Gospođa Adela Premec nije otkazala proslavu svoga osamdesetoga rođendana; umjesto nje, učinili su to nećak i nećakinja međusobno podijelivši uobičajenu frazu: svako zlo za neko dobro.
Zlo je bio Covid-19, a dobro to što će izbjeći rođendan tete Adele koja je i u svojim poodmaklim godinama uspješno održavala veze s ne tako bliskom rodbinom. Bila je sigurna u sebe i svoje životne postupke. Iza nje su bila dva braka; prvi davno, a drugi nedavno ugašen konačnim odlaskom supruga kojega je, za njegova života, kinjila i gnjavila, a nakon smrti poštovala i voljela skupa s naslijeđenom grobnicom u mirogojskim Arkadama, vikendicom u Crikvenici, popriličnom ušteđevinom i stanom od sto kvadrata u Bauerovoj ulici. Voljela je u taj svoj stan povremeno pozivati svoje najdraže i promatrati kome od njih oči nemirno lutaju, pa bi baš toga koji je vrludao pogledom po stanu već sutradan namamila na čaj u dvoje i obećavala da će njoj, ili njemu, ostaviti i stan i ušteđevinu koju je, kako je to govorila, čuvala za crne dane. Kako bi sve bilo uvjerljivije dodavala bi:
– A o ostalom se budemo dogovorili.
Uvjerljivost bi zapečatila:
– Uvjet ti je da se savjesno brineš o našoj grobnici. Bude i oporuka, bez brige, ali je još pišem, znaš da tu ima puno detalja, pa kad budem gotova, dobiš je u ruke. Ponavljam, uvjet je da paziš na grobnicu. I naravno da nikom, ali nikom, za sad niš ne govoriš.
Ovome nitko nije odolijevao. Pa tko normalan ne bi pazio na grobnicu u Arkadama? I doista, nećaci i nećakinje prešućivali su jedni drugima razgovore s tetom Adelom. Pomnom selekcijom na kraju je odabrala dvoje kandidata kao svoje potencijalne nasljednike: nećaka Tomicu i nećakinju Vesnu, oboje po rodbinskoj liniji pokojnoga supruga Milivoja.
Da se proslava mora odgoditi bilo je svima jasno; odluka Stožera za obranu protiv coronavirusa o zabrani svih, pa i obiteljskih okupljanja, bila je posve dovoljna da i tvrdoglaviji od gospođe Adele shvate da su crni dani zinuli na sve, a ne samo na nesuđenu slavljenicu. Saslušala je posljednju rečenicu svojih mlađih rođaka:
– Teta, svima nam je stalo da te sačuvamo, znaš da su osobe u godinama osjetljivije i da se, nedajbože, svašta može dogoditi i mlađima, a ti si baš u skupini koja je jako ugrožena. Moramo te čuvati, proslavu odgađamo, al nam pobegla ne bu.
Odloživši mobitel pogledala je prema prozorskoj dasci na kojoj se, u tegli, pokunjio uplašeni tulipan. Naglo i opasno za svoje godine ustala je od stolića i otišla prema skupocjenom bifeu dnevne sobe, koju su svi zvali salon. Dok je otvarala ostakljena vratašca bifea pante su obrambeno zarežale. Nešto im je bijesno dobacila.
Dohvatila je bocu odličnog konjaka što ga je čuvala za proslavu jubilarnog rođendana, pa premda je i mlađima teško u hipu odvrtjeti čep, Adela je pokazala solidnu snagu šake dok ga je okretala. Natočila je konjak u kristalnu čašu čiju je čistoću, o kojoj se sama brinula, svejedno provjerila.
– Drek je vama žal vaše tete, samo čekate da krepam, pa da se dočepate i stana i svega ostalog. Mene ne bute zavarali, znam ja otkud vjetar puše.
Otpuhnula je nakon prvog gutljaja, pa iako je prozor bio zatvoren, tulipan se u strahu stresao.
Dva dana Adela nije nikoga nazvala; bila je uvrijeđena i ljutita. Držala se kuće po preporuci nadležnih, pa je ubijala vrijeme ulazeći u ostavu i procjenjujući što sve ima, a što joj još nedostaje za dulji boravak u stanu. Na kraju, ocijenila je da se kupovina delikatesa za obljetnički ručak isplatila te da će dugotrajna gozba u osami biti zabavna.
– Ne bu meni niš – tim bi riječima završavala kontrolu zaliha dok je otvarala i zatvarala hladnjak.
– A drugi nek jedeju žgance! – tako se bodrila gospođa Adela.
