Pamučni oblaci procvjetalih trešanja, zatim tamnozeleni brkovi ovješenih grana tustih smreka i na kraju ugašen grimiz još neprolistalih bukava – sve je to ispunjavalo okvir slike dok je, sjedeći na stolici usred livade, promatrao šumu. Obožavao je to.
– Ako misliš deset godina unaprijed, posadi stablo. Čovjek je stablu tek do pojasa – običavao je govoriti njegov djed.
S desne strane živa susjedova međa od obrezanih gusto zasađenih jela, a slijeva redovi poslaganih metrica drva koje su zaklanjale pogled na susjednu kuću i činile ovaj odrezak prostora zatvorenom cjelinom. Imanje.
Imanje, od imati. Taj je imperativ bio na snazi nakon brutalnoga raspuknuća balona od sapunice u kojemu se živjelo četrdesetak godina nakon drugoga, ne i posljednjega rata. U prividu jednakosti njegovala se osrednjost, dok su prijelomni periodi koji su prošli, kao i oni koji su imali uslijediti, brižljivo čuvali konzervirane razlike i statuse koji će kad-tad provaliti iz mraka i tražiti svoju zadovoljštinu razmahujući se u stvarnosti. Tako je i bilo – čim su se, nakon rata, počeli prikradati kapitalistički običaji, ljudi nisu dugo čekali da bi svoj život počeli ispisivati jednim posve novim programskim jezikom.
Transformacija se posebno brzo odvijala na selu. Širile su se zjenice skromnih i neiskusnih seljaka pred nadolazećim gomilama svega i svačega što se nudilo brzo i relativno jeftino. Usto, krađa je postala ovjereni način stjecanja dobara: zagledani u svoje pretpostavljene koji su cijeli pothvat doveli na jednu višu razinu, obični radnici mogli su u svome okruženju krasti upravo dovoljno za postojeće potrebe svojih ograničenih života. Pa, što je bilo za jednoga radnika u šumariji ukrasti mjesečno dvadesetak litara goriva i četiri-pet metara drva i isto utržiti u selu i okolici? Nikakav problem.
Uvećana slika trešnjina cvijeta u Albinovu durbinu izgledala je kao japanska slikarska minijatura. Nikako se nije snalazio u tom novom sportu; ravnodušan prema zajapurenim trkačima za posjedovanjem mirno je promatrao prirodu. Ona je imala svoje stalne cikluse koje čovjek u savršenosti izvedbe nikako nije mogao oponašati. Njegova vječna glad za novim odvraćala mu je pogled od trenutka koji se mogao kristalizirati u čistu ljepotu.
Okrenuo je potom glavu prema kući. Zavjesa je bila navučena. Tako je i bilo za posljednjih nekoliko njegovih posjeta. Već su se navikli na njega. I stolicu.
– Pa vidite da je čarobna – uzvikivao je pijan i napušen prije dvadesetak godina na španjolskoj granici nakon što je iz autobusa izvukao bijelu stolicu, svoju jedinu akviziciju s maturalca, i sjeo na nju daleko ispred rampe koja je na granici zaustavljala vozila prije provjere dokumenata. Odmah se oko njega okupilo nekoliko carinika i policajaca, a on je svome razredu konačno dokazao da je ta ofucana stolica iz nekog antikvarijata u Lloret de Maru zaista čarobna. I sam ukrcaj stolice u prtljažnik autobusa pri odlasku iz popularnog ljetovališta nije tekao bez problema, a kad je Albin legao na cestu i rekao da ne ide kući bez svoje stolice, razrednik je morao pristati da i stolica krene put ubrzo neovisne Hrvatske. No, na ovu Albinovu umjetničku akciju na granici nikako nije računao. Nakon moljakanja razrednika pa i telefonskog poziva iz Veleposlanstva, autobus je mogao krenuti, a ukrcali su i stolicu kad su se carinici uvjerili da njezine noge nisu ispunjene ni drogom, ni eksplozivom.
