Sličica iz Zatvora u K.
Šetao je unutrašnjim dvorištem Zatvora u K. Bilo je doba dana kada su smjeli izaći van iz svojih ćelija. Brojao je već treću godinu unutra.
Jedna noć. Jedna pijana, meka, razigrana noć; prijatelj slavi položen ispit na kraju ljetnih rokova, park studentskog naselja, frendovi s faksa i par cura u društvu, smijeh, druženje. Prilazi im grupa mladića s palicama u rukama. Vrijeđaju njegovo društvo, udaraju ih rukama, nogama i palicama. On vadi nož skakavac iz ruksaka. Maše nožem i viče da će ih sve ispikati, nek’ samo dođu ako nisu pičke. Slina mu prska s usana. Znojan je. Srce mu tuče. Viče i zamahuje lijevo i desno od sebe. Osjeća toplinu u ruci u kojoj drži nož. Napetost u zraku. Šake lete. Neki dečki bježe, drugi ih sustižu. Ne razaznaje više što se događa. Krv mu nadire u sve ekstremitete. Dlan mu je mokar. Nož probija nešto mekano. Mladić ispred njega gubi ravnotežu i pada. Rukav mu je crven, prsti ljepljivi. Razbježali su se svi. I on bježi. Baca nož na izlasku iz parka i nastavlja trčati prema tramvaju. Sve je nekako usporeno. Ne čuje zvukove oko sebe. Mučno mu je. Tetura van kroz stražnja vrata i povraća uz tračnice.
Osudili su ga za ubojstvo i tešku tjelesnu ozljedu. Deset godina zatvora.
Rekli su mu da je mladić koji je pao na tlo ubrzo umro. Prije nego što je hitna stigla iskrvario je iz ubodnih rana na prsištu. Govorili su da ga je on ubio, da mu je probio želudac, pluća i srce, da je teško ozlijedio još jednog mladića. Tog drugog uopće se niti ne sjeća.
Suđenje je trajalo mjesecima. Iz dana u dan slušao je opise ozljeda, dubinu i broj rana koje je zadao, vještaci su objašnjavali način na koji su nanesene nastale ozljede, posljedice koje su izazvale, objašnjavali čija je krv bila na njegovom rukavu, čija na potplatima tenisica koje je nosio te noći, čija na oštrici noža. Slušao je svjedočenja društva iz parka, njegovog i druge grupe. Govorili su o njegovom karakteru, prijašnjem životu, ponašanju. Zagledavali su mu se u lice. Tražili kajanje, tražili objašnjenje. Ne zna što su pronašli.
Svako jutro promatra svoje lice u ogledalu zatvorske kupaonice. Oči ne može uhvatiti. Bježe mu pred pogledom po površini ogledala. Traži odgovore. S druge strane u njega bulji umorni dvadesetdvogodišnjak. Ništa mu ne govori. Izgleda mnogo starije nakon te noći. Oči su mu beživotne, samo modri podočnjaci daju boje tom sivom, ispijenom licu.
Vještačili su ga tijekom sudskog postupka, utvrđivali njegovo duševno stanje tijekom Te noći, njegovu ubrojivost. Pričao je psihijatrima i psiholozima o svom djetinjstvu, roditeljima, rješavao je hrpu testova i upitnika ličnosti. Provjeravali su s Centrom za socijalnu skrb je li bio problematičan u školi, je li mu obitelj bila evidentirana u sustavu, jesu li primali pomoć, jesu li je tražili. Kopali su mu po životu, kopali su mu po glavi.
Što ga je nagnalo da tijekom te noći, tijekom te tuče, izvadi nož i suludo njime maše, probadajući one koji su mu se približili? Što mu je vodilo ruku da su ubodi bili tako snažni, tako jaki, da je malim nožem skakavcem probio ne samo kožu, već je ušao u vitalne organe dečka ispred sebe? Da je nožem jednom od njih, onom kojeg je ubio, zadao čak šest uboda, od kojih su barem tri bili takvi da su mogli dovesti do smrti. I doveli su.
Do smrti jednog od njih. Do teških ozljeda onog drugog. Rekli su mu da svakodnevno odlazi na dijalizu, da čeka transplantaciju bubrega.
Do naprasnog prestanka njegovog života. Jer sada je samo životario.
