***
Pročitala sam jednu knjigu o zaštiti drveta,
pokušavam stvoriti dom.
Na nebu svijetle planete
i ne znam više šta da mislim o udaljenostima.
To je zaista veliki problem.
Sanjam životinje i svaki onaj tren kada me je neko uzeo za ruku.
Sanjam jedno blistavo lice, jednu zvijezdu.
Kupujem luster od čovjeka koji pojma nema o rasvjeti
a misli da sam nešto dobila.
Tu stolicu treba po svaku cijenu premjestiti u drugu sobu,
zbog povezanosti.
To što me neko drugi doziva
s druge strane ulice
zna me rastužiti na duže vrijeme.
Šta li mi to govori?
Pokušavam stvoriti dom ovdje,
to je vrlo ozbiljna stvar.
***
Mnoge stvari nestaju u osvijetljenom gradu
gube se
u zelenom
nemiru
velikih šuma.
Nešto drugo pokupimo sa zemlje jer se nešto
sa sobom mora ponijeti
male, oštre noževe
nepoznate ključeve
flašu dobrog absinta za podijeliti.
Riječi koje nas ražaloste bez razloga
i smijeh koji odskoči s mesa poput ptice pjevice,
jer unutra u tami zakucaju srca.
I ljetna kiša je blagi san zime
I snijeg je plava svijelost u junu
I dok tonemo u san, stiže oktobar.
Sve se širi na sve strane.
Da bi se moglo naći.
***
Poput sveštenika prolaziš mojim sistemom
na biciklu krajolikom zaraslim u vrijesak, baš mi se manta;
sunce prži a mi stojimo na svjetlosti, mračno je oko nje, mračno
ali mi to ne vidimo, gaziš pedale, štel se klima, ne smijem ga
ispustiti, tako ću pasti: More je pred nama, preveliko je.
Mi ga pak ne vidimo, sunce bije u naše bijele mozgove, u tvoje bijele oči;
ti gledaš gore i dole istovremeno, mislimo da smo jedno drugo spasili!
Nije tu samo vrijesak, pored igličaste šume, usto valovite.
Visim poput plišanog mede na tvom ramenu, koje li sreće!
Rušim ti lice dok ne zaškiljiš. Koje li tuge.
Zatim širom otvoreno nebo, pravi ugao tvoga tijela, drhtaj u travi.
Vozimo se biciklom do mog sna, te jasne, otvorene figure. More
je zaista preveliko. Ne razumijemo ga. Zato pjevamo. I gazimo
jedno po drugom jer želimo ući. U svjetlost.
Ali tamo smo bili. Tamo smo već bili.
***
Voz nečujno uranja u tunel
nije to uvijek bilo tako.
Ne vidimo koliko je nagib strm,
vidimo svoja lica što se zrcale u mraku.
I strah nas je.
Dubina nije ni more ni kopno.
Ni nebo, niko
nam nije pričao
o neizrecivom, o biću
stvorenog stanja, niko nam nije
pričao o ovim neobično starim životinjama
koje sada srećemo.
Traže li nešto od nas? U tom slučaju šta?
I vjerujemo u sudnji dan. I vjerujemo u spasenje.
Orao maše krilima u oknu,
medvjed nam pruža šape.
Mi smo Nigdje.
A djetinjstva olujnim korakom
prolaze nama, poput duhova.
Poput uznemirenih pogleda
koje bacamo jedni drugima.
Priredio i s danskog preveo: Alen Mešković