Kroz godine odrastanja Albin je sačuvao stolicu. Najprije je bila dio aktivnoga postava namještaja u njegovoj studentskoj sobi – izgrebane bijele boje, ali profinjena secesijskog oblika bila je odraz Albinova duha u to vrijeme. Došle su ozbiljnije godine – duga veza, brak, djeca, i Albinova je žena spremila stolicu u drvarnicu višekatnice, a stol u blagovaonici sad je okruživala vojska crnih tapeciranih stolica koje su uvijek stajale u položaju „mirno“, tojest podvučene ispod stola.
I Albin se naizgled primirio: svoj je dnevni raspored oca i supruga, pripadnika srednje klase, uredio i postrojio kao i te novodizajnirane stolice: znalo se kad je vrijeme posla, kad se ide prijateljima u goste, a kad s djecom na utakmice. Samo bi se ponekad, nakon pokoje čašice više, zaljuljao neimenovani mutni ostatak u njemu i podsjetio ga na mučno odrastanje u obitelji egoističnoga oca alkoholičara, na godine besciljnoga bauljanja potpomognuta generacijskim nihilizmom i opijenošću uzorima s glazbene scene. Tad bi, uz osjećaj mučnine, motrio na svoj trenutni život kao da gleda život stranca. Kako je i kada uspio sve to posložiti, staviti na pravo mjesto sve elemente svakodnevne scenografije, a da mu izgleda smisleno? Je li njegov sadašnji život rezultat svjesnoga napora ili potpunoga prepuštanja? Plašio se da je točan odgovor bilo ovo drugo; nacrt je njihova života gotovo u potpunosti pripadao njegovoj supruzi Liviji. Njezinoj odlučnosti da, unatoč sjenama sumnje koje nikada nisu nestajale, ostvari svoj projekt, projekt obitelji i majčinstva. Projekt, ta neizostavna leksička jedinica u newspeaku sadašnjega trenutka…Albin je tu u početku puno obećavao, ali s vremenom se pokazao kao tvrd orah: postojali su slojevi njegova karaktera koji su i za Liviju bili potpuno neosvojivi, a često i iznenađujući. Bilo je to ono stalno zaljuljavanje mutnoga ostatka koje se otkrivalo u manjku borbenosti i ambicije, na koju kao da je gledao s prijezirom. Bilo je tu i neprestano propitivanje novih modusa življenja kojima se nije htio glatko prepustiti: iskazivanje toga stava, posebice pred prijateljima, jako ju je iritiralo. Prema njoj, bespotrebno je komplicirao.
Dogodilo se pak jednoga proljeća da je na teambuildingu poduzeća uvrijedio šefa ne prepustivši mu hitac u paintballu; posljedice toga počeo je osjećati već sljedeći tjedan, kad mu je uskratio povjerenje za jedan novi projekt. Albin se nije pretjerano čudio; cijeli mu je slučaj bio smiješan, a potaknuo ga je, za kolege sasvim nerazumljivo, na još veće provokacije nadređenoga. Nije dugo prošlo i on sam je kritizirao jedan potez šefa javno, na kolegiju, i njegov osobni i profesionalni odron je započeo. Njegov je šef iskusio svojevrsnu domaćinskijevsku uvredu i odlučio je reagirati brutalno poput njegova literarnog prethodnika.
Ubrzo je do njega stigao dopis iz središnjice firme da ga se upućuje na dislociranu radnu jedinicu, čitaj: u neku ličku vukojebinu. Albin je s hinjenim entuzijazmom prihvatio i tu odluku, karikirano uvjeravajući šefa da će biti spreman na poslovni uzlet u tom dosad pasivnom dijelu poduzeća. I to mu je uzeto za zlo pa je bio nagrađen nižim koeficijentom na plaći za sljedeći mjesec.
Sve to nije prošlo bez negodovanja njegove supruge jer Albin više nije mogao ni raspoloženjem, ni mjesečnim novčanim inputom u obiteljsku kasu odrađivati sve finese životnoga stila klase kojoj su, prema Livijinoj zamisli, pripadali. Njihove su svađe bivale sve češće, a zbog Albinova izbivanja iz grada ni tjelesni susreti nisu bili ispunjeni entuzijazmom.
