ijekaviziranje Gubilišta nije išlo mimo moje volje.
NOVINAR
Sve se, ipak, plašim da ste bili stavljeni pred svršen čin. Ijekaviziranu verziju ste mogli da isprobate bez štampanja. Zapravo, kako ocenjujete pokušaj koji nije išao mimo Vaše volje?
KOVAČ
Kao pokušaj – nije uspeo. U konačnom izdanju biće na ekavici, kao ustalom cela moja proza. Meni to odgovara i vrlo sam srećan što pišem ekavicom.
NOVINAR
Drugi i drugačiji je bio pokušaj sa Sestrom Elidom. Ako sam Vas dobro razumela, ne volite je?
KOVAČ
Posle knjige Moja sestra Elida, brzo sam shvatio da to nije moj put, mada ima ljudi koji su tu moju knjigu voleli. I danas kad sretnem Ljubišu Ristića, on ceo poslednji pasus izusti napamet i uverava me da su on i njegovi drugovi tu knjigu rado čitali. Ta knjiga se dopala ženama – i to je jedina knjigu na koju sam nešto „uhvatio“. Elem, od izlaska Elide, 1965. godine pa sve do 1971, kada se u Nezavisnom izdanju kod Mašića pojavljuje moj kratki roman Malvina – ako ne najbolja, a ono najčudnija moja knjiga, možda i jedinstvena po literarnom prosedeu – dakle, za tih šest godina nalazio sam se u sukobima sa sobom, sa shvatanjima književnosti, pitajući se čemu sve to i zašto, duboko sumnjajući u pisanu reč, u smisao literature. Poziv pisca činio mi se tada kao uzaludni posao. Ne mogu reći da sam bio u krizi, jer sam u tom razdoblju napisao mnogo, mada bih danas rekao: kad pisac mnogo piše, onda je zaista u krizi. Čak sam u to vreme pomišljao da se potpuno posvetim filmu i televiziji.
NOVINAR
Pa kao filmski scenarista niste promašili. Naprotiv…
KOVAČ
U tom razdoblju napisao sam dva filmska scenarija za dva vrlo uspela filma – Mali vojnici Bate Čengića i Lisice Krste Papića. Oba filma su nas predstavljala u Kanu – mali vojnici u zvaničnoj selekciji 1968. godine bili su pred najvišim priznanjem da stvar nisu rasturile studentske demonstracije – a dve godine kasnije, i Lisice su imale lep uspeh u jednoj od selekcija kanskog festivala. Uostalom, u Puli su ponele Zlatnu arenu za film godine.
NOVINAR
Da, tačno, ali bilo je, opet, napada!?
KOVAČ
Lisice su napadane, koliko se sećam, samo u Beogradu. Na projekciji za novinare, u Domu omladine, bilo je desetak ljudi, jer film je pratila politička fama koja je došla iz kuhinje tadašnjeg Gradskog komiteta u Beogradu: da je film informbirovski, a njegovi autori, Krsto Papić i ja – informbirovci. U Zagrebu je film imao – za to vreme – izuzetno veliki broj gledalaca – u Beogradu ga je videlo, ako se ne varam, hiljadu ljudi! Pa kako to da jedan film u isto vreme doživi potpuni debakl u Beogradu i trijumf u Puli i Hrvatskoj.
NOVINAR
Kako Vi to objašnjavate?
