Hipoteze o vremenu prije ljubavi
Prije ljubavi
pravio sam se da nisam ptica,
u vodi sam sprezao dvije povijesti
i davao se u ljuske
Imali su razumijevanja za moje lažne škrge
Krijumčario sam kisik vodenim biljkama i ribama,
njihova zahvalnost rasla je s algama i nije nam smetalo
loše uklapanje,
nije nam smetalo
što su na kopnu strgane naše igračke
i bliskost
Što je sve strgano osim vode koja teče prebrzo
da bi je uhvatili
Hipoteze o vremenu prije dodira
Prije tebe, napustili su me vid, ramena, potom i cipele
Stopalima sam spoznavala vlažnost tla
i je li pogodan trenutak da se preobrazim u kosilicu
Prije tebe, šanse nikada nisu bile na mojoj strani:
na rukama sam mogla ponijeti samo kilu brašna,
a obitelj je bila najgladniji medvjed
Sve što je o meni moguće naučiti bilo je
u podstavu dugačke suknje zapisano kao u teorem:
šavovi koji drže moju nutrinu u nenametljivoj tkanini
način su da se imenuju sve moje osobine:
ako je stablo odbjeglo iz posječene šume
i još uvijek se ne boji sjekire,
vučicu ćeš odjećom
lako pripitomiti u pticu
Hipoteze o nepažljivoj ptici
Govorim o srcu koje je posađeno
da bi se penjalo kao grah,
ali se lomi kao triješće
Ljeto, nemarno srušeno u naš smijeh,
još nije kasno da ostavim dlan u tvom,
molitvu za kratki pljusak,
poraz iz kojeg se valjamo
očišćeni od daljine
Postavljam djevojčici kameru u trbuh
da zabilježim sat kad se zaljubila
Ona ne razmišlja o uzročno- posljedičnoj vezi
okretanja galaksije oko crne rupe
i pokvarenog bicikla
Njena tuga posađena je duboko
u debelo crijevo poput tumora
i čeka buđenje
Uzemljujući elektricitet
motikom smo zapisale:
Tijelo odbija rasti da se ne poremeti simetrija,
tako je sa svim prozorima
kad se u njih zaleti
nepažljiva ptica
Hipoteze o povremenoj ptici
Govorim o jeziku koji je zapeo u zemlji
Glad je bila, prije boli
Prsti su ulazili u košnice,
zubi u gomolje sve do juhe
Potom smo trčali, svatko u čovjeka, svatko u jato, nigdje,
još jednom sam imao skoro sestru, skoro majku,
ali vrijeme je da razgovaramo o krvi koja nadire,
ondje u napuhanoj savjesti oblaka kiša se predomišlja
hoće li spasiti, hoće li hrskavicu
koja nije stigla postati kost rastopiti u nitrate
Jednom sam govorio s vučicom
Ukopala je svoju glad ispred moje
i gledali smo u istoga zeca
Vrijeme je da ti govorim o tom snu
u kojem hrlimo jezikom u more,
ono se mreška kao što se mreškaju sve stvari
koje nikad nećemo doživjeti, ali naša djeca,
ona čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi
Hipoteze o površini početka
Moji roditelji znali su da provodim toplinu
pa su me izolirali prostorom
Bio sam vriska, bio sam ugriz, bio sam praznik i premještaj,
kilogrami su rasli u meni, i decibeli
Jednom, djeca će niknuti na horizontu šake,
pojest će psovke i barem pola autobusa
koji odvozi i dovozi iznimno bitne ljude
da šute u mene kao ribe
i promatraju od čega je moj bijes,
a ja sam pretežno obilna oborina:
uzvraćam
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji,
osim da se dogodilo pražnjenje života u njih,
i trebalo je ustati, izvući misao
kao sijedu dlaku i započeti
isti slijed događaja
I gledao sam i učio
mimikriju od tankih zidova
i udarao i grizao dok nisam
prihvatio kožu kao površinu
onoga što se ne može dohvatiti
Kada si pokucala
iznutra je gorjelo ognjište prostrane kuće
Dozivao sam tvoju samoću
da iznesemo veliki stol i postavimo ga
kao što gozbu postavljaju
oni koji znaju sve o čekanju
Hipoteze o volumenu početka
Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih,
ne za one koji žive sa zemljom
Ljubav se ne pojavljuje
pod štihačama i sjekirama
jer blato zarazi sve što dodiruje
Moji roditelji znali su da ljubav ne obitava
u dvije drvene sobe s kokošima i guskama
u kojima su živjeli bez primisli
o pažnji i nježnosti, puštajući djecu
da dodirnu gluhu samoću zida
Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji
i to ništa ostavili su pred nama,
da nas gleda kao krtica u bašti
dok je ne zatučemo motikama
Iskaz o postavkama nesigurnosti
Nikad ti neću priznati
bila sam loša kći, loša sestra
nimalo nalik pitomim sjenicama
Posjećivale su nas redovito
i ostavljale dovoljno cvrkuta
da izgovaramo radosno
bolne točke pod zemljina rebra
Ja sam šuma sabijena u prosječnu visinu
i nekad je teško reći da te volim,
a da divljač ne istrči na cestu
Jednom su breze skupile ruke kao da nose utege
i zaspali smo svatko u svojoj sobi
Kome odrežeš ljubav
ne naraste nova
kao zmiji rep
Iskaz o postavkama boli
Nikad ti neću priznati
bio sam loš brat,
podmetao sam noge,
trgao sam igračke, čupao sam,
sakrivao bratu, sakrivao sestri,
izmišljao priče
kako bi ih kažnjavali
Ionako sam svemu ja bio kriv:
Ako su plakali, dobio sam šibom
Ako nisu jeli, dobio sam koprivom
Ako su se svađali, klečao bih
s njima na kukuruzima
Tako sam naučio poštovati minute
koje su se cijedile u bol
Tako sam naučio da jedna bol
može umanjiti drugu
Tako smo govorili prvi put s modricama
koje se presvlače kamenom
i čitke su samo ljubavi
Bio sam dobar muž:
uvijek s koljenima u tvrdim klipovima
grizao sam svoje ruke,
grizao sam tvoje
da nas manje boli
Vrijeme prije jezika, Fraktura, 2020.
