Otac se razveselio kad mu je Višnja rekla da je Stipe poslao telegram u Trogir i da vjeruje da će sin šjore Vice kod koje će stanovati doći pred njih u Split.
Prošli su kroz prohladnu zgradu, otac je za sebe i Nevu kupio peronske karte, pokušao pročitati s kojeg perona polazi vlak za Rijeku; bilo je prerano za takvu informaciju i potražio je bilo koju uniformiranu osobu koja bi mu to rekla. Od nekog je pristojnog željezničara doznao gdje se vlak formira. Bila je to tajanstvena, konspirativna riječ koja je tih godina ispod glasa kružila oko perona i kolosijeka.
Otac im je dao znak da ga prate, činile su to bez glasa. Noseći Tamalinu torbu i Višnjin kofer pošao je onamo gdje se nadao da će pronaći vlak za Rijeku u formiranju. Otac je stao, stale su i one. Izdaleka su vidjeli da na udaljenim vagonima stoje ploče s natpisima Zagreb – Rijeka.
– Višnja, uzmi svoj kofer, neka Neva ponese tvoju torbu, a ja ću ponijeti Tamalu i njenu torbu, za nju je opasno da preskače šine, može zapeti.
Na trenutak se zamislio:
– Nevo, nemoj ni ti sama preko tračnica, ja ću se po tebe vratiti, čekaj tu.
Podijelili su torbe, otac je uvrijeđenu Tamalu uhvatio ispod koljena, hitro je donio do vrata vagona i ondje spustio. Okrenuo se i rukom dao znak Višnji da može i ona za njim, a do Neve je u nekoliko koraka došao sam i preuzeo od nje torbu:
– Oprezno, za mnom!
I njih dvoje došli su do vagona kompozicije koja još nije imala lokomotivu. Onako nedovršena, kompozicija je već imala putnike koji su se navirivali s prozora i hitro se vraćali na sjedala čim bi ugledali da im prilaze novi suputnici.
Otac je prvi krenuo vagonskim hodnikom i na vratima kupea čitao nalijepljene oznake broja sjedala. Kupei su bili zatvoreni i zastrti zavjesama iza kojih su strepili putnici u strahu da im se ne uvale neželjeni. Pri kraju hodnika otac je otvorio kupe u kojem je sjedila žena koja je rasporedila stvari na još četiri sjedala.
– Nemojte ni ulaziti, nema slobodnih mjesta za četri, čekam svoje.
– Ima li bar za dvoje? Imamo rezervacije za ova dva mjesta.
Ženu je zbunilo to što se unaprijed odrekao dva sjedala. Kimnula je. Otac je kofer stavio u mrežu nad sjedalima, Tamala je sjela:
– Neva, izlazite odmah i ti i tata, da vlak ne krene.
Otac je razočarano zakimao:
– A jesi pogana, još ćeš se ti načekati do polaska.
Konačno se i ona koja je čuvala mjesta nasmijala. Žena s odraslim djetetom nije joj bila opasna i odmah je predložila da do samog polaska gospodin i starija curica ostanu sjediti kako nitko više ne bi ušao.
– A vaši?
Nije se smela.
– A mojih nema, ali sam htjela birati s kim ću putovati.
Tamala više nije podnosila ni sestru ni oca:
– Idite, čula sam da fućka.
Otac ju je smirivao:
– Fućka, ali ne našem. Naš, vaš, tvoj vlak prvo mora doći na pravi kolosijek, pa će onda pričekati da mu se fićukne za polazak.
Pogledao je na sat:
– Nevo, hajdemo mi ipak polako, pa ćemo na peronu pričekati da vlak krene.
Posegnuo je za kovertom u džepu košulje i pružio je Višnji. Uzela je i zavrtjela glavom:
– Uzet ću, jer sam joj obećala… Sto puta sam joj rekla da ne treba ništa dati.
Otac je u neprilici podigao ramena.
Neva se izljubila s tetom Višnjom, a sestru je čupnula za kosu i rekla da joj pošalje razglednicu. Tata ju je htio poljubiti, ali Tamala više nije imala vremena za pozdravljanje; jedva je čekala da izađu.
Ostale su same, Višnja i Tamala.
Još desetak minuta putnici su čekali udar lokomotive da se vagoni zatresu, cuknu i da se vlak doveze na peron koji mu je pripadao.
Tamala je ugledala oca i sestru kako stoje na peronu i pogledom traže njen vagon, njen prozor i nju iza stakla. Uznemirila se, ustala, propela na prste, dohvatila ručku prozora, povukla svom snagom. Popela se na rešetku grijaćih cijevi i oslonila se laktima na okvir prozora. Začula se zviždaljka, izvirila je kroz prozor koliko je mogla, otac joj je priprijetio prstom, sestra se nasmiješila i mahala, mahala… Tamalu je prelila nepoznata pustoš odlaska, zaplakala je unutarnjim suzama koje gadno bole u grlu; učinilo joj se da se nikad više neće vratiti. Stajala je uz otvoren prozor i iznutra plakala do Botaničkog vrta udaljenog od Kolodvora stotinjak metara. Vlak je ubrzao, Tamala je zaboravila na tugu: prelilo ju je putničko ushićenje, mahnula je Zagrebu koji ne putuje.
Višnja ju je povukla, prisilila da sjedne i sa suputnicom se složila da je gar od lokomotive opasniji od vrućine. Zatvorile su prozor. Tamala je podvukla šake pod stražnjicu:
– Hoću keks.
Višnja je spustila torbu i otvorila je: zamirisalo je na pohano meso. Tamala je izvukla ruke i pomogla da se izvadi kutija s keksima. Poklopac je pažljivo metnula na koljena, odmotala masni papir i uzela keksa koliko je stalo u šaku. Dva. Zagrizla je jedan i razveselila se što je krcnuo. Kutiju nije zatvorila, možda će uzeti još koji. Višnja je keksima ponudila suputnicu i sama se počastila, Tamala je krajičkom oka vidjela da je prvi red keksa nestao. Zatvorila je kutiju, vratila je u torbu i pažljivo, da ga ne pokvari, povukla ciferšlus koji je poslušao.
Keksi su posve omekšali atmosferu kupea; do prve su se stanice žene već dogovorile da će se zaključati, da neće nikom otvarati, a kad kontrolor zbog pregleda karata bude otključao, napravit će se da nisu znale da se ne smiju zaključavati.
Višnja je rekla Tamali da se ispruži onako kako će spavati; do Rijeke je dug put, treba ga izdržati.
Poslušala je i legla prije Karlovca, izdržala desetak minuta i ustala. Vlak je posustajao prije ulaska u karlovačku stanicu, na stanici ispustio paru i smirio se. Čuli su se nervozni glasovi, trčanje po šljunku, rijetki su izašli, mnogi se ukrcali. Kad je vlak krenuo žene su bile sretne što je k njima ušao samo jedan putnik.
Nada Gašić, Kutijica od školjki, Sandrof, Zagreb, 2025.