KOVAČ
Čini mi se da se danas to može ovako objasniti. Film se našao u spletu tadašnjih političkih prilika naše srbo-hrvatske paranoje. Tada se uveliko insistiralo na razlikama i sanjalo o definitivnoj podeli. U to vreme, u Beogradu je skinuta sa scene Jugoslavenskog dramskog pozorišta jedna veličanstvena predstava, rađena po jednom od najboljih posleratnih romana, remek-delu ne samo srpske književnosti Kad su cvetale tikve. Taj komad, ta predstava i taj romana, jednostavno su, bez argumentacije – kako se to u represivnoj politici dešava – proglašeni informbirovskim. U to vreme boravio sam u Zagrebu – gde sam, uostalom, i ostvario sve filmske projekte – i tada se tamo likovalo: eto, vidite, ko ovde želi Ruse, ko priziva Staljina itd. Tada se često govorilo o teheranskoj formuli fifti-fifti, a sećam se i nekih svojih znanaca u Zagrebu koji su mi pokazivali mapu Jugoslavije podeljenu velikom pravom crtom Subotica-Split. Trebalo je da se osećam bedno, jer sam bio istočno od te linije – znači, u sovjetskom bloku! E, onda su došle Lisice proizvedene u Zagrebu! Tema je bila četrdeset osma, Informbiro. I film je, kao što sam rekao, proglašen informbirovskim. Govorilo se: vidite, nije to samo ovde, kod nas, u Beogradu, informbirovski vetrovi duvaju i iz Zagreba. Moguće je da sam pojednostavio stvari, ali hoću da kažem da je takvo naše političko balansiranje pogubno, jer prikriva istinu, jer odvlači od pravog prosuđivanja. Nemojte misliti da smo mi u tom pogledu izvukli neku pouku. Ne, nismo. Ako ste gledali neki dan na televiziji emisiju o Kosovu, mora da ste zapazili tužni glas jedne srpske seljanke koja uzvikuje: „Nismo mi nacionalisti!“. I ona je žrtva tog političkog balansiranja, jer ako su na jednoj strani nacionalisti, onda su i na drugoj, ako su ovde četnici – tamo su obavezno ustaše itd.. Zaista, u jednoj ljudskoj nesreći, u čitavoj narodnoj tragediji, moraju se stvari jasno i nedvosmisleno razlučiti, razlikovati! Onaj ko napušta vlastitu zemlju, može se optužiti kao nacionalista! Onaj ko ostaje bez svog doma, ko je izgnanik u vlastitoj zemlji, pa molim vas, taj ima pravo na sve, pa čak i na nacionalizam! Jer, njegov nacionalizam je borba da se očuva narodnost, da se spase integritet i vlastita kultura.
NOVINAR
Ono što se odigrava na Kosovu doista nije samo nacionalno pitanje, nego i ljudsko. I pisce i umetnike i intelektualce valja čuti, i njih boli, kao i sve ostale. Svima je teško da ostanu mirni…
KOVAČ
Danas među srpskim piscima i intelektualcima postoji neka histerija: ako se ne izjasniš o Kosovu, ti si izdajica roda srpskoga! Ma ne radi se o tome. Nije potrebno da budeš Srbin da bi te takve stvari bolele. Sadašnje stanje je u priličnoj meri neurotično, teško se ljudi lišavaju emocija, pa se donose brzopleti sudovi i pogrešne procene. Ja sam uvek oprezan kad su u pitanju kolektivni zanosi. Ali, mislim da pisci prvo treba da pođu od toga da je srpsko-albanska birokratija i dovela do takvog stanja na Kosovu, a ne da književnički potezi budu istovetni s političkim. Onaj ko je doveo do nacionalne mržnje – a to je birokratija – sada se postavlja kao nepogrešiv arbitar. Tamo se stvari nisu rešavale pravno, već ideološki, nisu se rešavale istorijski, već politički partikularno; nisu demokratski, već birokratski, nisu se rešavale slobodno i javno, već zakulisno, igrajući na razne karte; nisu se rešavale istinski već lažno, lakirajući stvarnost: nisu se rešavale s nekog ekonomskog i socijalnog stanovišta, već parcijalno, manipulišući sa svim i svačim, nisu se rešavale u ime budućnosti, već privremeno, od danas do sutra, kao uostalom i sve drugo. Molim vas lepo: nemati danas pravo na zavičaj, izvinićete, za mene je to osuda poretka. Mislim da svi mi – u prvom redu piscu, ali i svi ostali – moramo biti nesrećni što je to tako.
