NE ZNAM OTKUD I NE ZNAM ZAŠTO
(„…djeca jedu crni hljeb
i mjesec medeni…“ F.G. Lorca: August)
Ne znam otkud i ne znam zašto, ali mi, uvijek u isto
vrijeme, u ponedjeljak gotovo uvijek kišni, na um padaju
riječi drum, kojim se odlazi negdje, i šūm, koji me prati
u noći bez sna. A oko njih nijednog glasa nema, bez mrve
hrane i kapi vode su, pa mi uporno kucaju u slijepoočnicu,
žele do drhtaja žlijezda zaduženih za vrijeme i pitanja
druga teška, žele da ih dočekam, onako ljudski, kako i
priliči kada ti na vrata, ili na prozore, iznenadne pokucaju
riječi, iz sna, iz tame duboke, u život pravi kada žele ući.
Dođu mi tako, sutradan već, u paru, i riječi ljubavne, kao
sam Božiji dar: usne napukle crvene i napukli prezreli
nar. I ne znam, u času tom neslućenom, šta bih probao
prije; plašim se: pobjeći će mi obje, ostanem li više od
minute cijele zbunjen sav i sav izvan sebe, pa munju pitam
ljutitu kad sijevne: mogu li, u isto vrijeme, obje kušati
riječi a da ne pregorim naglo, da u drhtavom glasu mom
čuvari riječi dobrih ne otkriju kretnju sumnjivu pjesnika
starog, raspjevanog u doba koje za pjesmu nije.
Htio sam stoga mirno proći kroz još jedan jesenji dan;
kratak je, mislim, proći će nekako već, a onda na uglu
ulice mokre, kod pekare sasvim male, kao da mi maše
rukom mršavom nasmijani starac, od tijesta izvajan
gustog. Hoćeš li s nama, kao da pita, u rodni kraj
malo poći, da vidiš šta nove trešnje tamo rade, a niko
ih ne krade, a tako su crvene i tako sláde, kao da su
negdje u dimu prepoznali želju tvoju, pa čekaju da ih
takneš, da ih pohvališ malo, kako bi na miru odšetale
u trešnjev prah.
Ne znam kako i ne znam zašto, ali mi i u srijedu kišnu
dođoše pod jezik dvije riječi nove: pjesma i česma,
rimama uvijek tako sklone, a iza njih krajolik mi se
blistavi veselo smješka i govori mi jasno: evo ovo je
sve naše, ova srijeda, ova česma, oblaci ovi i ova pjesma.
Samo se o ovome pjevati glasno ne smije, jato gladnih
vrana brzo bi nas stiglo, a za njima i mrki konjanici, i sve
bi se naše, u času jednom kratkom, u plamićak svijeće
pretvorilo, a nigdje renesansne sumaglice, i nigdje sunca
novog na vidiku ne bi bilo.
Na uglu ulice mokre, odmah uz pekaru sasvim malu,
djeca iz susjedstva mog bosanske šljive jedu i smiju
se na sav glas. Zovu me da im priđem dok košpicama
gađaju dosadne vrane. Hoćeš li s nama u igru, pitaju
me, nedostaje nam baš tako jedan zbunjeni starčić, sa
pjegama ribljim na čelu.
Neka, kažem im, putovat ću i ja skoro, možda na konju,
možda na vjetru, a, sve su prilike, u mjesečevoj arci, pa
ako stignem na vrijeme, javit ću vam se riječima, potpuno
čistim, i reći ću vam šta se sve novo iza očinjeg vida, u
carstvu tamnih voda, s našim dušama zbiva.
NI GOLUBOVI VIŠE NISU
KAO ŠTO SU NEKAD BILI
Ni golubovi više nisu kao što su nekad bili. Sjećam se:
bile su to nekada gotovo pa sretne ptice; puštali smo ih
u tople postelje naše, kada bi im duge zimske noći, kao
inkvizicije bijele, prijetile ledenim smaknućem. Oni bi
nam, zauzvrat, dahom golubijim grijali sobe naše i po
prozorima zaleđenim ispisivali zakletve svečane o
vječnoj vjernosti golubijeg roda starog.
Sjetite se i sami: s golubovima bismo nekada razgovarali
golubijim i jezikom ljudskim, ravnopravno. Jedan dan
gugutali bismo svi, po selima i u gradovima, u gnijezdima
i po konferencijskim dvoranama, a drugi dan bismo,
jezikom ljudskim, hvalili naglas pšenicu zrelu i kukuruzna
zrna zlatna, radujući se unaprijed hljebu toplom i ljetu
toplom kada je, ispod prazničke duge, ulazilo u naš grad.
Uz tambure se pripovijedalo, pjevalo i gugutalo složno
o svim bitkama pobjedničkim i o vremenima prohujalim.
Deseterce smo duge pleli o ljubavi zaspalih ratnika i
travama šutljivim, iznad njih što su rasle. Čuvali smo se
bratski od svih sila strašnih koje su u kuće naše dolazile
kroz dimnjake i prijetile vatrenim riječima prijateljstvu
našem starom.
Znali smo se, doduše, ponekad i mi porječkati, (zašto
bismo od historije krili tu važnu ljudsko-golubiju činjenicu?)
Letjelo bi tad, na sve strane, perje golubije, a riječi bi naše,
slomljene, kroz prozore u vjetar odlazile. Sve bi se, nasreću,
smirivalo brzo, u duhu iskrenog prijateljstva između
golubova i ljudi, i želje naše zajedničke da nam dani
u smjeru dobrom krenu.
Zajedno smo kljucali kukuruzna slatka zrna: nama jedno
a njima drugo, nama mrvica sunca a njima druga, njima
kap rose jutarnje a nama druga. Bilo je tako i sa voćkama
ranim, sa bojama dúge i sa snovima burnim: oni bi u létu
sanjali nas, a mi njih, golubove, orući njive prostrane i, na
sav glas, hvaleći prosvjećeni golubiji apsolutizam i
renesansna dostignuća roda ljudskog.
Golubovi su nekad bili gotovo pa svete ptice. Mi, stoga,
ni u najvećoj gladi, golubije meso, nismo jeli. Nisu ni oni,
ni u najvećoj gladi, kljucali blijede kože ljudske. Nikada
pleme naše protiv jata njihovih ratovalo nije. Mi smo ih,
pred oluje, sklanjali u njedra naša topla, a oni bi nam,
zauzvrat, donosili dobre vijesti o ljubavi tajnoj među
borovima, koji su rasli iznad naši malih, toplih kuća.
A sada su golubovi tek obične šutljive ptice, šetkaju
lijeno po parkovima i trgovima gradskim i sasvim rijetko
polete iznad naših glava. Jaja svoja tužna u plastičnim
kesama nose i prodaju nam ih skupo za prstenove zlatne,
kao da se nikada ranije nismo sreli, kao da se nikada
ranije voljeli nismo.
Ni golubovi više nisu kao što su nekad bili, govore među
sobom umorni ljudi u poljima; ni ljudi više nisu kao što su
nekad bili, gugutaju među sobom, po parkovima i trgovima
gradskim, umorni golubovi.
I tako gotovo svaki dan,
i tako gotovo svaku noć.