U prvo vrijeme su ga tukli. Nije se branio, nije htio. Služio je kao vreća za napucavanje drugim dečkima. Rugali su mu se, zvali ga studentom, poludjelim štreberom. Većina drugih u njegovom odjelu Zatvora u K. bili su prekaljeni dečki s pozamašnim dosjeima. Prošli su oni odgojne ustanove, tzv. popravne domove uzduž i poprijeko zemlje, bježali iz njih, pa se ponovno vraćali. Okusili strože i blaže režime pravosudnog sustava za mlade prijestupnike. Mnogi su prije kaznenog sustava prošli žrvanj socijalne skrbi, domove za djecu, udomiteljske obitelji, imali teška djetinjstva u raspadnutim obiteljima.
Dizao im je živac. Takav blijed, mršav, ispran. U svakom od njih prštao je život, borili su se, međusobno, sa zatvorskim čuvarima, sa sobom samima. On je stršao. Samo je plutao po površini svakodnevice poput napuhnutog tijela utopljenika prije nego što ga struja ili valovi izbace na obalu. Pa su se iskaljivali. Pa su ga opako mlatili.
Ne od samog početka. Najprije su imali respekta prema tom šutljivom dugajliji čudnih očiju. Znali su da je ubio, da je ispikao dvojicu u nekoj tučnjavi. Držali su se podalje. Neki su bezuspješno pokušali uspostaviti kontakt misleći da bi mogao biti koristan saveznik, onako opak na nožu. No ubrzo su shvatili da je nešto mrtvo ispod ljušture njegovog tijela. Kolektivno su to namirisali. Osjetili da je različit od njih, da nešto iz njega zaudara.
No, i cipelarenje im je dosadilo. I izrugivanje je izgubilo oštricu. Došli su novi osuđenici, podjele moći unutar odjela, novi savezi i neprijateljstva. On je bio poput komada namještaja u tim oskudnim ćelijama. Boju su mu davali samo podočnjaci. Nekad crni, nekad zelenkasti, nekad modri.
Sa zanimanjem je pratio promjene na svom licu. Pokušavao je pratiti promjene u svojoj duši. Pokušavao je razumjeti. Zašto je ponio prokleti nož skakavac sa sobom, zašto ga je izvadio, zašto je mahnit mahao i probadao sve oko sebe. Nedostajalo mu je dosta slika od te noći. Sjećao se svog bijesa, sjećao se mirisa krvi na svom rukavu kada je pored tračnica brisao ostatke bljuvotine s lica.
Danas ima posjetu. Prošao je rukom kroz kosu kako bi je zagladio i uputio se u sobu za posjete. Majka je uvijek jecala kada bi došla da ga vidi. Mrzio je to. Teško su mu padali njeni dolasci. Donijela mu je kolače, one koje je prije najviše volio. Krema mu je bila odvratna. Osjećao je gorčinu njezinih suza i slina koje su joj curile dok je nakon posla razbijala jaja mikserom. No gutao je kolač za kolačem, neprožvakane, možda se udavi.
Pričala mu je o novostima kod kuće. Prevalila je stotinjak kilometara da ga vidi, da dođe u Zatvor u K.
– Ne mama, ne treba mi ništa. Da, ovdje je u redu, već sam ti rekao da sam se navikao na ćeliju i ljude. Jedem, mama, vidiš da jedem. Dobro spavam, automatski je odgovarao.
Nije mogao s njom razgovarati, a drugi su ga rijetko posjećivali. Poželio je da i ona prestane. Da konačno odustane od njega, drugi su odustali. On je prvi ostavio sebe u toj ćeliji.
Doznao je od mame što rade njegovi prijatelji iz kvarta, kako je sin tete Nade upisao četvrtu godinu Pravnog fakulteta, kako ima ozbiljnu vezu, živi s djevojkom, jako finom curom. Kći tete Mire diplomirala je ove jeseni, već su joj kupili stan, zaposlila se u veterinarskoj stanici. Njegov kolega s fakulteta, Tomo, ženi se drugi vikend. To ga je zainteresiralo. Srce mu ubrzano lupa. Nada se da majka to ne može čuti, sram ga je što još uvijek nešto osjeća.
– Je l’ s Nadeždom? – upitao je trudeći se zvučati nezainteresirano.
Majka je primijetila promjenu u njemu, no nije komentirala.
– Da, s Nadeždom, poznaješ ju? – upitala je ona njega pa nastavila s pričom ne sačekavši odgovor. Znala je da ga neće dobiti. Navikla je na to od njega. Od tog svog čudnog, mršavog, blijedog, neprepoznatljivog sina.