NOVINAR
A nesreća može samo da raste. Birokratiju, doista ne brine budućnost. Brinu je, izgleda, jedino sopstveni interesi. I dalje se govori sumanuto o nacionalizmu, o desnici, o neprijateljima, i tako se proizvodi zlo i nesreća.
KOVAČ
Kad slušam s političkih tribina da je naš najveći problem nacionalizam, opet vidim kako se zamaštrakavaju ostali problemi koje je, dakako, teže rešiti. Ta povika po hiljaditi put samo obnavlja stare metode, a krajnji potez će biti represija. Očito je da kod nas ne postoje metode koje će nacionalizam otupeti ili preusmeriti. Bojim se da se nemamo oko čega okupiti! Nedostaje nam ideja.
NOVINAR
Imamo Ideju, ali potiskujemo ideje. Mislite li vi da se od starih mitova može živeti? Od dogmatizma?
KOVAČ
Više se ne može praviti moderna politika na starim mitovima. Ako se naše alternative svedu na haos ili čvrstu ruku, to će jako pogodovati mračnjacima. Mene je zaprepastila jedna anketa povodom letošnjih događaja u fudbalskoj organizaciji. Većina ljudi, i to intelektualaca, i još nepartijaca, izjašnjava se za čvrstu ruku i daje podršku Šajberu: nego šta, treba već jednom među tim mangupima zavesti reda! Šajber je dao recept kako se taj mehanizam pokreće: dobije se saglasnost svih članova Predsedništva, zatim Socijalističkog saveza, proglasi se vandredno stanje, odmah se objavi da stižu telegrami podrške – sve kreće kao po loju. Međutim, narod je naseo. To je bio samo privid da se nešto čisti, a suštinski sve je ostalo isto. Kakve to veze ima što je Zvezda smenila Partizana kad je šampion takođe jedan nemoralan klub – govorim Šajberovim rečnikom. Čvrsta ruka igra na kartu straha; ona ponižava čoveka, njegovo dostojanstvo. Vidite, Šajber je naterao klubove da ponovo igraju – ne zbog rezultata, već da bi ih naterao da priznaju da su nemoralni i lopovi, da bi ih ponizio. I to mu je pošlo za rukom. Svi su igrali iz straha od odmazde, i svi su, izuzev Partizana, poniženi. Čvrsta ruka uvek tretira građane kao kriminalce. Želim da kažem fudbalskom narodu, a i ostalom, da ne žudi za čvrstom rukom jer će biti prevaren, jer će ta ručerda i njega odalamiti po glavi. Što se mene tiče između čvrste ruke i haosa- biram demokratiju!
NOVINAR
U Sovjetskom Savezu se danas nagovještavaju promene. Kao da preovlađuju reformisiti. To ne mora biti ništa bitno, ali je prijatno čuti. A kod nas – promene?
KOVAČ
Ne, ne verujem ni u kakve promene. Mislim da se kod nas toliko govori o promenama kako se ne bi ništa promenilo. Uvek je sumnjivo kad se o nekim stvarima previše govori, kad se previše ističu. To su parole koje više ništa ne znače. Sada je parola promene glavna parola – a niko se ne odlučuje ni za jedan korak. Politička birokratija takođe govori: promene, promene, mada tu ne zna niko šta menjati, jer njima je dobro, jedni drugima obezbeđuju položaje, sele s jedne funkcije na drugu, čuvaju svoje male posede i privilegije.
NOVINAR
Barem se u tome postiže jugoslovenska zajedničnost.
KOVAČ
Bratstvo jedinstvo takođe je parola iza koje se zaklanjaju svi nedostaci jedinstva.
NOVINAR
Potrebna nam je filozofija razlike, uvažavanja razlika u svim oblastima života. Poznavajući Vas, mislim da ćemo se u tome složiti!?