A bijela je stolica, ona čarobna, u zakutku drvarnice dobila neki novi sjaj, kao da se sprema na još jedan značajan izlazak pod reflektore glavnoga tijeka zbivanja.
Da zlo ne dolazi samo, potvrdili su sljedeći događaji: rečeni je Albinov otac, alkoholičar ili, kako ga je rođena majka zvala, majstor-kvariš, ujesen preminuo od srčanog udara. A svoje je imanje, to posljednje Albinovo utočište pred svijetom, ostavio u nasljedstvo prvom susjedu koji mu se godinama dodvoravao sitnim uslugama poput kupovine lijekova ili povremenoga odlaska u trgovinu. Cijelo selo nije moglo doći k sebi: uz imanje Albinova oca koje je priključio prethodno osvojenima na isti način, dotični je postao pravi veleposjednik pa su ga seljani u šali počeli nazivati Frankapan.
Pad je za Albina bio neizbježan: u vlastitoj kući gost, u djedovini stranac, počeo je izostajati s posla. Krenuo bi ujutro prema Lici, s putnim nalogom na sjedalu automobila, i zaustavio se u prvoj gostionici po izlasku s autoceste. Ondje je ispijao litre piva garnirana konjakom sve dok ga jednom nisu odveli na hitnu i nakon triježnjenja prebacili natrag kući. Uslijedilo je izbacivanje iz stana i prijetnja rastavom braka.
Nekoliko je noći Albin prespavao kod svoga prijatelja, no ubrzo je shvatio da je teret i sramota njegovoj obitelji. Uputio se prema stanu, sišao u drvarnicu i uzeo stolicu i dalekozor. Još je iz ormarića izvukao lopaticu za sadnju, a prije odlaska navratio do poljoprivredne apoteke.
Autobusom se uputio do sela i stigao pred kuću svoga djetinjstva koju su zaposjeli Frankapanovi. Brzinski su već ugradili plastičnu stolariju i izgradili neizostavnu sjenicu, iako su u posjedu kuće bili tek nekoliko mjeseci.
Stolicu je postavio na sredinu uzvisine koja je iz dvorišta vodila prema šumi. U takvome ometanju posjeda zadržavao bi se satima promatrajući poznate prizore krajolika i uvijek novu koreografiju oblaka iznad šume. Frankapanovi su ga brzo primijetili, u zraku se osjećao njihov nemir iza zavjese, no nikad mu se nisu obratili. Ponavljao bi taj ritual sad već svakodnevno; drugoga posla nije imao. Volio je šumu promatrati iza podneva kad bi se raznolikije miješala gustoća maglenih sjena pred blicevima sunca u zalasku.
Ovaj put vidljivost je bila toliko dobra da mu se činilo da na laticama trešnjina cvijeta može vidjeti i kapi kiše koja je upravo prestala. Nije je bio ni svjestan; kao ukopan satima je sjedio na stolici.
Na prilaznoj cestici negdje oko četiri sata poslijepodne zaustavila se policijska marica. Dvojica policajaca najprije su pozvonila na vrata Frankapanovih. Otac obitelji otvorio je vrata i službenicima glavom pokazao prema Albinu koji je kraj desne noge upravo nešto zakopavao. Čuvši službenike kako mu se približavaju, okrenuo je glavu i, znajući što će uslijediti, popeo se na stolicu i viknuo prema Frankapanima:
– Hej, jesam li vam rekao da je čarobna?
Kao onda na državnoj granici, jegulje plavih odijela uskomešale su se nespretno u namjeri da što brže dođu do njega. Službenici su ga podigli sa stolice i bez njegova opiranja, samo uz zadovoljan smiješak, pospremili u maricu.
Nisu niti primijetili da je kraj njegove desne noge, među mladicama nedavno izniklih smreka, japanskoga bora i javora ostala brižljivo posađena sadnica golemoga mamutovca, Sequoiadendron giganteum.
*Druga nagrada na natječaju Marija Jurić Zagorka 2021.