Udaljio se od nje i prije one noći. Čini joj se da se od svih udaljio. Muž rijetko dođe u posjet sinu u K. Ona ga ne nagovara. Vidi da sin ne želi ni njezine posjete. No ona dolazi i dalje, i dolazit će sve dok joj sin ne kaže da je ne želi tamo. Dolazit će iako vidi da su stranci. Ne poznaje ona tog svog sina, ne može doprijeti do njega. Osjeća da je sve što izgovara pogrešno. Osjeća da ne bi trebala pričati o svakodnevnim stvarima koje se događaju u njegovom rodnom gradu, osjeća da bi trebala pogoditi pravi ton, pravo strujanje, izgovoriti pravu riječ kako bi ga otključala, kako bi doprla do njega. No sve što izgovara pogrešno je i izvire iz nje poput bujice.
Nadežda, kotrljao je njezino ime u sebi.
Nekada je bio zaljubljen u Nadeždu. Misli da je i ona nešto za njega osjećala.
Sjećao se jednog ranog rujanskog ljetnog pljuska. Vrelina asfalta ohlađena kišom ispod njihovih golih stopala. Smijali su se kao djeca svojoj ludosti i bezglavo trčali van iz studentskog naselja prema rijeci. Klizali su po mokroj travi, padali i dizali se, lice ga je boljelo od smijanja. Nadežda, pjevao je njezino ime, srkao slova s njezinog lica, kapljice kiše s njezinog toplog vrata.
Nadežda će sada postati Tomina žena.
Tomo je ubrzo bacio oko na Nadeždu i krenuo ju osvajati svojim opuštenim, samouvjerenim šarmom. Već je tada bio na trećoj godini studija. Stanovali su u istom hodniku 3. paviljona studentskog naselja pored rijeke. Uvijek ležeran, miran, s ogromnim osmijehom i još većim bijelim zubima. Oko Tome su se uvijek motali mnogi. Salijetale su ga cure, bio je okružen prijateljima. S toliko intenzivnim društvenim životom davao je sve ispite s najvišom ocjenom, bavio se sportom, bio davan drugima kao uzor od strane profesora. On mu se divio sa strane. Osjećao se bitnim kada ga je jedno tmurno subotnje jutro Tomo pozvao na kavu. Bili su oboje u pidžami na hodniku između soba, baš se još snen i raščupan žurio na WC na kraju hodnika, kada se skoro sudario s Tomom.
Polako stari, nasmiješio se Tomo. Hajde do mene na kavu buđenja.
Na brzinu se istuširao, obukao i svratio do Tome. Nemalo ga je iznenadilo kada je tamo zatekao Nadeždu. Lice joj je bilo zajapureno, dah ubrzan. Tomo je sjedio pored nje ne skidajući samouvjereni osmijeh s lica.
Učinilo mu se kao da je nešto prekinuo. Bilo mu je neugodno.
Sjedi, sjedi, što stojiš na vratima?, rekao je Tomo.
Počeli su neobavezno čavrljati, skrivao je nelagodu. Učinilo mu se da ga Nadežda promatra kada je ne gleda.
Želim ti se zavući pod grudi Nadežda, želim staviti svoje lice u udubinu između tvojih dojki, progutati tvoj miris, toplinu, polizati kapljice znoja mila, mislio je držeći šalicu kave u rukama.
Usprkos svemu Tomo mu se svidio. Sigurnost je izbijala iz svakog njegovog pokreta. Sve je radio s lakoćom. Činilo se da mu sve dolazi prirodno, bez grča. Sve suprotno od njega.
Nadežda je cvrkutala, Tomo se grleno smijao, postalo mu je ugodno u njihovom društvu. Od te kave započela je njihova čudna trojka.
Majka je nastavila razgovor rekavši mu kada je Tomina svadba. Znao je da je primijetila da joj nije odgovorio na pitanje o Nadeždi, no nastavila je govoriti. Bio joj je zahvalan na tome. Jer nije mogao doista razgovarati. Ne s njom. A drugi mu nisu dolazili. Nastavili su dalje bez njega. Raspala se njihova čudna trojka. Razderana nožem skakavcem i njihovom izdajom.
Na odlasku ju je zagrlio. Majka se iznenadila, no nije ništa komentirala. Samo se nasmiješila. Prvi put nakon dugo vremena odlazi iz Zatvora u K. s nekom nadom.
Ta će nada puknuti poput balona tijekom sutrašnjeg dana. Telefon zvoni, ona iz kuhinje žuri do telefona, diže slušalicu, par riječi s druge strane, nevjerica, krik očaja, gubi ravnotežu i pada na pod hodnika. Nema više njezinog sina.