KOVAČ
Da. Nije jedinstvo idealna slika bratske zajednice, već nešto što se svakodnevno menja i stavlja na probu. Nije to jednom zauvek sklopljen brak pred licem Boga, već život u kojem je svako osetljiv na svoj način. Vi imate, molim vas, na jednoj strani mlade koji kamenuju voz sa navijačima drugog tima, ili bacaju kadete u more, a na drugoj, takođe mlade, u jednoj režiranoj obrednoj zajednici na Stadionu JNA za dvadeset peti maj. Vidite, ono kamenovanje i potapanje kadeta je život a ovo na stadionu lakirovka! Da se vratimo promenama. Molim Vas slobodno objavite da nisam za promene, jer znam da može biti samo gore. Ja sam zato da se potpuno raspadne ono što nije dobro. To je jedina promena.
NOVINAR
Kad smo govorili o Vašim filmskim scenarijima, dotakli smo 68. godinu i studentske demonstracije. Tada ste bili u redakciji „Književnih novina“!?
KOVAČ
Bila je to jedna simpatična, ratoborna redakcija koja je s puno razumevanja i podrške pisala o studentskim događajima. Imao sam običaj da kažem Tasi Mladenoviću kako sam ja prilično rezervisan prema tim levičarskim idejama i kako mi je puna kapa Marksa. Tasa bi uvek onako žustro odvratio: “Ajde, ajde, ćuti, to nije važno; važno je da su oni uzdrmali birokratiju!“ I zaista mislim da je najvažnije što je upravo tada počeo proces kritike. On je doživljavao svoje uspone i padove, ali već osamdesetih godina kritika je postala nekako sastavni deo našeg života. Danas nas kritikuju svi – to je tačno- ali s različitih pozicija, a to je bitno! Ta naša redakcija „Književnih novina“ je najurena, moglo je to biti krajem 68. ili početkom 69., zbilja sam zaboravio. Redakcija je rasturena kao kontrarevolucionarna, kao leglo nacionalista. I kakve etikete nismo popili. Ribanje je, u Gradskom komitetu, trajalo više nedelja. Tu su bili pisci, kulturni radnici, političari. Uglavnom su nas pljuvali, ponajviše Tasu, a kako je on drčan – nije im ostajao dužan. Trajalo je to nekoliko nedelja zaredom. I ispričaću vam jednu anegdotu. Tim sastancima je prisustvovao Ivo Andrić, ali nije, naravno, uzimao reč. Jedne večeri, već treće nedelje diskusije, zatekao sam se tu, pred Gradskim komitetom, kad je Džumhur pomogao Andriću da pređe preko neke poledice, i onako uzgred ga pitao šta misli o svemu ovome. Andrić je odgovorio onim mirnim, blagim glasom: Bogami Zuko, vidim ovde velike ljude. Vidim Marka Ristića, Elija Fincija, vidim Oketu (Oskara Daviča) – samo još da se nađe tema. Mislim da se ta Andrićeva replika može odnositi na mnoge naše skupove.
NOVINAR
Vi ste svoju temu našli, posle Elide, u knjizi pripovedaka Rane Luke Meštrovića. U njima ste se trudili da ništa ne probije od beživotnih političkih tema. No, ideološki duh ne bira žrtvu, i nanjuši je čak i kad u njoj nema čisto ideološke krvi. Data vam je jedna nagrada i oduzeta. Kako se to zbilo?
