Kad su otvorile ulazna vrata zapuhnuo ih je ustajali zrak. Nosnice im je nadražio neugodan miris, za kojeg će tek kasnije otkriti da dopire iz kante za smeće u kojoj su zaboravljeni otpaci trunuli danima. Olga je spustila dvije vreće pune namirnica na pod, pa iz uskog predsoblja oprezno zakoračila u dnevnu sobu. Opipavajući prstima po zidu tražila je prekidač za svjetlo ne bi li im olakšala snalaženje po prostoru koji Lena već dugo nije zvala domom. Čim je pritisnula prekidač, začuo se prigušeni prasak.
– Žarulja, reče Olga. Upalit ću lampu.
Lena je nepomično stajala. Njezina pojava, u kaputu moderna kroja i čizmama na visoku petu, odudarala je od skromna interijera u koji je zakoračila. Tmina zimskog popodneva pojačavala je nemir koji je Olgin jutrošnji poziv izazvao. Nemir je samo rastao svakim prijeđenim kilometrom puta koji od gradske bolnice šumom vodi prema selu. Ne uspijeva se pomaknuti od vrata koja je prije skoro dvadeset godina za sobom zatvorila.
U dnevnoj se sobi pojavila prigušena svjetlost. Lena se trznula vidjevši stanje namještaja. Sjetila se kako ga je mama sedamdesetih godina mjesecima otplaćivala na rate i zbog njega tog ljeta žrtvovala odlazak na more kojem su se toliko radovale.
Olga je počela po sobi sakupljati predmete i odjeću kojima tu nije mjesto, krećući se sa sigurnosti koja je otkrivala da je s prostorom dobro upoznata. Punih ruku uputila se prema vratima.
– Naložit ću peć. Vidi u ormaru pored vrata ima li žarulja. Uskoro će početi dolaziti ljudi.
Čim je Lena otvorila klimavi ormar pored ulaza bilo joj je jasno da se mama sve ovo vrijeme nije nimalo promijenila. Bila je jedna od onih ljudi koji ništa ne mogu baciti. U ormaru su na starim kišobranima bile naslagane prazne kutije za cipele, a pored njih staklenke u kojima je čuvala čavle, sjeme za idući sjetvu, zahrđale ključeve… Leni se učinilo da na jednoj polici vidi svoje knjige iz srednjoškolskih dana. Ne bi ju čudilo. Mama je pripadala generaciji odrasloj u neimaštini koja je, čak i godinama kasnije, kad se lagodnije živjelo, tvrdila da je grijeh baciti vrećicu koju donese iz trgovine ili prošlotjedne novine. Može zatrebati, nikad ne znaš.
– Našla sam žarulju, reče Lena i uputi se prema prašnjavom lusteru u dnevnoj sobi.
Kuću je bila zatrpala nepotrebnim stvarima. Mama bi znala, uz kavu sa susjedom, reći da mora pola kuće odnijeti u kontejner. Ali to nikad ne bi napravila. Prepuštala je da se stvari riješe same od sebe. Da netko umjesto nje donese odluku. Da netko umjesto nje sredi ormare. Da ju netko konačno odvede liječniku.
Trenutak kasnije osvijetlila je prizemlje. Istovremeno joj je sve djelovalo i poznato i strano. Iz kuhinje je dopirao zvuk otvaranja ormarića i frižidera. Lupanja staklenog posuđa. Olgin šmrcaj. Pripremale su se za ovaj trenutak, na ovaj dan. Bezuspješno. Liječnici su bili iskreni. Nisu im nudili lažnu nadu.
Lenu je trgnuo sestrin glas. – Odnesi pogrebniku torbu sa maminom odjećom. U ormaru u sobi je. Smeđa. Nakon kratke pauze, doda: Možeš bar to.
Nakon nekoliko trenutaka tišine Olga reče da je majka kupila i novo rublje. Kao kad bi išla kod liječnika, osmjehnula se Olga. Spakirala je i krunicu.
Olga se okrenula i, ne sačekavši odgovor, sišla u podrum po još stolica. A potom u kuhinju pripremati što treba, prije nego što ljudi krenu dolaziti na žalovanje. Crkva je već zvonila. Znaju svi. Vidjet će svjetlo i znati da su se vratile iz bolnice u gradu.
Lena se uputila prema izlaznim vratima, sa smeđom torbom u rukama. Prije nego što je uhvatila kvaku i otvorila vrata, okrenula se prema sestri.
– Molim te, bar dok pogreb ne prođe. Radi ljudi… Radi mame…
Olga se za tren pojavila u hodniku. U rukama je držala kuhinjsku krpu i staklenu zdjelu iz koje je kapala voda.
– Da glumim pred selom kao što je mama glumila dvadeset godina? Da se i ja pretvaram da je normalno to što ne dolaziš?
– Molim te, tiho izusti Lena.
Olga se okrenula i otišla u dnevnu sobu sa zdjelom punom suhih kolača. Vrati se poslu. Čula je da su se ulazna vrata zatvorila, a koju minutu kasnije i auto koji pali i udaljava se niz cestu. Odgovarala joj je tišina. Samoća. Ona se pripremala za susret sa sestrom. Godinama je u glavi razrađivala scenarij. Uvježbavala je monolog kojim će joj sve reći. O gradovima koje nije otkrivala. O prilikama koje nije dobila. O ljubavima koje nije upoznala. Ali nije ju mogla ostaviti s njim. Svi znaju kakav je bio. Nakon nesreće postao je još gori. Kad je umro, bilo je prekasno. Onda ju više nije mogla ostaviti samu.
Začula je kucanje na vratima, otvaranje i korake. Stigla je susjeda. Pa druga. I tako redom. Sve se odvijalo prema svima dobro poznatom scenariju. Ljudi su sjedili, tiho razgovarali, spominjali pokojnicu. Zaplakali kad bi netko novi ušao u kuću. Olga je primijetila da se Lena vratila iz grada. Doimala se izgubljeno dok se pozdravljala sa susjedima i rodbinom. Većina ju nije prepoznala. Promatrala ju je. Pokušavala ljutiti na nju. Rekonstruirati dugo pripremani monolog. Nije uspijevala. Sad je ionako svejedno. Ljutnje odavno nema. Ni zamjeranja. Ostala je samo navika da ne komuniciraju. Promatrala je sestru neko vrijeme u tišini. Onda je krenula prema njoj.
*Priča je nastala u okviru radionice kreativnog pisanja, u ogranizaciji Američkog kutka Mostar, pod vodstvom Senke Marić
