CARSTVO
Učio se brojiti
uz sijev munje i udar groma.
Učio se misliti. Mislio:
što je munja bliže gromu,
to je i on bliže nebu.
Bio raspet između munje i groma.
Bio raspet između zemlje i neba.
Bio između misli i osjećaja.
Bio između dva različita svijeta.
Čekao.
Čekao da ga gromoviti bljesak
skupi u jedno carstvo.
NEKAD I SAD
Nekad sam, mislim, bio cijel.
Sad mi je, mislim, samo misao cijela.
I nikako se skupiti u cjelinu,
nikako se ocijeliti.
Nekad. Prije nego što me je zadesilo
porijeklo, ugasio izvor. U zemlji
koja mi je sve dalja, koja sad živi
jedino u nejasnu, maglovitu sjećanju.
Sad uživam luksus samoće, koristim
tuđe riječi, jer svojih više nemam.
I ni za što na svijetu to ne bih dao:
taj bezdomovinski rat, to svakodnevno
kontroliranje ničim potaknute ekstaze.
Tek sad mislim da je poezija nemoguća,
nakon svih ratova, svih crtanih filmova,
nakon svega nijemoga što u nama vrišti.
I da je u tome sva njezina ljepota.
Izgubio sam, ali bio bih ništa bez toga
poraza. Kao što sam sve s njime.
Sve sam sad što me okružuje, sve suvišno
što postaje važno. Ničim potaknut sad kažem:
u što vjeruje nemoguća rečenica, vjerujem i ja.