KOVAČ
Rane Luke Meštrovića izlaze 1971. godine. To su pripovetke pisane – za ono vreme – šokantnim jezikom. To su slike iz detinjstva, ponekad veoma surove, erotski naglašene, ali literarno upečatljive i lišene bilo kakvih ideoloških natruha. Te godine ustanovljena je u Valjevu nagrada Milovan Glišić za najbolju knjigu pripovedaka. Žiri je bio sačinjen od eminentnih kritičara. Ja sam bio dobitnik te nagrade upravo za Rane Luke Meštrovića, prvi i poslednji. Nagrada je poništena i, godinu dana posle oduzeta. Svi su se složili da se smatra nedodeljenom: bilo – ne spominjalo se! Međutim, ja sam tu izvukao deblji kraj. Počeli su napadi na knjigu: da je pornografska, antikomunistička i da iskrivljuje sliku naše stvarnosti. Knjiga je povučena iz knjižara, a Mića Doktor mi je…
NOVINAR
Eno ga, vele, čovek u zatvoru…
KOVAČ
Elem, on mi je pričao da je jedan političar ušao u knjižaru i rekao da tu knjigu sklone iz izloga. Ne znam da li je to tačno. Znam samo da je jedna pripovetka iz te knjige ušla u antologiju Nova srpska pripovetka – onako lepo opremljenu knjigu koja je dodeljivanja radnicima na dar za postignute uspehe. Oni su tu knjigu masovno vraćali darodavcima, jer se u njoj nalazi ta moja okužena pripovetka. To je ona svest kao kad grafički radnici odbiju da štampaju tekst, jer se „idejno“ ne slažu s njim! Zatim su usledili razni napadi, razni feljtoni i svakojake osude. Jedan delegat iz Valjeva izjavio je doslovce – raspolažem dokumentacijom: „Za sada osuđujem knjigu kao antisocijalističku i antisamoupravnu, jer je još nisam pročitao. A kad je pročitam, tek ću reći svoje!“ Potom je došla tadašnja revija “92“. Kažu da je to bila policijska revija; tamo sam predstavljen kao barjaktar crnog talasa, pisac mržnje. Na televiziji su tada bili čuveni Šćekićevi napadi; koga on u TV dnevniku opali, taj je nadrljao. Dospeo sam tu preko saopšenja boračke organizacije – bila je to 29. hercegovačka udarna brigada – koja je tražila krivično gonjenje autora, da raspiruje nacionalnu mržnju na tlu Hercegovine i vređa borce. Posle toga: muk. Više od godinu dana moje se ime nije moglo pojaviti nigde, nikakvog posla, ničega. Počinjem raditi gotovo ilegalno scenarij Lordana Zafranovića. Onda Predrag Matvejević piše „Borbi“ jedno u suštini, učtivo pismo u kojem izražava bojazan zbog takvih postupaka da se jedan autor raspinje i da se njegova knjiga izbacuje iz biblioteka. On je tada otprilike rekao da je put do lomače knjiga! Pravo je čudo da je to pismo objavljeno. Mislim da ga je Feliks Pašić uspeo progurati. Posle toga, nekako je led krenuo.
NOVINAR
Onda dobijate Andrićevu nagradu, objavljujete „ popravljenu“ knjigu Rane Luke Meštrovića u Srpskoj književnoj zadruzi, pri čemu Vam je Borhes lepo objasnio da ne dirate u svoje stare knjige; sami to kažete u Evropskoj truleži.
KOVAČ
Andrićevu nagradu sam dobio za kasnije napisanu pripovetku Slike iz porodičnog albuma Meštrovića– koja pripada ciklusu pripovedaka iz knjige Rane Luke Meštrovića – objavljena u časopisu Književnost. E, sada dolazi ono što mi i Vi zamerate i što mi još neku zameraju, a to je da sam verziju iz 71. godine preuredio ili očistio za izdanje u SKZ. Nova pripovetka, koja se priključila staroj zbirci, pisana je deset godina kasnije; ona se prosto nametnula kao neki moj pripovedački model, i ja sam njoj podredio i ostale pripovetke, ujednačio sam ih i napravio novu celinu. To je razlog što sam menjao. Nikako nije neke druge, ideološke prirode: da sam se ja prepao i da hoću da se izmirim sa svojim osporavateljima. Ne, to zaista nije tačno. Nisam imao nikakvog razloga za to. S druge strane, ja sam starim pripovetkama nešto oduzeo, ali mnogo više dodao. Samo oni koji neće da stvari gledaju literarno tvrde da su bolje pripovetke u ranijoj verziji, jer su se, na njih politički rogušili, a ove sadašnje ostale su bez incidenta.
