SKLOPIM LI OČI
Sklopim li oči, bude noć, i niko me ne vidi.
Otvorim li oči, bude dan, i ništa ne vidim.
Nezamislivo je šta se sve s očima može učiniti.
I je li onda čudno što se toliko bojim?
Je li čudno što sam se počeo kriti?
Ne, ne vrijedi pružati otpor. Ne vrijedi bježati.
Jer ako nisu janjičari, jesu vikinzi, posvuda.
(Uvijek neka sjena na slici, uvijek neka mrlja
na srcu. I da sve to u običan život stane!)
Ne, ne vrijedi pružati otpor, ne vrijedi bježati.
Sklopi oči. Neka bude noć, neka te niko ne vidi.
I ne otvori ih, ne otvori oči, da bude dan,
i da ništa ne vidiš.
ŠTO PRIPADA SVIMA
Što pripada svima
ne pripada nikome
u svijetu bez imena
kojim dugo već lutam
napušten i sam
i koji pokušavam opisati
uvjeren da je još uvijek
moguće živjeti jednostavno,
prirodno, ne pripadajući
nikome, i pripadajući svima,
izvan povijesti,
a u njoj posve; do krvi.
I da će me naposljetku,
gdje god me pokopali,
zavičajni jesti crvi.
I to bi, mislim, bilo sve.