Treći dan javili su se nećak Tomica i nećakinja Vesna, popričali s tetom koja je ipak omekšala nakon prve navale ljutnje; bili su zabrinuti, ponavljali su kako se moraju čuvati, kako ovo nije bez vraga i kako je odnio vrag šalu… Prošlo je još nekoliko dana, pozivi su se prorijedili. Zapravo, nije ni čudno: Stožer je ljude uglavnom smirivao. A onda su, po Adelinoj procjeni posve nenadano, stali uz glavnu bolnicu podizati šatore u koje će smjestiti dvjestotinjak oboljelih, da bi na kraju obznanili, štoviše i pokazali, kako nižu bolničke krevete u multifunkcionalnoj dvorani Arena. Od trenutka kada su prvi oboljeli primljeni na odjel Bolnice za infektivne bolesti, pa do trenutka kad su pokazali krevete u Areni i zastrašujuće šatore, prošla su samo tri tjedna. Adela je bila zbunjena kao i većina hrvatskoga građanstva. Pomagalo joj je, ali i odmagalo što je ritualno uključivala TV u devet ujutro i potpuno obučena i počešljana slušala ministra zdravstva. Njemu je vjerovala.
– To je jako, jako fini čovjek. I kak je samo pametan, bez obzira kaj je ministar. A još je i doktor! Pravi muškarac. Pravi džentlmen. A ostali, tak, tak… – običavala bi reći nećakinji Vesni koja je bila ustrajna u telefoniranju. Njoj je govorila baš ovako, a za sebe:
– Jako, jako feš muškarac, jako privlačan, jakoo….
Tih dana Adelino se ponašanje ni po čemu nije razlikovalo od ponašanja većine njezinih vršnjaka: uglavnom je bivala kod kuće, satima zurila u televizor, vrtjela programe tražeći svježe vijesti o širenju pandemije coronavirusa, a ipak preskakala one na kojima su pokazivali opustjeli venecijanski Trg svetoga Marka i užasavajuće noćne snimke odvoženja lijesova u Bergamu, pokušavala se koncentrirati na svakodnevne televizijske mise, razgovarala sa svojima i prijateljicama Ivankom i Biserkom, a tek nakratko izlazila protegnuti noge i to rano ujutro dok još nije bilo nikoga na ulici. Čak i kad bi ugledala koga od poznatih šetača pasa, na vrijeme bi se udaljila:
– Ma takvi koji voliju pese više neg ljude, ti bi me još namjerno zarazili.
Kako su dani prolazili tako je postajala sve nemirnija. Neprestano televizijsko ponavljanje o prisutnoj opasnosti rezultiralo je gubitkom sna, kojim se Adela obično hvalila.
– Spavam inače ko mladenka, baš ko mladenka. A sad? Bože me sačuvaj…
Budila se oko dva sata noću, ustajala, odlazila u WC, pa u kupaonicu, vraćala se u krevet, ali nije uspijevala zaspati do jutra. Čak je, da bi se umirila, još jednom pročitala i poderala posljednju oporuku sa zadnjim datumom i imenom novog nasljednika. To što joj je inače pričinjavalo zadovoljstvo i davalo novi polet, ovoga puta ju je ostavilo ravnodušnom. Ujutro je bila bunovna i nezadovoljna. Svejedno je, ustrajna Adela, obavljala jutarnju toaletu i pristojno, u devet ujutro čekala da joj se obrati gospodin ministar.
– Jako, jako feš i pametan. Jaaako zgodan – potiho ga je komentirala.
Obavezno bi, nakon njegova obraćanja, otpila malo konjaka, koji je stišavao i nadolazeću zebnju i neobičan nemir koji nije povezivala s osjećajem zlih slutnji, već s nečim… Nije se mogla dosjetiti s čime. Zatim bi ponekog nazvala i prokomentirala nove brojke oboljelih. No, nemir koji ju je sve više obuzimao, nije ju napuštao, čak ni nakon spasonosnog konjaka. Nikako se nije mogla otresti slike bolničkih kreveta u Arena centru, ni slike klaustrofobičnih šatora koje su se, nekim nepoznatim putovanjima usamljenog mozga, stale miješati sa slikama samoga početka epidemije u Hrvatskoj. Tad su snimke više umirivale no plašile ljude: dvojica nabildanih mladića dosađuju se u besprijekorno čistoj, luksuznoj, svim aparatima opremljenoj bolničkoj sobi.
– Bome, ko na filmu, čista Amerika, da si poželiš – tako je, s lakom zavišću, komentirala gospođa Adela.
Nada Gašić, Devet života gospođe Adele, Sandorf, Zagreb, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Knjigolovac