NOVINAR
Samo da opet jednom ne ustanovite – kao sa neuspelim pokušajem ijekaviziranja Gubilišta da bi se trebalo prikloniti izvornoj verziji. Da ne postanete pisac verzija poput Mihaila Lalića! Šta ste radili? Malo ste „popravili“ takozvana mračna mesta?
KOVAČ
Kažu da su ove kao umivene, a one su bile autentične. Ni govora. Te promene su tako neznatne, one nisu ništa narušile, samo su uskladile knjigu kao celinu.
NOVINAR
Poznat mi je Vaš stav oko pisanih protesta državi za nezakonite ili represivne radnje…
KOVAČ
Znate šta? Što se tiče peticija reći ću Vam ovo: ne želim da se dopisujem s gospodom na vlasti. Ne želim da me nazivaju peticionašem, jer ja nisam peticionaš već književnik. To bi bila čisto higijenska strana moje uzdržanosti. Osim toga, uvek želim da razmislim šta potpisujem. Tu emocije ne smeju odlučivati. Uz to ne volim da potpisujem ono što drugi sastave. I čim sam tamo na nekoj hrpi, neminovno sam pristao na ono „mi“. Neću da kažem da pošto-poto odbijam, to ne! Potpisao sam da se Đogu ukine uzdržavanje kazne, ne zato što sam verovao da će oni poslušati glas javnosti, već zbog vlastitih principa. I to bih opet učinio za svakog pisca, za svakog onog ko zbog svog mišljenja strada. Jer država koja hapsi pesnike nema budućnosti!
NOVINAR
Kao pisac niste osobito aktivni u Udruženju književnika!
KOVAČ
Tačno je da nisam aktivist, i ne osećam nikakvu potrebu da to budem. Svaki oblik lažne zaposlenosti smeta mi. Zvuči patetično i , uglavnom, neukusno kad pisci kažu da su savest vremena. Jedan ukočeni književnik je na novosadskom kongresu pisaca samoljubljivo isticao ulogu pisca koji je tu da odbrojava grehove epohe.
NOVINAR
Svakako, na stvar se može i tako gledati. Svako od nas ima svoju savest ili je nema, i u slučaju pisca to ne mora biti savest vremena, nego jedna obična, čestita, lična…
KOVAČ
Pisac nije opravdao nešto tako da bude savest vremena. Činjenica da su mnogi pisci pripadali raznim pokretima i raznim strankama i da su zatvarali oči pred političkim nasiljem. Svejedno da li je to bio fašizam ili staljinizam. Da su savest vremena, valjda bi ih pekla ta savest što danas veliki broj, recimo, sovjetskih umjetnika luta bez domovine. To da su savest obično govore mali pisci koji bi sebi hteli pridati veliki značaj! Ako pogledamo aktivnost naših pisaca, onda vam izgleda da se oni strašno uspešno bave nekim značajnim političkim stvarima. Kako to da se oni bave značajnim političkim stvarima, a političari im zbog toga aplaudiraju, čak kongres pisaca proglašavaju uspešnim i značajnim.
NOVINAR
Možda je to neki novi oblik srpske sloge.
KOVAČ
Ne, ja mislim da je to. Pisci se bave politikom tačno onoliko koliko to politici odgovara. Uporedimo li ta dva kongresa – partijski i književnički – videćemo da su oni imali nečeg zajedničkog: na oba kongresa se govorilo otvoreno, kritički i emotivno, i na oba istim jezikom – političkim. Dobro je da se tako govorilo. To je stvarno veliki napredak. Ali, kako to da se pisci nisu zabrinuli što su pobrali hvale od inače skeptične politike. Ja bih se tu zabrinuo. Pa pogledajmo šta se zbilo na književničkom kongresu? Izuzev kritike Bijele knjige i rasprave da li je Lenjin bio drumski razbojnik ili ne, ja se ničeg drugog ne sećam. Možda se još sećam Plevneševog i Mandićevog govora.
NOVINAR
Ali, ne možete reći da je spomenutom književničkom kongresu Bijelu knjigu trebalo prećutati. U najmanju ruku se bar po tome razlikuje od partijskog kongresa, pri čemu ovom drugom niko nije pretio vojskom.
KOVAČ
To stoji. Bijela knjiga im je legla kao kec na devetku. Ali kakva je to kritika. Manje-više svi razgovori, što javni što kuloarski, išli su na to kako se, eto, staljinizam povampiruje u Hrvatskoj, kako su oni veći vernici i od pape. Slušao sam tumačenja kako oni imaju komplekse krivnje, kako sada žele dokazati pravovernost. Pre svega, to nije tačno, jer Bijela knjiga nema veze s Hrvatima. Pisci su morali da gađaju u srce stvari, u prirodu ideologije koja porađa takve monstrume. Oni moraju znati da takvi registiri postoje u svakoj republici, u svakoj pokrajini, u svakoj opštini, u svakoj mesnoj zajednici, jer proizlaze iz političkog ustrojstva. A ono drugo: da li je Lenjin bio razbojnik ili ne, baš me briga. Pogotovo mi nije stalo da se o tome na književničkom kongresu raspravlja. Ako su pisci savest vremena – kako su istakli na tom kongresu – onda moraju da bdiju nad sveukupnom društvenom higijenom, nad mnogim principijelnim i moralnim pitanjima.
NOVINAR
Kao da, ipak, prihvatate da pisac može biti savest vremena. Ali, pustimo to, neka vreme izabere ko će mu biti savest. S druge strane, slučaj s Lenjinom. Uostalom, niko nije tvrdio da je on razbojnik. A šta je, po Vama, trebalo da pisci problematizuju?
KOVAČ
Evo samo da nabacimo onako ovlašno neke stvari koje su mogli pokrenuti: rehabilitacija pisaca, koje sad čak i sovetski književnici pokreću; to da, recimo, literarno mesto dobiju i oni pisci koji su ispaštali za neke grehove, od Dragiše Vasića do Radovana Zogovića ili Vlade Gotovca – koji je sjajan pesnik; da pokrenu, na primer da se štampa Đilasova proza – odlične pripovetke; da poduzmu nešto da se i kod nas štampa Solženjicinov Arhipelag Gulag; da zahtevaju puštanje na slobodu svih onih koji sede u zatvorima zbog delikta mišljenja.
NOVINAR
Dozvolite sad i Vi meni. Slažem se s Vama – iako mislim da Zogoviću niko ne oduzima mesto u književnosti, kao što se to dešava s Dragišom Vasićem, čiju prozu i danas mnogi poštuju (poštovao ju je i Krleža) – Gotovčeve pesme bi svakako trebalo objaviti, u pitanju je individualno duhovno obzorje koje ni jedna država ne bi smela nijednom svom podaniku da uskrati ukoliko joj je stalo do demokratije i slobode stvaralaštva. Tu se otvara pitanje ne samo paragrafa o deliktu mišljenja, protiv kojeg su oštro prosedovali pisci upravo na novosadskom kongresu, nego i člana u zakonu kojim se piscima može zabraniti da objavljuju, a po potrebi će se isti član protumačiti i da im je zabranjeno da pišu. Kao da je država dala nekome spisateljski dar, pa može i da ga uzme… Ali, vidim da biste još nešto da nabrojite.
KOVAČ
Zašto ti naši pisci, na primer, nisu tražili uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Izraelom? Pa njih je pretekla i boračka organizacija koja je, evo, u Hrvatskoj, dala orden Žanku i na neki način ga rehabilitovala. Takođe da pokrenu teme nacionalnog izmirenja koje Slovenci pokreću. Mogli su, pre slovenačkih omladinaca, da postave pitanje štafete! itd.itd. Sve to nisu postavili i sad Vam je jasno zašto su im pljeskali.
NOVINAR
Vi niste čovek jedne političke vere, i zato ste dragoceni.
KOVAČ
Imam mišljenje, ali uverenje – ne!
(Duga, 1986.)
Priredio: Adnan Žetica